Kada se uspoređuju Davor Bernardić i Peđa Grbin, teško je govoriti tko je bolji, puno je lakše odgovoriti na to tko je gori. Obojica nemaju kapaciteta voditi veliku političku stranku, a još manje perspektivu da vode državu. Ni jedan ni drugi nisu lideri, nemaju baš ništa od liderskih osobina, slabi su govornici, Bernardić zarobljen frazama, Grbin iluzijama da se pravnim manevrima može u parlamentu nešto postići.

Ukratko, SDP ne može vratiti ni dio stare slave s predsjednicima kao što su Grbin i Bernardić. To je posve jasno. Ostaju samo dva scenarija ako se ništa ne promijeni. U prvom, Grbin će potpuno poraziti bernardićevce, a taj će poraz značiti daljnje cijepanje stranke i gubitak članova kojih je ionako sve manje. U drugom, nastavit će se unutarnji rat onih koji još uvijek podržavaju Bernardića, što će Grbinu vezati ruke unutar same stranke i morat će nastaviti unutarstranački sukob dok ne izbaci doslovno sve koji podržavaju bivšeg predsjednika.

Pogubni scenariji

U svakom su slučaju oba scenarija za SDP pogubna. Stranka naprosto nema ni teoretske šanse uspjeti na sljedećim parlamentarnim izborima, što je strašna perspektiva za svakog političkog vođu stranke koja preferira biti velika. Ovakav kakav je sada, SDP više ne da nije velik, već postaje sve nevažniji na hrvatskoj političkoj sceni. Otvara prostor za novu stranku ljevice i lijevog centra koja može privući sve one koji naginju ljevici, a takvih je u Hrvatskoj zaista mnogo. A onda će SDP otići u trajni zaborav.

Ima li ipak šanse za socijaldemokrate u SDP-u. Ima samo pod jednim uvjetom, a to je da se na neki način povuče Peđa Grbin i otvori manevarski prostor za novo vodstvo koje bi okupljalo, a ne tjeralo članove. Ostaje naravno i pitanje ima li u bazenu SDP-ovih kadrova potencijala za novi početak. Odgovor je vrlo jednostavan. Ima. Europarlamentarka Biljana Borzan bila bi idealna šefica stranke, s dovoljno političkog iskustva, potvrđena i na europskom planu, dovoljno energična i konkretna da SDP-u može dati svježe ideje, inicijative i okupiti ljude.

Želi li Grbin zaista dobro SDP-u trebao bi shvatiti da s njim stranka nikada neće doći na vlast. Unutarstranačka natezanja odbit će i ono malo simpatizera, HDZ će ih pregaziti i pustiti da se sramote u nadmetanju s Možemo!, koji će ih brzo prestići. Jedini način da se to ne dogodi je brza promjena stranačkog vodstva, dolazak novih ljudi i ostavljanje dovoljno vremena da se SDP pripremi za sljedeće izbore. Sve drugo je životarenje koje će u konačnici dovesti do toga da će dio sada pobjedničke ekipe oko Grbina osigurati sebi neku političku budućnost, ali će stranka u cjelini izgubiti svaku budućnost. A to je onda i definitivni kraj SDP-a.

Ovih dana pratimo nastavak sage sukoba Bernardića i Grbina. Tako bivši predsjednik sadašnjem stavlja pod nos da favorizira kao liblinge Dončića, malog Račana i zajednicu Krstičević-Borzan, dok Grbin objašnjava da nije imao drugog izbora nego iz stranke isključiti Rajka Ostojića, Gordana Marasa, Nikšu Vukasa i Zvane Brumnića kako bi se presjekle maratonske unutarstranačke svađe. Oni su, navodno, opstruirali stranku na izborima, stvorili kaos u zagrebačkoj organizaciji, a lista grijeha doseže sve do činjenice da mnogi nisu plaćali ni članarinu.

Kaosa je u SDP-u očito bilo napretek, pa Grbin ovim potezom smatra da će doći do reda u stranci ako u zagrebačkoj organizaciji ostane tisuću članova. Reakcija je bezbroj, od toga da predsjednik HDZ-a podrugljivo poručuje da Lauca neće izbaciti iz znanstvenog savjeta Vlade jer izbacivanje nije njegova metoda, već SDP-ova, do toga da neki tvrde da je Grbinova metoda u stilu sjevernokorejskog vođenja stranke. I dok se godinama SDP hvalio kako kod njih nema brutalnih izbacivanja nepodobnih stranačkih drugova, sada je to na velika vrata promovirano.

Grbin poslije svega najavljuje mir, ali mu još preostaje izbaciti i Davora Bernardića, koji ga u posljednjem intervjuu Jutarnjem listu nimalo nije štedio. Za razliku od Rajka Ostojića i Gordana Marasa koji su reagirali posve nejasno, nakon čega valjda ni oni sami ne znaju što su htjeli reći. Mira sigurno još dugo neće biti ni u SDP-u, ni oko njega, osim ako Grbin potpuno ne očisti stranku i ostane sam, uz šačicu svojih istomišljenika i onih koji će u posljednji čas preokrenuti kaput, shvaćajući da su bernardićevci poraženi.

Bratoubilački rat

Ali to nigdje ne vodi. Da je takve radikalne poteze poduzeo HDZ, koji ima ogromnu infrastrukturu, još bi se moglo razumjeti, ali Plenkoviću nije palo na pamet izbaciti ni Tomislava Karamarka, ni Milijana Brkića, ni Miru Kovača, ni Ivu Davora Stiera. Kao ni brojne one koji, što iza leđa, što direktno, kritiziraju šefa stranke i jedva čekaju da ode. To Plenkoviću naprosto ne treba, stranka je dovoljno jaka i s onima koji predsjednika previše ne vole i koji ga podržavaju s figom u džepu. Jer naprosto nema te stranke gdje vlada takva harmonija da se stranačko vodstvo toliko voli i podržava da nema opstrukcija i skrivenih ambicija.

Činjenica jest da je sukob u SDP-u iz godine u godinu kulminirao, ali je i činjenica da Rajko Ostojić, recimo, nije bio neka velika opasnost za bilo kojeg novog predsjednika koji njemu nije po mjeri, u ovom slučaju Peđu Grbina. Ostojić je jedan od onih političara koji nemaju snagu da bilo što pokrenu, da bilo koga animiraju. On naprosto ne može učiniti ništa dobro, ali ni loše za SDP. Ako je i bio dio nekih zakulisnih borbi, to za stranku u cjelini nema nikakvog značaja. SDP bi s njim i bez njega ostao na istoj startnoj poziciji. Ovako, Rajko Ostojić dobiva ulogu koju ne zaslužuje, jer naprosto nije kapacitet da se SDP blamira isključenjima onih koji nisu stvarna opasnost. A to nije ni Maras. Sve su to možda i bili pozadinski igrači u ratu u SDP-u, ali dobar predsjednik stranke mora iz tih ratova izaći kao pobjednik na drugi način, a ne davanjem noge u tur onima koji ga ne vole.

Ostaje naravno i činjenica da Peđa Grbin, otkako je sjeo u stranačku fotelju, nije učinio ništa. Rejting stranke pada, sada je SDP po posljednjoj anketi pao na treće mjesto poslije Možemo!, a sam Grbin, osim bezbroj fraziranja, nije ponudio ništa novo. Nema tu ideja, nema inicijativa, nema ničega što bi privuklo bilo koga. U verbalnom duelu s premijerom Grbin je sto koplja ispod, energičnost pokazuje na posve krivi način i zaista nema nikakve garancije da će se išta promijeniti na bolje nakon ove posljednje čistke u SDP-u. Osim što će mu HDZ stalno stavljati pod nos način na koji se riješio konkurenata u vlastitoj partiji.

Sve to dovodi do mrtvog kruga u kojem će se SDP i dalje baviti sam sa sobom, slabiti iz dana u dan, a neku korist od svega imat će samo oni koji su već zasjeli u saborske fotelje. Ako im bude isključivi cilj da to učine i nakon ovog mandata, onda je posve jasno da će bratoubilački rat u stranci biti jedino što se može očekivati.

Novi članovi

SDP, ako ne želi smrt, mora naći snagu za novu promjenu. Nije ugodno priznati da je stranačka baza dva puta pogriješila, izborom Davora Bernardića i Peđe Grbina. Odgovornost je sada na Grbinu, jer mora shvatiti da čistke u stranci nisu garancija da će se SDP dignuti iz pepela. Naprotiv, potonut će još dublje. A da se to ne dogodi, Grbin bi trebao što prije naći način da se povuče i da otvori manevarski prostor za novo vodstvo, pa bilo to i od vlastitih liblinga, kako kaže Bernardić.

Zato je Biljana Borzan najbolji izbor, jer razumije da politika nije sipanje frazetina, već bitka za životne stvari. To radi i u Europskom parlamentu, gdje se godinama bori za naoko sitna, ali životno izuzetno važna pitanja. Upravo ono o čemu se u hrvatskoj politici ne govori, niti raspravlja, a rezultat je da smo i dalje među najneuspješnijim zemljama EU-a. Dolaskom Borzan na čelo SDP-a sigurno je samo da bi prevladavale teme koje bi privukle novo članstvo, a to je stranci sada jedino potrebno. Sve drugo vodi u propast.

Povezane vijesti

• SDP: U novom mandatu - decentralizacija
• USUSRET IZBORIMA U SDP-u: "Milanovićevci" imaju troje kandidata, od kojih će izabrati jednog, a tu je i "tajni igrač"
• ANKETA: Tko bi trebao biti novi predsjednik SDP-a?