Ljudi s karakterom, idealisti, sanjari. To je zajedničko Ivanu Zvonimiru Čičku i Draženu Budiši, dvojici studentskih prvaka Hrvatskog proljeća, koji su prije pedesetak godina pokrenuli događaje koji će kasnije itekako promijeniti arhitekturu politike u Hrvatskoj. Ono što im je također zajedničko je i to da ni poslije burnih 70-ih, pa i 90-ih, nisu bili karijeristi, već ljudi s političkom kičmom, jasnim stavovima, nepotkupljivi od bilo koga. A da su im politički putovi bili zanimljivi i provokativni, bili su!

Proteklog tjedna Zoran Milanović uručio je odlikovanja Čičku i Budiši, kao i Goranu Dodiku, dok su ih posmrtno dobili Jozo Ivičevć Bakulić, Ljudevit Jonke, Ante Paradžik, Hrvoje Šošić, Marko i Vladimir Veselica. Sve protagonisti Hrvatskog proljeća, čije su sudbine poslije 1971. također bile zaista različite. "Od svih njih odlikovanih samo trojica su živi. S velikim zakašnjenjem, moram reći, jer bile su okrugle godišnjice… Neki ljudi su s pravom odlikovani, neki su zaboravljeni. Nažalost, ovaj moj čin neće popraviti sliku, jer su opet neki izostavljeni", rekao je Milanović.

Politika i snovi

Čičak je, elegantan, s leptir kravatom, odgovorio: "Zahvaljujem na ovom odličju, jer ste time odlikovali ne samo nas i naše obitelji, nego sve one tisuće ljudi koji su ugrađeni u ovo odlikovanje... Što je ostalo od hrvatskog sna? Kao kod svakog sna, ostala je realnost. Možda je naša sreća, ali i greška bila u tome što smo bili sanjari. I onda dolazi do diskontinuiteta osjećaja Hrvatskog proljeća, kad kruta realnost oblikuje politiku ne na snovima i onda dolazi do dokaza kako je taj naš pokret bio raznolik, heterogen, jer je svatko od nas u svom političkom uvjerenju otišao na svoju stranu".

A, politika i snovi često, nažalost, ne idu zajedno. Osjetili su to na svojoj koži i narodni tribuni mladih idealista, Čičak i Budiša, kada su ušli u žrvanj politike, ispred kojeg ostaju snovi i maštanja. Osjetili su to i drugi protagonisti Hrvatskog proljeća, a prije ove skupine odlikovanja su dobili Savka Dabčević-Kučar, Vlado Gotovac, Miko Tripalo, Ivan Supek, Šime Đodan, Vlatko Pavletić i Petar Šegedin.

Ivan Zvonimir Čičak rođen je 1947. godine u Zagrebu, a iz škole je izbačen kada je napisao zadaću "Nad razastrtom kartom moje domovine".

"Vremena su se promijenila. Danas ja sam slobodan. I nikada neću zaboraviti da kilometri ne predstavljaju razliku. I nikada neću zaboraviti povijest. Možda je autoput od Ljubljane do Gevgelije simbol onog što se zove SFRJ. To je naša otadžbina. Možda će jednom autoput Moskva - Berlin - Pariz - Atena biti simbol države koje će se zvati Europa. Ali dovijeka će mi moja domovina biti najdraža", kazao je Čičak.

"Odrastao sam uz sestru i četiri brata. Nikada na Božić nismo išli u školu. Osim nas, iz moje generacije na Božić u školu još jedino nije išao moj prijatelj Darko Portada. To se znalo. Otac Ante i majka Marija uvijek su nam govorili da u školi ne izmišljamo da smo bili bolesni ili nešto tako, već da otvoreno kažemo da nismo bili u školi jer slavimo Božić. Time smo bili javno obilježeni. Tada smo stanovali u Dugom Dolu, na uglu je stanovao general Mutak, ispod njega Zvonko Ivanković Vonta, cijelo to društvo bilo je na Srebrnjaku. No, za prvu pričest majka nas je sve odjenula u bijela odijela i vodila nas ponosno da tako hodamo sve do crkve Sv. Petra. Roditelji su nas odgajali kao katolike, Hrvate", rekao je Čičak u intervjuu Marku Cigoju u Jutarnjem listu.

Skupovi na fakultetima

Padom Rankovića, Čičak je mogao nastaviti školovanje, a 21. prosinca 1971. izabran je za prvog studenta prorektora u 300-godišnjici Sveučilišta.

"Nakon što sam izabran, na Sveučilištu je počela gužva i zapravo je studentski pokret počeo nakon pokušaja osporavanja mojeg izbora od Partije. Predvodnici onih koji su se protivili izboru bili su Slobodan Lang, s kojim sam poslije bio dobar prijatelj, Duško Čizmić-Marović, Dag Strpić, cijela ekipa mladih studenata koji su se proglašavali tripalovcima. Mi smo zapravo i objektivno srušili te "tripalovce", ambiciozne kadrove koji su, kao, bili reformirani komunisti. Mi smo, objektivno gledano s današnje distance, bili - antikomunisti. Među nama je bilo i onih koji su bili članovi partije, poput Ante Žužula i Ferde Bušića, bilo je dečki iz partizanskih obitelji, poput Jakova Šupe i Gorana Dodiga".

A onda su počela okupljanja studenata, gužve po Zagrebu, skupovi na fakultetima.

"Održao sam jedan nadahnuti govor, koji je kasnije bio prokazan kao politička platforma na kojoj su se studenti spremali za nerede. To je bio govor iz glave, iz duše, jer nikada nisam znao čitati pisane govore, ne znam ni danas. Na kraju svečane akademije Rene Hološ s Likovne akademije predložio je da se izabere delegacija koja će odnijeti vijenac na grob Stjepana Radića na Mirogoju. Skočio sam na binu i rekao kako nam ne trebaju delegacije, nego da svi odemo na Mirogoj. U programu su nastupili i skupine iz Šestina i Gračana u narodnim nošnjama, koje su imale stare hrvatske zastave.

Nas oko dvije, tri tisuće izašlo je iz Studentskog centra i krenuli smo Savskom, Frankopanskom, Ilicom, preko Trga Republike prema Mirogoju. Priključivali su nam se ljudi putem i na kraju nas je bilo oko pet tisuća. Zbog nas su tramvaji morali stati. Bio sam s Antom Paradžikom i Draženom Budišom na čelu kolone, a iza nas su se vijorile stare hrvatske zastave. Na Trgu smo prošli pored Gradske kavane u kojoj su šokirani sjedili Jure Bilić i ostali partijski funkcionari", prisjetio se u intervjuu Čičak.

Poklici Čičak-Budiša!

Dražen Budiša rođen je u Drnišu 1948. godine, a u gimnazijsko vrijeme je iskazivao nezadovoljstvo zbog izbacivanja Franje Tuđmana iz Partije. One u koju se nikada nije želio učlaniti, a nakon upisa na studij filozofije i sociologije javno je branio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. S 23 godine postao je, uz, Čička jedan od studentskih vođa, kojem su po Hrvatskoj klicali "Čičak-Budiša!".

Sam Budiša imao je posebnu karizmu, kao smiren čovjek, jasnih stavova, nimalo ekstreman u bilo kojem smislu te riječi. Ali, obojica su – i Čičak i Budiša – nakon kraha Hrvatskoj proljeća strašno prošli. Čičak je osuđen na tri godina zatvora, Budiša na četiri, uz zabranu javnog govora. Na intervenciju Stipe Šuvara, tadašnjeg ministra prosvjete Budiša će se zaposliti u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, gdje je uredio i priredio četrdesetak znanstvenih radova. Čičak je preživljavao prodajom kožnih torbi, a pakirali su mu i dalje na sve moguće načine, pa i na taj što je lažno optužen za utaju poreza.

Obojica su ostali čvrsti. Istinski vjernici, koji cijeli život nisu iz vjere radili predstave. Svjesni realnosti, jer mnoge je snove život pregazio. Čičak se zauzimao za amnestiju političkih zatvorenika, pa je vodio i prvi nevladin Odbor za ljudska prava, a na političkom planu uključio se u obnovu Hrvatske seljačke stranke, prvo kao potpredsjednik, a zatim kao predsjednik. Za Budišu se Tuđman nadao da će pristupiti HDZ-u, ali je na poziv Slavka Goldsteina pristupio Hrvatskoj socijalno-liberalnoj stranci, koju će ubrzo nakon toga i voditi.

Visoka politika

Dok se Čičak više okrenuo temama vezanim za ljudska prava, Budiša je ušao u svijet visoke politike, ali prije svega kao idealist, spreman za žrtvu kakva bi se od političara i očekivala u burnim vremenima previranja na ovim balkanskim prostorima. Postao je 1991. godine ministar bez portfelja u Vladi demokratskog jedinstva, mali godinu dana kasnije istupio zbog prihvaćanja Vanceova plana i kandidirao se na predsjedničkim izborima protiv Tuđmana, koje je izgubio. Nekoliko godina kasnije Tuđman ga nije želio potvrditi kao zagrebačkog gradonačelnika, a bile su i brojne turbulencije u samom HSLS-u.

S Ivicom Račanom, nakon Tuđmanove smrti, Budiša stvara politički savez pet stranaka, a sa liderom SDP-a imao je uzlete i padove. Opet Budoša nije uspio na predsjedničkim izborima gdje ga je porazio Stipe Mesić, a Račan se nije pojavio ni u izbornoj noći. Na hrvatskom političkom toboganu gore i dolje se uspinjao i padao Budiša u godinama koje su slijedile, ali je uvijek ostao vjeran svojim principima kao rijetko koji hrvatski političar.

Čičak je pisao u "Danasu", bio je izrazito kritičan prema Tuđmanu, a onda je krenuo u obranu ljudskih prava i postao predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora. Buru su izazvale njegove izjave da je u Hrvatskoj, na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti, od početka Domovinskog rata uništeno 10.000 objekata, te kada je inicirao istrage vezane za zločine poslije Oluje. Stao je i među one koji su branili Radio 101, postao je crvena krpa za Tuđmanov sustav, a sve se to odrazilo i na njegovo zdravlje. Povukao se s mjesta predsjednika HHO-a, ostao aktivan u novinarskom miljeu, a dobio je i niz prestižnih nagrada, od one nazvane Bruno Kreisky za zaštitu i promociju ljudskih prava, koju je dobio i Mandela do nagrade Srpskog kulturnog društva ”Prosvjeta”, za poseban doprinos prava srpske manjine u Hrvatskoj.

Danas ni Čičak ni Budiša više ne sudjeluju aktivno u političkom životu. Godine čine svoje, ali odlikovanje predsjednika Milanovića svakako je satisfakcija za sve što su prošli. A prošli su mnogo, nažalost, mnogo više gorkog. Jer, naprosto, takva je politika, kada snove zamijeni realnost.

Povezane vijesti

• KAFKIJANSKI PROCES RADI JEDNOG TELEFONSKOG RAZGOVORA 1987.: Od ljetnog štanda za kožnu galanteriju Zvonimira Čička DO OKRUŽNOG SUDA U ZAGREBU
• Dražen Budiša o podršci Mariji Selak Raspudić: "Meni je neprihvatljivo da HSLS podržava Primorca"