HDZ s Plenkovićem brana je ekstremizmima. Jačanje krajnje desnice ne bi Hrvatskoj donijelo NIŠTA DOBRO

(Darko JELINEK)

Jačanje krajnje desnice, one koju bi predvodio Miroslav Škoro i desna struja u HDZ-u, nasuprot slabom SDP-u ne bi Hrvatskoj donijela ništa obećavajuće. Opet bi se zatvorili u naša dvorišta opterećena podjelama, pa i mržnjom, a mladi bi ljudi bili još više demotivirani ostati u takvoj zemlji. Turbo hrvatstvo obično je završavalo s turbo bogaćenjem pojedinaca, vjerojatno bi tako bilo i sutra, a toga već i u ovom običnom HDZ-u ima previše

Teška artiljerija u HDZ-u je počela. Nikada u povijesti te stranke nije zabilježen takav obračun uoči stranačkih izbora, ni takvo pucanje po šavovima koji pokazuju duboke unutar vladajućih. Okidač je bila kandidatura Milijana Brkića za potpredsjednika stranke, uz koju je optužio Andreja Plenkovića da je autokrat koji gradi kult ličnosti.

Da je Miro Kovač kojim slučajem predsjednik SDP-a, njegov posljednji televizijski istup na N1 bio bi pun pogodak. To više nije bio stranački obračun sa šefom stranke, već i s premijerom i Vladom u cjelini, s porukama koje su tvrđe od onih koje upućuju Davor Bernardić i društvo. Ali Kovač nije na čelu opozicije, on vodi unutarstranačku opoziciju, pa bi optužbe koje su se čule na račun predsjednika stranke bile nezamislive u nekim davnim vremenima kada su na čelu HDZ-a bili Franjo Tuđman ili Ivo Sanader. Čak se i za mandata Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka u javnosti komuniciralo s manje žara i sa mnogo mirnijom retorikom nego sada.

Politička likvidacija

Jedno je sigurno, sve ovo ostavit će duboko trag u HDZ-u, tko god pobijedio ili izgubio, a dio članstva prelit će se u mjesecima koji dolaze u druge stranke. Ono što je dugo tinjalo sada je kao eksplozija izbilo na površinu, prije svega sukob dvoje moćnih ljudi stranke, Plenkovića i Brkića. Sadašnji zamjenik očito predsjedniku stranke ne može zaboraviti pokušaje da ga se politički potpuno likvidira, što je Brkić izbjegao i preživio. Kada se zna da je dao ne tako zanemariv doprinos dolasku Andreja Plenkovića na čelo stranke, frustracije su još veće. Brkić se priklonio Kovaču, ali ne i Davoru Ivi Stieru s kojim je u izuzetno lošim odnosima.

Tako su s jedne strane Plenković, Gordan Jandroković, Branko Bačić i kooptirana desnica stranke u liku Tome Medveda i Zdravke Bušić, uz niz župana i lokalnih dužnosnika koji podržavaju vodstvo koje god bilo, a s druge strane dvojica bivših šefova diplomacije, Kovač i Stier, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava i sada pridruženi Milijan Brkić. Posebna će gužva biti za potpredsjednička mjesta, jer je kandidata mnogo, a samo će četvorica ubuduće moći biti uz stranačkog šefa.

Bez obzira na tešku artiljeriju koja se sve više koristi protiv Andreja Plenkovića, on ostaje izraziti favorit i velike su šanse da osvoji još jedan mandat u ožujku. Više je razloga za to. Prvo, Plenković je najbolje što HDZ ima. Drugo, HDZ nema nikakve šanse ako se odmakne od desnog centra prema tvrdoj desnici, što je pokazao i primjer Karamarka. I treće, Plenković je jedini koji na duži rok HDZ može od pokreta pretvoriti u modernu stranku. A to nije važno samo i jedino za HDZ, to je važno za Hrvatsku u cjelini, pogotovo u vrijeme kada dolazi do urušavanja mnogih vrijednosti, s politikom u glavnoj ulozi.

Plenković nije uvijek brz na odlukama, ali možda to, pogotovo za čovjeka koji se kalio u diplomaciji, i nije neko opterećenje. Druga je stvar da Hrvatska treba brze odluke i brza rješenja, ali s druge strane iz opozicije, njegove stranačke, a ni one na nacionalnom planu nema pravih prijedloga koji bi Hrvatskoj osigurale bolju budućnost. U HDZ-u do sada Plenković i nije mogao učiniti čuda, ali je ipak povukao neke odlučne poteze. Odstranio je većinu onih koje je naslijedio iz Karamarkovog vremena, a neke od njih, poput Hasanbegovića i sličnih, doveo do krajnje zanemarivih osoba na političkoj sceni. Pokušao je balansirati između one stranačke većine koja nije radikalna i onih koji bi željeli ponovo da brod ode krajnje udesno, jer je bio svjestan da stranka mora biti oslonjena i na desno, ako to nije radikalno i štetno. Nije podlegao populizmu, nije držao vatrene domoljubne govore, iako je i za njegovog mandata HDZ nastavio sa staromodnom scenografijom na stranačkim skupovima.

Penava bez kapaciteta

HDZ je danas bolji od onoga koji je sadašnji šef stranke naslijedio. Daleko od toga da je ovakav HDZ dobar, što pokazuju brojne afere koje se vuku iz dana u dan, ali tako veliku stranku nije moguće na kratki rok reformirati i kontrolirati. U vremenima u kojima ljevica jedva vegetira i nema osmišljenu strategiju, HDZ s Plenkovićem brana je ekstremizmima, krajnje desnim i krajnje lijevim. Ako pobijedi na izborima, predsjednik stranke imat će i otvorenije ruke provesti neke neophodne stranačke reforme, a bude li okružen ljudima koji se sada natječu za potpredsjedničko mjesto, a ne idu u krug Plenkovićevih ljudi, neće biti nikakva katastrofa. Bude li, recimo, Stier potpredsjednik, to bi za HDZ, ali i za Plenkovićev kurs moglo u konačnici biti dobro. Penava kao zamjenik već je druga stvar, jer on naprosto nema kapacitet za to.

Vladati HDZ-om nije lako, to je prije svega interesna skupina u kojoj ideologija i ne igra presudnu ulogu. Najvažnije je imati konce u rukama na mjestima gdje se odlučuje, svoje ljude na istaknutim funkcijama, kontrolirati tijek novca, ostati u sedlu. Dok to stranačkoj armiji šef stranke omogućuje, ona će ga slijediti, bez obzira voli li ga ili ne. Plenković u ovom času upravo to hadezeovcima omogućuje i krajnje je nevjerojatno da bi stavili sve na kocku. Zato u ovom trenutku trojka koja je stranačka opozicija Plenkoviću nema otvorenu podršku šireg članstva, a sada, osim Brkića, niti jednog kapitalca.

Isto tako, Plenković je svjestan da njegova politička budućnost u stranci ovisi hoće li zaredati pobjedama. Gubitkom parlamentarnih izbora slijedio bi njegov pad, a onda bi i većina onih koji ga sada podržavaju brzo okrenuli kapute. To je u HDZ-u naprosto tako, pa i sadašnje vodstvo izbjegava spomenuti bivše šefove stranke Ivu Sanadera, Jadranku Kosor i Tomislava Karamarka. Ali, to je tema za drugo poluvrijeme hrvatskih izbora ove godine koja će doći na dnevni red najesen.

Sada, u ožujku, članovi HDZ-a teško da će eksperimentirati. Ako izaberu Plenkovića, vjerovat će da još ima vremena za pripremu raznih koalicija koje bi stranci osigurale ostanak na vlasti. Iz tabora "trojke" doći će zastrašivanja da HDZ kakav je sada ne može pobijediti, što sve više pokazuju i ankete. To upozorenje nikako nije bez osnova i to je ono čemu se Plenković, uz svu zaokupljenost europskim temama, treba okrenuti. Ako zaista želi ostati na čelu HDZ-a. Jer, ako pobijedi u ožujku, a izgubi u rujnu, evo opet izbora u HDZ-u.

Što bi za Hrvatsku značilo skretanje HDZ-a prema desnici? Ništa dobro. Ionako ne uživamo baš neki ugled kada je riječ o pogledima na prošlost, a ni ovo liberalnije vodstvo stranke nije imalo snage opredijeliti se prema, recimo, ustaškom pozdravu Za dom spremni. Šteta, jer je to jednom trebalo staviti na mjesto. Jačanje krajnje desnice, one koju bi predvodio Miroslav Škoro i desna struja u HDZ-u, nasuprot slabom SDP-u ne bi Hrvatskoj donijela ništa obećavajuće. Opet bi se zatvorili u naša dvorišta opterećena podjelama, pa i mržnjom, a mladi bi ljudi bili još više demotivirani ostati u takvoj zemlji. Turbo hrvatstvo obično je završavalo s turbo bogaćenjem pojedinaca, vjerojatno bi tako bilo i sutra, a toga već i u ovom običnom HDZ-u ima previše.

Samo floskule

Ostaje naravno i mogućnost da se ljevica konsolidira, okupi, istakne dobar i realan program i, poput Milanovića na Pantovčaku, skine HDZ s vlasti. U tom bi slučaju bila poražena i koncepcija za koju se zalagao Plenković, a HDZ bi morao krenuti iz početka. Ali do toga je još daleko.

Trenutno je najveći problem Plenkovićevih stranačkih oponenata što vrijeme curi, a nisu jasno rekli što žele i kakav HDZ zamišljaju. Oni bi da se svide tvrdim desničarima iz malih sredina, oni bi rado ugodili onima koji bi stvari vratili unazad pod krinkom čvrstog hrvatstva, ali sve to u konačnici nema nikakve veze. To su samo floskule. Zamjeraju Plenković što nije proveo reforme. U redu, nije, ali koje bi to reforme proveli oni i na koji način. Prošla su vremena kada se hadezeovce mobiliziralo mahanjem zastava i zaklinjanjem u Tuđmana. S tom platformom može se dobiti od pet do najviše deset posto hadezeovskog članstva, ali se s tim ne može pobijediti u HDZ-u, a još manje u Hrvatskoj. Uostalom, Tomislav Karamarko je propao onog trenutka kada je HDZ odmaknuo od desnog centra. Isplivali su oni koji su bili mnogo radikalniji i od samog Karamarka, a kada se duh ispusti iz boce, teško ga je vratiti. Plenković je to donekle uspio, ne do kraja. I to je ostao problem HDZ-a, koji je također podijeljen kao i cijelo hrvatsko društvo.