Neovisna saborska zastupnica i kandidatkinja za predsjednicu Republike Marija Selak Raspudić u razgovoru za naš list analizira konflikt Vlade i predsjednika Republike oko angažmana hrvatskih časnika u NSATU-u, potpornoj misiji NATO-a za pomoć Ukrajini.

– Do ovog nije trebalo, a ni moralo doći. Neopravdano smo opteretili građane NSATU misijom, zbog čega je potisnuto puno drugih tema koje su im životno važnije. Time je proizveden kontraefekt. I za to treba snositi političku odgovornost. Bilo je propusta s obje strane u načinu na koji se o ovoj temi komuniciralo. Predsjednik Milanović krenuo je s ratnim manipulacijama jer je tražio zgodnu izbornu temu kako bi mogao izigravati narodnog heroja, salonskog naravno.

Naime, on je svjestan da mu je imidž itekako narušen nakon parlamentarnih izbora, kada je najavio veliki pohod na Banske dvore, a onda ostao unutar zone komfora. Njemu je ovo stoga došlo kao naručeno. Međutim, u takvoj situaciji ne možete na manipulaciju odgovarati drugom manipulacijom. Isto tako, građane se ne bi trebalo emotivno ucjenjivati oko njihovog odnosa prema ratu u nekoj drugoj zemlji, svakome je dovoljno i njegovih problema. S građanima treba biti jasan i iskren kada se razgovara o takvim stvarima, odnosno treba pokazati integritet kojeg očito nedostaje na našem političkom prostoru.

Zbog svih tih pogreški u koracima došli smo u situaciju u kojoj su građani opravdano iziritirani, a oporba pogubljena. I svi su najednom, što ukazuje na bahatost naše nestručnosti, postali vojni eksperti za razlikovanje borbenih i mirovnih misija, običnih časnika i onih za vezu. Jedino vojna struka ovo može razjasniti i na tome treba inzistirati. Politika je ona koja donosi odluku, ali ne napamet, nego na temelju stručnih informacija. Sada bi bilo najpametnije da se saborski zastupnici kroz konzultacije među klubovima u miru dogovore.

Nama bi kao zemlji bilo najkorisnije – kada je već javno vidljivo da su dvije političke instance koje odlučuju o vojnim pitanjima posvađane – da se bar mi u Saboru uspijemo sporazumjeti. Za razliku od svih ostalih političkih tema, u kojima je nejedinstvo ne samo uobičajeno nego je čak i poželjno jer je dio demokratskog previranja, ovo je jedna vrlo osjetljiva situacija gdje nas je vrh vlasti stavio pod međunarodno povećalo. I sada će bilo koja naša odluka snažno odjeknuti, s posljedicama koje će sigurno biti veće nego što su trebale biti i neće biti sasvim pozitivne.

Loš okus

Je li moguć nekakav pomak u ovih tjedan dana?

– Teško, zbog lošeg okusa koji je prethodna rasprava ostavila, iako, ako smo dovoljno politički zreli, nije nemoguće. Ovisi i o tome što će se prezentirati. Nadam se da ćemo dobiti razjašnjenje ove situacije, uvažavajući činjenicu da mi ipak nismo vojni stručnjaci. Bilo je puno manipulacija. Sada treba pokušati popraviti stanje činjenicama. Naša je obaveza prema građanima da damo sve od sebe da se ova rasprava vrati njezinom meritumu. Trebalo bi vidjeti gdje leži problem. Je li riječ o inatu, populizmu, možda neznanju ili pak opravdanoj bojazni? I na tragu toga onda pokušati razgovarati.

Koliko se uopće može očekivati od osobe koja će doći iz NATO-a. Jer i sam jezik koji NATO rabi i kakav će govoriti, ta osoba će biti jedan nerazumljiv i birokratski jezik koji najčešće ne kaže ništa jasno.

– Ako ćemo iskreno, nije to prvi put da će zastupnici odlučivati o nečemu za što nisu kompetentni. Štoviše, mnogi zastupnici ne čitaju zakone pa svejedno o njima govore i odlučuju. Potpuno je razumljivo da se naši građani boje rata i da im je ta pomisao izrazito odbojna, kao što je i meni, uostalom imamo nedavno ratno iskustvo. Međutim, nemojmo se zavaravati. Predsjednik Milanović sigurno nije taj koji je brana između nas i ikakvog rata, štoviše, svojom nepromišljenošću i svadljivošću u trenutku krize on jedino može potencirati sukobe. Nama treba razjašnjenje – ako želimo mirnu, sigurnu i stabilnu Hrvatsku, koja je odluka ovdje za nas sigurnosno rizičnija, i kratkoročno i dugoročno. To je ono što očekujem da saborski zastupnici dobiju.

Što mislite o tezi da bi mala zemlja kao što je Hrvatska u ovakvim sukobima trebala biti što nevidljivija?

– Kroz našu povijest svjedočimo puno negativnih posljedica toga što znači biti mala zemlja bez značajnog utjecaja, no u nekim situacijama to bi mogla biti i prednost. Geostrateški gledano, Hrvatska je na vjetrometini. Ako dođe do nekog novog geopolitičkog preslagivanja, moguće i ratnog sukoba, nama ništa nije zagarantirano. I zato je važno promisliti kime se želimo okružiti kako bismo u trenutku ugroze povećali šansu da obranimo svoju zemlju. Sigurno da u ovakvim temama ne trebamo trčati u prve redove. Nismo uopće oni koji su tu presudni. A najmanje od svega što trebamo je pokazivati ovako snažno nejedinstvo jer nema gore sigurnosne ugroze od javno demonstrirane posvađanosti vojne linije zapovijedanja. Što bi to za nas značilo u nekoj mogućoj ratnoj praksi? Da nam Rafalei kampiraju na pisti s upaljenim motorom jer ne znaju čiju zapovijed moraju slijediti?

Neriješene situacije

Koliko je za sve odgovorna nedovršena izmjena Ustava iz 2000. koja je ostavila dvojnost odlučivanja oko Oružanih snaga i vanjske politike.

– I to potencira problem. Pravno gledano, nikada nismo do kraja prešli na parlamentarni sustav. Zato imamo mnoge neriješene situacije. Međutim, ne možemo za sve okriviti propise. Njih stalno treba unapređivati, no praksa je u konačnici na tome kakvi smo ljudi i kakav nam je karakter. Pravo nije čarobni štapić koji rješava sve probleme. Mi stalno imamo pogrešne ljude na vodećim pozicijama koji su u odlučivanju vođeni vlastitim egom. I nije im dobrobit zemlje na prvom mjestu. Politički zreli ljudi bi ovo razriješili na vrijeme. Milanović je za NSATU znao mnogo ranije, s nekih drugih razina gdje se odluka prethodno usuglašavala, pa tek onda formalizirala u Washingtonu. I tada je trebao reagirati. U krajnjoj liniji, ako smatra da je NSATU tolika sigurnosna ugroza i otvoreni ulazak NATO-a u rat, onda je trebao staviti veto. Jer ako NATO ulazi u rat, posljedično i Hrvatska ulazi u rat, bez obzira bili hrvatski vojnici u Wiesbadenu ili ne.

Štoviše, na sastanku u Washingtonu imao je obavezu reći našim saveznicima da on nema mandat odlučivati o ratu, da je to isključiva odluka Hrvatskog sabora prema našem Ustavu. S druge strane, Andrej Plenković je trebao, kada je vidio da za ovu odluku nema potrebnu dvotrećinsku većinu, ili stvoriti uvjete da je dobije diplomatski kroz informiranje oporbe, ili naprosto odustati. Ništa se ne postiže silom niti vrijeđanjem. Zadnje što su obojica trebala Hrvatskoj priuštiti je javna svađa oko ovoga. Znači, itekako se moglo drukčije, a na njima je da odgovore zašto se nije htjelo.

Foto PATRIK MACEK/PIXSELL

Prva je varijanta bila da se ne ide u Sabor.

– I to bio bilo puno politički razboritije, pa moglo se pretpostaviti kako će ova rasprava izgledati. Nije jedino važno kakva će biti naša odluka. Ona je mogla ići i u jednom i u drugom smjeru, ali je to trebalo napraviti na potpuno drugačiji način. Sada smo u jednoj teškoj situaciji da koju god odluku donesemo, ona će imati puno snažnije posljedice nego što je morala. Vrlo konkretno, pa neki ste dan mogli čuti Putina kako indirektno prijeti govoreći da ne samo da znaju da su vojnici u Ukrajini, nego iz kojih su EU zemalja.

Ako javno NSATU karakterizirate ulaskom u rat s Rusijom, vi tim ljudima crtate metu na čelu. S druge strane, je li dobro za Hrvatsku da u trenutku dok je pola zemalja još uvijek u procesu odlučivanja, baš ona bude faktor kolebanja i destabilizacije NATO saveza? Uostalom, zar to nije upravo ono što Putin želi i ono što će nas sve učiniti još ranjivijima?

Imamo dvije krajnosti oko Ukrajine. Milanovićeve su izjave potpuno izvan EU mainstreama. Nebitno je je li on u tome u pravu ili nije. Ali je li na predsjedniku zemlje kao što je Hrvatska da tako javno analizira geopolitku na koju nema ama baš nikakvog utjecaja?

– Nije ništa sporno u tome da on izražava mišljenje o trenutnoj geopolitičkoj situaciji. Ali treba razlikovati izražavanje stava PRH od dokoličarske struje svijesti koju si dozvoljava privatni građanin. Dok je predsjednik RH, on je prije svega službeni glas institucije, a time i građana. I njegovo hirovito promišljanje ima konkretne posljedice. To znači, primjerice, da ako on kaže da idemo sutra priznati Palestinu, da to nije samo njegovo mišljenje, nego i vanjskopolitički stav Republike Hrvatske. Ako on sjedne na janjetinu s Dodikom, to nije njegovo privatno druženje, nego potvrđivanje ozbiljnih političkih partnerstava. Možda i najveća mana njegovog mandata je da on ne povlači jasnu crtu između onog što mu prolazi kroz glavu kao privatnoj osobi i službenog glasa predsjednika jedne zemlje. No, da se ne stvori krivi dojam, Milanović nije nekakav autentični borac za pravdu koji ide sam protiv svih.

On nije nikakav antiestablišment. Zoran Milanović je establišment par exellance. Kada je najavio svoju kandidaturu na parlamentarnim izborima, nije izašao kao neovisan kandidat, nego je sjeo u krilo SDP-a. On ni sada nije neovisni kandidat, nego je u sigurnom okrilju SDP-a s kojim šuruje i oko ove teme, a što ne bi smio kao predsjednik svih građana. I mnogi njegovi »pobunjenički« istupi, osim što su posljedica nekontroliranog ega, dio su šire kalkulacije političkog brendiranja gdje on treba ispasti onaj koji se jedini usuđuje suprotstaviti političkoj eliti. No, to je samo brend koji on pokušava stvoriti jer je uvijek bio i ostao dio te iste elite. Što mislite, da sutra bukne rat, bi li on prvi stao na crtu braniti svoju zemlju ili bi se sakrio u dvorima Pantovčaka i čekao ishod na sigurnom, kao što je učinio za vrijeme parlamentarnih izbora koji nisu bili ni približno toliko opasni pa mu je opet uzmanjkalo hrabrosti?

Iskreni pristup

Milanovićeve izjave dovode u pitanje politiku NATO-a prema Rusiji. Ali s druge strane, pretjeruje li Vlada u podržavanju Ukrajine?

– Andrej Plenković je u potpuno drugačijim okolnostima, za vrijeme svog europskog mandata, igrao važnu ulogu u procesu približavanja Ukrajine EU-u. Njemu je politički ovaj sukob došao kao sjajna prilika da se nametne ne samo u Hrvatskoj, ona mu je tek sredstvo, nego i na europskoj političkoj sceni. Da bude neki faktor. Međutim, on je taktički krivo postupio kada je od građana očekivao solidarnost pa ih emocionalno ucjenjivao.

To je kod ljudi proizvelo odbojnost i u konačnici ih udaljilo od Ukrajine. Oni logično rezoniraju – ne rješavaš moje probleme, a od mene očekuješ da patim s Ukrajincima?! Ljude tu ne treba osuđivati, niti se oko toga zgražati. Nitko od nas nije moralno besprijekoran, zato i postoji država i pravo. Nego ih treba razumjeti i treba im drugačije pristupiti. On se tu postavio vrlo osuđivački i oštro prema građanima. Od njih je očekivao nemoguće – beskompromisnu potporu nekoj drugoj zemlji u ratu. Iskrenim pristupom i uvažavanjem problema njihovog svakodnevnog života dobilo bi se puno više i u razvijanju solidarnosti prema Ukrajini.

Da ste predsjednica, da ste vi na Pantovčaku, biste li vi potpisali ovaj zahtjev?

– Bilo bi krajnje neozbiljno da imam stajalište o tome prije nego bih se konzultirala s osobama koje stvaraju preduvjete da se takva odluka donese. A to je konkretno načelnik Glavnog stožera i naši članovi zapovjedništva u NATO-u. Ja nemam sve informacije, a trenutno vidimo da je ostalo nejasno što ta aktivnost zapravo podrazumijeva. Predsjednik Milanović trebao je sjesti s Vladom i s vojnim stručnjacima te donijeti zajedničku odluku. Što se tiče nas u oporbi, mi bismo trebali vidjeti što je u pozadini našeg protivljenja ovoj aktivnosti, ako je načelni stav, pa i predsjednika Milanovića, da se jača suradnja s NATO-om.

Ne možemo biti protiv samo zato jer je HDZ za jer bi to bilo politički neozbiljno, uostalom to nije prijedlog HDZ-a, nego NATO-a. Ako je u pitanju zabrinutost zbog posljedica mogućeg uključivanja u rat, koja je zajednička nama i građanima, što ćemo učiniti ukoliko nas službena osoba demantira? Ili postoji nešto što doista temeljno razlikuje ovu aktivnost od svih drugih NATO aktivnosti, a što će nas sigurnosno koštati? Ako je pak dio oporbe protiv isključivo zato jer je to nalog Zorana Milanovića, njima treba objasniti da će ih on, kao njihov vođa, onemogućiti da ikada postanu vlast jer je preuzeo prostor koji im je potreban da bi se kroz svoje stavove politički nametnuli široj javnosti.

Oporba može reći i da je osoba iz NATO-a zainteresirana strana.

– Ako je NATO podmukla zainteresirana strana koja nas želi prevarom uvući u rat, onda bi prvi neustrašivi predsjednik Milanović trebao zatražiti izlazak Hrvatske iz NATO saveza. I usput objasniti građanima tko će pomoći našoj obrani ako se ovaj rat proširi, a zasad, nažalost, nije izvjesno da će prestati, niti smo mi ti koji ga možemo zaustaviti.

Povezane vijesti

• SDP u izbore ide s istim ljudima i istom politikom
• I DO TOGA JE DOŠLO: Milanović kampanju nastavlja u - Irskoj
• Plenković: Izbori su 29. prosinca da bi drugi krug bio u mirnijem ozračju / Bulj: Grinch Plenković