Nakon povratka imena i promjene vlasti, Dinamo se našao u velikim financijskim teškoćama. Upravo Zajec zahvaljujući svom poznanstvu s potpredsjednikom Liverpoola uspijeva prodati Bišćana za tada rekordan transfer i tim novcem spasiti Dinamo, kaže Sanjin Španović, kojem sutra izlazi knjiga "Zeko - biografija Velimira Zajeca"
Velikan hrvatskog sporta Velimir Zajec, legendarni nogometaš Dinama i trener brojnih momčadi, dobit će uskoro raskošnu monografiju. Napisao ju je i uredio novinar Sanjin Španović koji je radio i u tiskanom i u tv novinarstvu. Sanjin, koji je sin prerano preminulog velikog hrvatskog novinskog autora Srđana Španovića, izvještavao je o vodećim temama iz Hrvatske i svijeta kao i s ratnih područja - Afganistana, Irana, Sirije i Iraka. Objavljivao je tekstove i u engleskom Timesu i The Sunu. Vrhunac novinarskog rada doživio je projektom emisije "Veto" u kojoj je na Jabuci TV i kasnije na N1 televiziji ugostio sve vodeće aktere s društvene i političke scene i bilježio iznimnu gledanost i citiranost.
Ipak, pospremio je novinarsko pero u ladicu te se danas bavi savjetovanjem i analitičkim poslovima. Ovo mu je, kaže, prva, no sigurno ne i zadnja knjiga. S obzirom da je Dinamovac od malih nogu, jedna od najvećih Dinamovih legendi bio je logičan izbor za publicistički prvijenac. Knjiga "Zeko - biografija Velimira Zajeca" u prodaji je od sutra, a zainteresirani mogu na stranici www.zajec5.com rezervirati svoj primjerak i ostvariti popust. U deset dana kako je postavljena stranica, zabilježeno je više od 400 rezervacija, a uz onih 400 primjeraka prodanih u Crowdfunding kampanji, već je planulo nešto više od polovice prve naklade, a da knjiga još nije bila ni otisnuta.
- Knjiga nije ni vani, a već je otišlo oko 800 primjeraka. U državi gdje se gotovo i ne čita, gdje bestseler ima oko 900 prodanih primjeraka, ljudi kupuju unaprijed. To je bio pokazatelj da sam uspio s prvijencem, ali istodobno i obveza da knjiga bude sjajna. Riječ je o opsežnoj monografiji. Knjiga ima 480 stranica, više od 130 tisuća riječi teksta i oko 160 fotografija od kojih velik dio dosad nije viđen, iz privatnih je albuma obitelji Zajec.
- Četrdeset je godina Dinamovog proljeća, što to znači svakom Dinamovcu?
- To morate pitati svakog Dinamovca jer to je ipak individualan osjećaj. Meni osobno to znači sjećanje na velik uspjeh Dinama. Nakon 24 godine iščekivanja, tri godine prije nego što je ukraden naslov zbog "slučaja Tomić" i dan Hajduku, Dinamo je konačno bio prvi. Cijela ta priča buđenja nacionalnog naboja i nacionalne svijesti, jer Dinamo je bio simbol hrvatstva, ima posebnu mistiku. To je lijepa, baš lijepa uspomena. Sada, nakon što sam završio ovu knjigu i detaljno istražio cijelu tu 1982. godinu, naravno da puno više znam o tome nego prosječan navijač pa mogu reći da mi je najviše žao što se to nije ponovilo iduće godine kada je Dinamo bio isto blizu tituli, ali su se upleli razni faktori.
- Koliko je velik značaj Zajeca za hrvatski nogomet i sport?
- Pa na prvu, taj njegov značaj je više vezan uz Dinamo i grad Zagreb. Uvijek će svi reći "Zeko je legenda". I zaista jest. On je prvenstveno simbol Dinama i, po meni, najkompletnija persona u povijesti Dinama. Jer nije značajan samo radi te 1982. godine, već i kao tehnički direktor kluba u dvije etape. Prvo, kada 1989. dovodi Josipa Kužea za trenera i sastavlja momčad koja je trebala biti jača nego Crvena Zvezda. Kupuje Šukera svojim novcem, Mladenovića iz Rijeke, Lipovca iz Borca. Zbog igre sudbine, ne uspijevaju osvojiti prvenstvo, a Zvezda koja je osvojila iduće sezone postaje prvak Europe i prvak svijeta. Tko zna što bi bilo da Fabijan Komljenović par utakmica prije nije zabio gol za Rijeku, gdje je bio na posudbi iz Dinama. Zatim, 1996. godine kada sa svojim kumom Zlatkom Kranjčarom, tada trenerom Dinama, osvaja duplu krunu, prvu u povijesti Dinama. Tada je stvoren temelj one generacije koja će ući u Ligu prvaka i koja će sa Zajecom kao trenerom ostvariti prve pobjede u Ligi prvaka u povijesti Dinama. Tu će Zajec u vatru gurnuti i Igora Bišćana i Mihaela Mikića i druge mlade igrače. U vatru je kao trener Dinama 2010. godine gurnuo i Ariana Ademija koji je danas kapetan i lider Dinama i istinska zvijezda.
- Zajec je snažno zagovarao da se ime iz NK Croatia vrati u Dinamo?
- Da ne govorim sada o protivljenju promjeni imena Dinamo, pa onda i prstu sudbine da upravo on bude onaj koji će navijačima reći da je vraćeno ime Dinamo i imati u toj operaciji veliku ulogu. Nakon tog povratka imena i promjene vlasti, Dinamo se našao u velikim financijskim poteškoćama. Upravo Zajec svojim osobnim poznanstvom s potpredsjednikom Liverpoola uspijeva prodati Bišćana za tada rekordan transfer i tim novcem spasiti Dinamo. Sada, s obzirom da sam rekao da je Dinamo simbol hrvatstva i da ne samo u Zagrebu, već u gotovo cijeloj Hrvatskoj ima svoje navijače, sigurno da Zajec ima značaj i u hrvatskom nogometu i hrvatskome sportu. Međutim, ova knjiga pokazuje i Zajecov velik doprinos prvoj utakmici Hrvatske i SAD-a u Zagrebu, ali i da je, ako se odmaknemo od sporta, imao zasluge u priznavanju Hrvatske od strane Grčke, gdje je iskoristio svoj renome ne samo velikog igrača, već poštene i velike osobe.
- Zbog imena Dinamo Zajec je imao i problema s politikom?
- Zajec je bio osoba koja se protivila promjeni imena Dinamo, dapače, glasao je uz još dvojicu na Skupštini kluba protiv promjene imena. To je tada značilo direktnu konfrontaciju s državnim vrhom. Prvenstveno predsjednikom Franjom Tuđmanom koji je želio da nestane to ime, ali zbog navijača nije mogao i bilo je pitanje vremena kada će se vratiti ime Dinamo. Zajec je na kraju otišao iz Dinama 1991. zbog uplitanja politike, a potom pri svakom povratku imao taj, pod navodnicima, križ želje za povratkom imena Dinamo. Osobno je to osjetio na svom kafiću, prvom pubu engleskog tipa u Zagrebu, u Tkalčićevoj, gdje je odmah nakon promjene imena suočen s brojnim inspekcijama i sličnim štosovima koji nisu bili slučajni.
- Grčka avantura - koliko je značajna? Kod nas je gotovo zaboravljena.
- Mnogi nisu svjesni kolika je Zajec legenda u Grčkoj, u Panathinaikosu, gdje je i dan-danas slavljen kao, ako ne najbolji, onda najbolji strani igrač tog velikog kluba. Zajeca su tada željeli svi veliki europski klubovi. Trener Nottingham Forresta, tada dvostrukog prvaka Europe, Brian Clough želio ga je dovesti bez obzira na cijenu. Nudio mu je prazan papir za ugovor, ali Zajec je dao svoju riječ vlasniku Panathinaikosa i na temelju te riječi došao u Grčku. Odmah u prvoj sezoni uspio je s tom, tada u europskim razmjerima skromnom momčadi ući u polufinale Lige prvaka, digao je razinu grčkog nogometa i to mu se dan-danas pamti. Teška ozljeda koja se dogodila, nažalost, zaustavila ga je u planovima da Panathinaikos dovede do još jednog velikog uspjeha. Mnogi sugovornici su uvjereni da Zajec nije doživio tu ozljedu, Panathinaikos bi te sezone igrao minimalno finale Kupa UEFA-e. Nakon kraja igračke karijere, Zajec, slično kao i u Dinamu, preuzima razne tehničke uloge, ali i one trenerske.
- Ostao je u Grčkoj?
- Na kraju je uspio uspostaviti temelje nogometne škole Panathinaikosa i tamo stvoriti igrače koji će 2004. godine, nakon sedmogodišnjeg uzastopnog trijumfa Olympiakosa, osvojiti duplu krunu i prekinuti taj niz najvećeg rivala Panathinaikosa. Istog tog ljeta Grčka će u Portugalu na Europskom prvenstvu senzacionalno osvojiti naslov prvaka Europe, a upravo temelj te momčadi bit će igrači iz Panathinaikosa koje je tijekom devedesetih stvarao Zajec. I to oni sami priznaju u razgovoru za knjigu.
- Zajec nakon 2000. - odlazak u legendu?
- Pa da, na neki način. Da je samo kao kapetan momčadi 1982. osvojio naslov prvaka tadašnje države te 2000. godine vratio ime Dinamo, bio bi legenda. Tada su se ipak dogodile neke druge pomalo nesretne stvari u povijesti Dinama zbog kojih je dva puta morao otići iz kluba, 2002. i 2010. godine. Možda su i ti odlasci doveli do toga da živi u tišini, daleko od svih kamera i da postane pomalo mističan lik, ali nitko nikada neće moći osporiti kolika je on legenda kluba, zagrebačkog i hrvatskog nogometa.
- Što drugi igrači i treneri kažu o Zajecu?
- Nijedan nije rekao da mu je uspio uzeti loptu ili zaustaviti ga u njegovom driblingu i prodoru. Svi ga cijene kao velikog igrača i kao dobru osobu. Bio je lider, autoritet, već svojom pojavom. Zato se i jedno poglavlje knjige zove "Lider i autoritet". Sretan sam što sam od svakog sugovornika uspio izvući neku osobnu priču, sjećanje, pogotovo anegdotu i da je ova knjiga zaista priča puna zanimljivosti o ovom velikom nogometašu i treneru, a ne neko suhoparno nabrajanje činjenica. Iza ovih korica i 480 stranica je velik rad, godinu dana je trajao i nadam se da će rezultat tog rada biti zadovoljstvo čitatelja.
- Što Vas je nagnalo da napišete tako opsežnu monografiju?
- Pitate li Zajeca, on će reći da smo mu sve skuhali iza leđa. To je stvarno i bilo tako. Milan Šulentić, njegov vjerni prijatelj od osamdesetih, stalno je pričao o tim godinama. Jednom smo u šali rekli da ćemo napraviti knjigu, a onda me on nazvao nakon nekog vremena i pitao jesam li se primio posla. Nakon stvaranja kostura knjige i prvih razgovora, rekao sam mu što kanim napraviti. Jednostavno, činjenica da ne postoji nigdje ništa zapisano o takvom velikanu, dala mi je priliku da se primim tog posla. Naravno da nisam očekivao da će knjiga biti na gotovo 500 stranica, ali svaki razgovor je otvarao nove mogućnosti i nudio nova otkrića i, eto, na kraju, umjesto 30-ak planiranih sugovornika, došao sam do njih 96 s kojima sam pričao o Zajecu. S nekima bih se nalazio i po nekoliko puta. Sa Zajecom sam napravio petnaest razgovora, svaki u trajanju od najmanje sat i pol. Sve te razgovore je kasnije trebalo prebaciti na papir. U nekoliko navrata osjetio sam zasićenje. Jednostavno, glava mi je bila puna i morao sam se odmaknuti od svega na dva-tri tjedna. Kao što sam rekao, meni je pisanje te knjige bio gušt i nisam si htio dopustiti ni najmanji propust. Sve sam radio detaljno, točno i kvalitetno, a za svaki novi podatak tražio sam potvrdu na više strana. Zatim, koliko je tu samo tonera otišlo (smijeh). Moja susjeda i prijateljica Marina Bolanča svako-malo je sve printala. Mnoge stvari je na kompjuteru teško vidjeti i bilo mi je lakše čitati isprintane stranice, ispravljati ih, šarati i zatim to ukucavati natrag u računalo. Na kraju uvjeren sam da sam napravio sjajno štivo, pravi roman, dokumentarac na papiru.