Bio sam ugodno iznenađen, počašćen pozivom i osjećajem da nisam zaboravljen. Nogomet je i dalje bio u meni i prihvatio sam poziv, tako da tada počinje moja trenerska karijera. Buje je tada imalo dobru juniorsku momčad, što je plod rada Nina Crevatina. Višu trenersku školu završio sam 1996. godine. Tada mi je klub povjerio i najmlađe igrače, s kojima sam počeo raditi kako smo učili na trenerskoj akademiji, djeci je to bilo zanimljivo i bilo ih je sve više, prisjeća se Ibro

Kako ove godine, zbog poznate situacije oko održavanja manifestacija, nije bilo proglašenja najboljih u bujskom sportu, posljednji nositelj nagrade za životno djelo Sportske zajednice Grada Buje je donedavni trener i raniji igrač NK Buje Ibrahim Muharemović, a priznanje mu se naročito dodjeljuje za upečatljiv rad s najmlađim selekcijama NK Buje. Popularni Ibro je lani, kada je upriličena podjela priznanja bio u bolnici, pa su njegovo priznanje preuzeli njegovi najmlađi unuci. Bolest je ostavila posljedice, ali je vječiti optimizam i urođena duhovitost Ibru opet vratila u Buje, među svoje, među sportaše, posebno nogometaše s kojima je radio u svojoj trenerskoj karijeri. Ljetno jutro i kava na terasi bujskog kafića bilo je prilika za prebiranje po uspomenama. Ibro se dobro sjeća svakog detalja…

"Slučajan" dolazak

Svoju je nogometnu karijeru Ibro, koji je nedavno proslavio 62. rođendan, počeo u rodnom Cazinu, u pionirskom sastavu tada poznate momčadi Krajine. Kasnije je nastavio za juniore, prvo na mjestu napadača, kasnije libera, iskazujući svoju nadarenost, dobar udarac s obje noge, skok i udarac glavom, snagu u duel igri, oštrinu u startovima. Sa 17 godina uvršten je u seniorski sastav tada jakog republičkog ligaša, od trenera i prvotimaca učio je, upijao znanje i uskoro ga je trener Beganović počeo stavljati u jaki sastav, na lijevoj ili desnoj strani, a često na mjestu zadnjeg igrača, centarhalfa. Kako se bilo teško izboriti se za stalno mjesto u prvoj postavi, prebacili su ga u novoosnovanu ekipu Gomila, zapravo u drugu ekipu Krajine i na kraju sezone proglašen je najboljim lijevim bekom. Imao je 18 godina. Već nakon te sezone, treneri su ga vratili u prvi sastav, a imao je poziv i od tadašnjeg jakog jugoslavenskog drugoligaša Jedinstva iz Bihaća.

- U međuvremenu je Krajina dovela 7-8 jakih igrača iz drugih sredina, nekako sam se osjetio zapostavljenim, nisam mogao dobiti niti posao, pa sam odlučio otići. Došao sam na probu u ljubljanski Merkator, klub Druge jugo lige, a trener je bio Petar Krivokuća, nekadašnji igrač Crvene zvezde. Već nakon četiri treninga odlučili su da me zadržati, klub se borio za ostanak u Drugoj ligi. Igrao sam za plaću, bez posebnog ugovora, ali nisam imao sreće. Ozlijedio sam skočni zglob, nisam igrao, a klub je ispao iz lige, tako da mi se nije niti ostajalo u Ljubljani, prisjeća se Ibro kratke ljubljanske epizode.

Međutim, prst sudbine, što li, doveo ga je u Buje. Slučajno je s jednim prijateljem došao u Buje, pozvao ga je na dva-tri dana. Naravno, nogomet mu je u krvi, pa je otišao na prijateljsku utakmicu. Bilo je to u jesen 1977. godine.

- Imao sam namjeru vratiti se u Cazin, u Krajinu, ozljedu sam sanirao i otišao sam pogledati utakmicu. Igrala je s tadašnjim Digitronom dobra ekipa Brtonigle. Na poluvremenu sam prišao treneru Josipu Milaku, ukratko mu ispričao svoju karijeru i on mi je predložio da odigram drugo poluvrijeme, što sam prihvatio. Nakon utakmice trener Milak, predsjednik kluba dr. Danilo Jadrejčić, direktor kluba Marino Papo i tajnik barba Ive, su me pozvali na razgovor i izrazili želju da ostanem u Bujama. Bio sam bez posla i bez stana, sve su mi obećali riješiti i tako sam ostao u Bujama, prisjeća se Ibro, dodajući da je Digitron tada imao dobru ekipu u kojoj su bili: Blažević, Puž, Matančić, Šuflaj, Pernić, Bojić, D. Jergović, Nino Crevatin, Vasiljević, Golčić, Kozlović i drugi.

- Igrao sam kako sam najbolje mogao, ljudi su me zaista dobro prihvatili, pa sam im želio vratiti na terenu. Nisam se štedio u duelima, pa sam često bio ozlijeđen, ali sve je brzo sanirano. Dobio sam posao u Digitronu, pa u Bifixu, te jedan manji stan, uz dobru naknadu za tadašnje prilike. Igrao sam s puno dobrih igrača koji su prošli kroz bujski sastav, ali posebno sam ponosan, uz dužno poštovanje prema svima, što je uz mene bio bujska nogometna legenda Nino Crevatin, igrač koji je tada mogao birati prvoligaški klub. Bila mi je čast igrati s takvim igračem i čovjekom, koji mi je i kasnije mnogo pomogao i od kojega sam mnogo naučio, i kao igrač i kasnije kao trener, reći će Ibro, prisjećajući se i prilika da zaigra u Austriji.

- Da, bila je jedna austrijska ekipa na pripremama u Novigradu, igrali smo protiv njih, ja sam čuvao njihovog najboljeg strijelca, nije dao gol. Nakon utakmice njihovi čelnici su izravno iskazali želju da Darko Jergović, koji im je dao dva gola, i ja odmah možemo doći u njihov klub, čak su u Novigradu ostali tri dana dulje čekajući našu odluku. Ja sam razgovarao s vodstvom bujskog kluba, pozvao me na razgovor i tadašnji direktor Digitrona Ante Tomljanović i ipak sam ostao. Nije ni Darko otišao, vrti Ibro po uspomenama.

Škola nogometa

Nešto kasnije odlazi u tadašnju JNA u Sentu, pa kako su znali za da je nogometaš zaigrao je dva puta za vojnu reprezentaciju Bačke protiv subotičkog Spartaka, tadašnjeg saveznog drugoligaša. S njim u istoj vojnoj ekipi je bio i tada poznati igrač Trepče, Prištine i u to vrijeme subotičkog Spartaka Dragoljub Ljiljak.

- Nakon tih utakmica Ljiljak i predsjednik Spartaka su me zvali da dođem u Suboticu poslije vojske, da im treba bek. Zahvalio sam se i rekao da sam tek počeo u Bujama, da ne mogu iznevjeriti ljude i suigrače u Bujama koji su me zaista dobro primili. Tako sam po povratku iz vojske nastavio igrati za Buje, koje su mi bile sve draži klub, ali nisam imao sreće. U sezoni 84./85. sam ozbiljno ozlijedio karličnu kost i kuk na utakmici u Rovinju. Puno su mi klub i dr. Jadrejčić pomogli oko liječenja, čak su mi omogućili pregled kod tada najboljeg ortopeda prof. Orlića u Zagrebu, na Šalati. Tada mi je bilo najteže, posebno kad su mi rekli da više ne računam na aktivno igranje. To je bilo teško prihvatiti, bio sam u naponu snage. Slijedile su dvije-tri godine liječenja, oporavio sam se, ali igranja više nije bilo, s tugom će se i sada sjetiti Ibro najtežeg trenutka za svakog igrača.

Kako se jedno vrijeme bavio glazbom, mislio je da se pjevanju sada posveti ozbiljnije, imao je i pripremljene pjesme za snimanje ploče, ali ugodno ga je 1989. godine iznenadio poziv Nina Crevatina da mu se pridruži u treniranju juniora bujskog kluba.

- Bio sam ugodno iznenađen, počašćen pozivom i osjećajem da nisam zaboravljen, nogomet je i dalje bio u meni i prihvatio sam poziv, tako da tada počinje moja trenerska karijera. Buje je tada imalo dobru juniorsku momčad, što je plod rada Nina Crevatina koji je otišao na višu trenersku školu, a meni prepustio juniorsku ekipu. Sjećam se, tada su u njoj bili sadašnji gradonačelnik Vižintin, pa Paolo Crevatin, Trokter, Vili Zubin, Škorić, Bucaj i drugi. Od Nina sam puno naučio, kasnije sam se i ja školovao, upisao višu trenersku školu, u međuvremenu je došao rat, sve je stalo, tako da sam višu trenersku školu završio 1996. godine. Tada mi je klub povjerio i najmlađe igrače s kojima sam počeo raditi kako smo učili na trenerskoj akademiji, djeci je to bilo zanimljivo i bilo ih je sve više. Kroz tri godine rada došli smo da velikih uspjeha i ostalo je zabilježeno da smo u sezoni 1990./91. odigrali 1.230 minuta službenih utakmica prvenstva Bujštine bez primljenog gola rekordnom gol-razlikom 186:0. To je odjeknulo i šire, a pokojni Mladen Delić je potvrdio da je to europski rekord pionirske momčadi. U toj je ekipi bio sadašnji trener Višković, Zubin, Vidonis, Savić, Bajić, Kalinić, Bibalo, I. Kozlović, Marin, Barać i drugi, prisjeća se Ibro uspjeha sa mladom selekcijom Buja dodajući da su njegovi dječaci bili uz bok vršnjacima iz tadašnjeg prvoligaša Pazinke ili drugoligaša Istre, Rovinja i Jadrana. Neki su kasnije nastavili karijere u većim klubovima.

Tada je uprava kluba prihvatila njegovu ideju o Školi nogometa, uslijedio je novi ciklus i stvaranje nove generacije u kojoj su se isticali budući prvotimci braća Hasanović, Knapić, Rakić, Milić, Šuflaj, Spahić, Martinović, D. Đurđević, Ivančić i drugi. Ibro je pratio razvoj igrača, njihove uspjehe u školi, po cijeli dan je bio na igralištu s djecom. Radio je s mladima i dalje, pa se ubrzo iskristalizirala se nova moćna ekipa mladih nogometaša u kojoj su bili Ferenčić, Posavčević, Muharemović, Jugovac, Krnić, Krameršteter, Begić, Milutinović, Jakac, Šerbedžija, Lakošeljac, Gorjan, braća Kozlović, Vežnaver i drugi, kasniji prvotimci Buja u vrijeme kad je klub igrao u Drugoj i Trećoj HNL. Ostalo je zabilježeno da je ta ekipa bila u finalu velikog turnira u Milanu "Gianni Brera" gdje su izgubili od belgijskog Lokerena.

Individualni treninzi

- Treba reći da je i kolega trener Zdenko Gospić imao dobru ekipu, odličnu generaciju budućih prvotimaca u kojoj su bili Jergović, Bojić, Brečević, Jelovac, Sinjeri, Reznić, Pejić i još mnogi drugi. Šteta je što su tada morali igrati samo u županijskom rangu, a zasluživali su kvalitetniju ligu. Dobri su bili dječaci iz moje četvrte generacije u kojoj su bili Mandir, Zlatić, Jerkan, Acquavita, Kajtazi, Ćavarović i drugi. Nizali smo uspjehe širom Istre, dodaje Ibro Muharemović koji je kasnije bio pomoćnik trenerima seniora Turini, Lukačeviću, Uljanu, Žeželju…

- Kad je bujski klub bio odličan drugoligaš zamijenio sam jedno vrijeme Miroslava Uljana, a klub je reorganizacijom sustava natjecanja dospio u Treću HNL, pa u Četvrtu ligu, a bio sam i u Prvoj ŽNL. Radio sam s tada poznatim igračima koji su igrali u Bujama, kao što su: Rupčić, Škerjanc, Mladina, Fetić, Žmire, Glavić, Kelentrić, Jermaniš, a kasnije i samostalno trenirao i pripremao igrače kao što je Bertoša, Mitkovski, Kadrioski, Bartulović i drugi vrsni igrači. Naravno, tu su bili Barbo, Crevatin, Radin, pokojni Bucaj, Brečević, Višković, Hairlahović, sve prvoligaški igrači. Upisao sam zatim i dva semestra više trenerske škole u Zagrebu specijalizirajući se posebno za kondiciju igrača, što sam koristio u samostalnom radu i pripremanju igrača pred njihove nastupe, koristio u radu prirodne materijale i naprave…Imao sam dosta uspjeha u tome, prisjeća se Ibro mnogih detalja, ali i niza uspjeha, priznanja, naših i inozemnih, posebno za rad s mladima, a u međuvremenu je proveo sedam mjeseci u švedskom Malmeu gdje je trenirao klub naših iseljenika.

Dva puta je proglašavan trenerom godine, dva puta dobio posebna priznanja za rad s najmlađim selekcijama, puno je i drugih priznanja, ali su mu najdraža što ga njegovi učenici na terenu nisu zaboravili, što je ostao sa svakim u dobrim odnosima. Ali, nakon što je 2011. godine doživio infarkt, nastavili su se novi zdravstveni problemi, propali su mnogi planovi s individualnim kondicijskim pripremama igrača, u čemu se posebno isticao. Nakon što se malo oporavio, imao je dobrih ponuda i za ovu godinu, ali je došao zlokobni virus. Ipak, Ibro je vječiti optimist. Ako ništa drugo, veli, imam lijepe uspomene i svoje unuke koji su, kako kaže, njegova najbolja terapija. Već ih je počeo trenirati.

- Što se može, život je takav. Ali, lijepo se sjetiti uspjeha, vrijednih i dobrih ljudi s kojima sam radio. Zahvaljujem svima koji su me primili u klub, koji su sa mnom igrali, svim igračima s kojima sam radio, trenirao. Znam, nije uvijek bilo bajno, ali pamtit ćemo samo sretne dane, kaže jedna pjesma. S ponosom prebirem po uspomenama, bilo je čast raditi s tim ljudima, velikim sportašima, reći će na kraju Ibro Muharemović kojega uskoro čeka operacija kuka.

Povezane vijesti

• HNS: U Azerbajdžan, Norvešku i na Maltu bez navijača!
• Osijek - Slaven Belupo 0:0
• Pjaca: Uvijek mi je čast igrati za reprezentaciju