BIVŠI GOLMAN ISTRE
BLAŽ BUGARIN, Puljanin koji trenira vratarke u hrvatskoj ženskoj nogometnoj reprezentaciji: "Muški i ženski nogomet imaju zajedničke dodirne točke samo u pravilima. Te cure igraju znajući da nitko neće pisati o njima, da nikoga nije briga za ženski nogomet. ONE IMAJU ČISTU LJUBAV PREMA TOM SPORTU"
Muški i ženski nogomet imaju zajedničke dodirne točke samo u pravilima na terenu, sve drugo je potpuno drugačije, barem kod nas. Te cure studiraju, rade, imaju ispitne rokove baš kad imamo neku važnu utakmicu. Tako da na neke utakmice ideš bez najboljih igračica. To su objektivni problemi hrvatskog ženskog nogometa. No, najveći je problem što smo previše tradicionalni, što još uvijek nije normalno da roditelji puštaju curice na nogomet. U Puli ih sada, na svu sreću, ima jako puno i predivno ih je vidjeti
Nogometnu je karijeru započeo u bivšoj NK Istri, sada je trener vratara u mlađim uzrastima Istre 1961. U međuvremenu je branio za klubove na Novom Zelandu. Puljanin Blaž Bugarin prošao je puno toga u nogometu. Logično, jer počeo je za Istru igrati kao klinac. No, ono što mu je svakako jedna od zanimljivih crtica u biografiji jest njegova aktivna trenerska uloga u hrvatskoj ženskoj nogometnoj reprezentaciji. Sa ženskim se nogometom prvi put susreo na Novom Zelandu, a onda je jednog dana došao poziv iz HNS-a da trenira vratarke za izabranu seniorsku vrstu.
Priču, međutim, valja rasplesti od početka. Bugarin počinje s fakultetom. Danas 36-godišnjak prije 18 godina upisao je Kineziološki fakultet u Zagrebu.
Znanstvena fantastika
- Radio sam tada tri posla i krpao kraj s krajem. Situacija u Hrvatskoj nije bila dobra, tada je premijer bio Ivo Sanader i bili su aktualni Facebook prosvjedi. Moje je društvo bilo inertno. Kopkalo me to što se ništa ne može promijeniti, ponajprije zbog ljudi oko nas, a ne samo iz nekih viših sfera društva. Tada sam počeo razmišljati o odlasku vani. Želio sam vidjeti kako to negdje drugdje funkcionira. Ponavljam, ovdje sam radio tri poslića i nisam imao dovoljno za živjeti. Imao sam školu tenisa, zatim sam bio trener golmana, aktivno igrao i još sam odrađivao noćne smjene u Lutriji, pratio online rezultate. Htio sam imati neku neovisnost, nešto napraviti u životu. Ali sve je to bilo prebacivanje iz šupljeg u prazno. Ono što me najviše potaknulo na odlazak bila je moja velika želja da proputujem Južnu Ameriku. Kad je još pala odluka da će Svjetsko nogometno prvenstvo biti u Brazilu, onda sam shvatio da, ako to tada ne napravim, neću nikada. No, bilo mi je jasno da, ostanem li u Hrvatskoj, neću imati para za to. Prijatelj mi je u međuvremenu otišao na Novi Zeland. Stalno sam ga gnjavio ima li tamo kakvog posla sve dok me jednom nije nazvao i rekao da mu gazda, vlasnik građevinske firme u kojoj je radio, ima nogometni klub, i to ni manje ni više nego Auckland City koji redovito igra svjetsko klupsko prvenstvo, i da im hitno treba golman. Ali ja sam imao još diplomski za napisati i obraniti. U prosincu me bio zvao, a ja sam u travnju krenuo na Novi Zeland. Dolje krećem prvo s bauštelom. Poslije bauštele na trening. Plaćali su me da igram nogomet, a zapravo sam radio kao građevinski radnik. I tako godinu dana. Sve dok nismo s klubom osvojili novozelandski kup. Nakon toga sam stekao određenu reputaciju pa sam krenuo s privatnim treninzima i polako prestao s bauštelom. Poslije sam počeo raditi za New Zeland football, pandan našem HNS-u, u razvojnim kampovima. Radio sam s vratarima svih uzrasta. Tamo sam sreo čovjeka koji mi je u svemu pomagao. On je bio trener vratarki ženske nogometne reprezentacije Novog Zelanda i zvao me da gledam njihove treninge. To je bilo fenomenalno. Imao je kamere, opremu, uvjete… Čista znanstvena fantastika za nas. Nevjerojatno na kojoj je tamo razini ženski nogomet. Međutim, moja je supruga zatrudnjela i odlučili smo dati još jednu šansu Hrvatskoj, odgojiti dijete ovdje. I vratili smo se u Pulu, priča Bugarin.
U međuvremenu je bio na dvomjesečnom putovanju po Južnoj Americi, između ostalog i na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Sve s novcem koji je zaradio na Novom Zelandu.
- Kad sam se vratio ovdje, oformio se ženski klub u sklopu Istre 1961 i počeo sam raditi pokoji trening s curama. I onda me jednog dana, kada sam u Istri 1961 bio na tankom ledu, na moje veliko iznenađenje nazvao ravnatelj nogometne akademije HNS-a Vatroslav Mihačić i ponudio mi posao trenera vratarki u ženskoj nogometnoj reprezentaciji. Ženski mi je nogomet bio nekakva margina, nisam ga doživljavao ozbiljno. Ali nisam ga htio odbiti, prije svega zbog njegovog autoriteta. I tako je krenula moja priča sa ženskim nogometom. U reprezentaciji sam već godinu i pol dana i polako hvatam odnose unutar nje. Muški i ženski nogomet imaju zajedničke dodirne točke samo u pravilima na terenu, sve drugo je potpuno drugačije, barem kod nas. Te cure studiraju, rade, imaju ispitne rokove baš kad imamo neku važnu utakmicu, ali moraju položiti ispite jer će inače pasti godinu. Tako da na neke utakmice ideš bez najboljih igračica. To su objektivni problemi hrvatskog ženskog nogometa. No, najveći je problem što smo previše tradicionalni, što još uvijek nije normalno da roditelji puštaju curice na nogomet. U Puli ih sada, na svu sreću, ima jako puno i predivno ih je vidjeti. Ono što me očaralo u ženskom nogometu je to što te cure igraju znajući da nitko neće pisati o njima, da nitko neće primijetiti neku dobru utakmicu, da nikoga zapravo nije briga za ženski nogomet. One imaju čistu ljubav prema tom sportu, za razliku od muškog nogometa u kojem postoji puno kalkulacija, novac je bitan, a cure igraju za ništa, igraju za sebe, zato što to vole. I to me kupilo, ta njihova čistoća prema nogometu i sportu općenito je predivna. One se moraju puno odricati da bi došle do te reprezentacije. Koriste svoje godišnje odmore da bi igrale, kaže Bugarin.
Svoj interes za ženski nogomet nije sveo samo na reprezentaciju. I u Istri 1961 budno prati što se događa s nogometašicama. Pulski je klub svojevremeno oformio žensku seniorsku ekipu, ali ideja nije zaživjela. Zato su tu brojni mlađi uzrasti. Postojala je inicijativa da pionirke i kadetkinje Istre 1961 igraju prvu nacionalnu ligu, jer je HNS dobio određena sredstva od FIFA-e da se oformi jedinstvena ženska liga za te dvije kategorije. No, na koncu se Istra 1961 nije odlučila na to.
- Imamo veliku brojčanu bazu u uzrastu od 9 do 16 godina. Ima jako talentiranih djevojki. Evo, upravo su dvije cure dobile poziv u reprezentaciju. Mija Gavrić je jedna od najboljih u kategoriji 2007. godište, čak i među dečkima s kojima je igrala do ove sezone. Stvarno je odlična. U hrvatsku reprezentaciju je pozvana i Lana Lovrić. Njih dvije su tu negdje, stvarno super talentirane. Ima ih još koje su jako nadarene. U Istri 1961 treniram Niku Radolović koja je odlična vratarka i siguran sam da će jednog dana i ona biti reprezentativka, kaže pulski trener i golman.
Plasman na prvenstvo
Pojašnjava da su se menadžeri sve više počeli okretati ženskom nogometnom tržištu jer su shvatili da je ono još uvijek neotkriveno i da zapravo u razvijenim zemljama, poput Francuske, Njemačke, Engleske, skandinavskih zemalja, na utakmicama ima puno publike. Uostalom, FIFA i UEFA sve više promoviraju ženski nogomet pa se automatski sve više novca ulaže u njega. Zato odjednom postoji interes, potpisuju se sve bolji ugovori. Hrvatska ima šest igračica koje godinama igraju vani - jedna u Juventusu, druga u Montpellieru, treća u Španjolskoj… "Nisu to novci kao u muškom nogometu, ali razina je profesionalna", napominje Bugarin.
Što se tiče reprezentacije, kaže da okupljanja imaju šest puta godišnje po deset dana. "Trenutno igramo kvalifikacije za Europsko prvenstvo i dijelimo treće mjesto, a prve dvije reprezentacije idu dalje. Još imamo teoretske šanse za otići na prvenstvo."
Stanje u ženskoj reprezentaciji, priznaje, nije bilo najbolje kad je tek došao. "Rekao bih da je bilo jako loše, da je bio gotovo pa raspad sistema. Sada je situacija drugačija. Kao najslabije rangirana reprezentacija osvojili smo turnir na Cipru, gdje smo pobijedili odličnu Finsku, 20. na FIFA-inoj ljestvici. Tada smo odigrali izjednačeno s Meksikom, koji je za nas pojam. To pokazuje da smo u ovih godinu i pol dana napravili iskorak. Kada ne bismo imali problema oko nedolazaka, vjerujem da bi hrvatski ženski nogomet rapidno rastao. U sljedećem ciklusu možda možemo probati napasti plasman na Svjetsko prvenstvo, jer to je i cilj tih cura. One se uvijek uspoređuju s muškima, koji su drugi na svijetu, a one su tako nevažne. Njima bi sam plasman na Svjetsko prvenstvo bio ostvarenje sna", kaže Bugarin.
Jedan je od rijetkih Istrana koji je dobio priliku biti u nekom trenerskom stožeru nogometne reprezentacije bilo kojeg uzrasta ili spola. "To je deset stožera, pedeset ljudi, a rijetki su iz Istre bili unutra. I onda nemamo nikoga da pogura tu našu djecu. Mi u Istri smo nebitni za nogometnu kartu Hrvatske. Prošle su godine klinci iz Istre 1961 osvojili prvo mjesto među pionirima i otvorili oči Zagrebu da i tu postoji nešto. Iako smo mi bili prvi, a Osijek, koji ima jak lobi u HNS-u, peti, imamo isti broj reprezentativaca u tom uzrastu. Mislim da to nije fer. I sad ja u toj ženskoj reprezentaciji počinjem polako djelovati. Čim nam jedna cura nije dobila poziv, a trebala je, zvao sam kolege u Zagreb i ukazao im na problem. Odmah su se uskomešali. Da im nisam to rekao, sve bi prošlo nezamijećeno. I na koncu je pozvana u reprezentaciju jer je to zaslužila."
Golmani su alternativci
Na našu opasku da su i vratari nekada bili kao danas žene u nogometu, nedovoljno cijenjeni i slabo plaćeni, pulski trener odgovara: "Golmani su alternativci u nogometu. Svi se bore da bude što više golova, da bude zanimljivo za publiku, mijenjaju se pravila zbog toga, a mi se borimo kontra toga. Mi možemo koristiti ruke, imamo potpuno drugačije tehnike od igrača pa se može reći da je to sport za sebe. No, sada se sve više radi na tome da se vratara integrira među igrače na terenu. Već se rade treninzi gdje golmani puno rade s ostatkom ekipe. Prije su te stavili na gol i radio si po nekom svom programu, daleko od drugih igrača, u svom svijetu. Danas je to drugačije, napad sada kreće od vratara. Puno je veća interakcija golmana s ekipom. Istina je da golmani nikada nisu bili jako dobro plaćeni, a opet s druge strane nitko nije htio imati lošeg vratara. Čim ekipa osjeti nesigurnog golmana i sama postaje nesigurna. Danas svaka ekipa koja želi otići u viši rang natjecanja prvo nabavlja dobrog golmana. Ali svejedno sam siguran da vratari nikada neće biti plaćeni kao oni igrači koji zabijaju golove."
Bugarin je počeo igrati nogomet sa šest godina. I nije odmah stao na gol. "Danas mi znaju doći na prvi trening s rukavicama, a još ne znaju ni trčati. Uopće ne znaš imaju li predispozicije za postati golmani, hoće li biti visoki. Sve se više vodim time da u ekipama u kojima igraju klinci od sedam, osam godina ne bi trebalo biti definirano tko će biti golman. Vratari moraju danas znati igrati nogom, moraju razumjeti igru. Bilo bi idealno kad bi dvije, tri godine osjetili kako je to igrati u polju, makar mi treneri znali da će jednom netko od njih biti golman, ali važno je da taj osjeti igru. Doduše, tu se znaju dogoditi i situacije da u ekipi od 13, 14 godina imaš lijevog beka koji je visok 1,95. Kad ga vidiš, znaš da je trebao biti golman, ali on već sebe vidi kao Di Mariju. Dandanas djeca razmišljaju na način da onaj tko završi na golu ili ne zna igrati ili ne može trčati. I meni je kao klincu bilo teško kad mi je trener rekao da stavim rukavice i odem na gol. Ali tada je već velika stvar bila što sam igrao za Istru. U to vrijeme nisi mogao igrati za Istru ako nisi bio najbolji u kvartu ili u školi. Nama su bili pojmovi pulski klubovi Uljanik i Istra. I tako sam ostao u Istri sve do odlaska na fakultet, do 18 godine."
Ni na fakultetu u Zagrebu nogomet n
- Zanimljivo je da sam se na trećoj godini fakulteta, iako sam cijeli život u nogometu, odlučio usmjeriti u tenis. Nisam ga nikada trenirao, ali mi je bio rekreacijska ljubav. I onda dođem na Novi Zeland, osvojim njihov nogometni kup s Central Unitedom, koji je zapravo povezan s Auckland Cityjem, odnosno to su isti klubovi, samo što jedan igra zimsku, drugi ljetnu ligu, i pitaju me bi li se tamo bavio trenerskim poslom, a ja imam licencu za tenis.
Odlični uvjeti
Po povratku s Novog Zelanda nastavio je braniti, ali na amaterskoj razini, uz stalan trenerski posao u Istri 1961. "U klubu je u sezoni 2017./2018., odnosno odlaskom Amerikanaca bio raspad sistema, nismo dobivali plaće pa sam branio za Banjole, tamo bih dobio neku pinkicu. I tako trčim iz te prve lige, iz te neimaštine, u Banjole da bih dobio neki novac, da mogu od nečega živjeti. Sto puta sam odustajao od nogometa, ali onda te netko nazove i opet si unutra. Uživam u njemu. Sad sam prije korone branio za Rovinj. Bilo je zanimljivo, ja na golu s 36 godina, a stoperi ispred mene imaju zajedno toliko", kaže Bugarin.
Što se tiče sadašnje situacije u Istri 1961, kaže: "Uvijek je pitanje trebamo li s kupljenim igračima igrati prvu ligu ili s domaćim igračima, s kojima bismo gradili neku nogometnu priču, drugu ligu. Ovako ne možemo biti konkurentni. No, počelo se dolaskom Španjolaca nešto pomicati u klubu, pogotovo u omladinskom pogonu, koji je i najvažniji. Imamo uvjete koje nismo imali nikada", zaključuje Bugarin.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
}
