Predavanje Antona Percana i sjećanja Vladimira Načinovića: NOSTALGIJA ZA STOJOM I ŽALJENJE ZBOG DEVASTACIJE VALOVINA

Spomenuvši susjednu uvalu Valovine, Percan je rekao da se nikako ne može reći da vole ovaj grad svi oni koji su svojim odlukama doprinijeli ili pak nisu spriječili devastaciju ove nekad pitome i samozatajne pulske uvale

Brojna je publika prisustvovala u petak navečer na rotondi kupališta Stoja predavanju poznatog pulskog arhitekte Antona Percana "Povijest kupališta u Puli", a u povodu obilježavanja Dana svetog Petra. Da je prigodni trenutak što se predavanje održava uz sam blagdan svetog Petra, potvrdio je Percan napomenuvši da je prvo kupalište u Puli sagrađeno upravo u uvali sv. Petra u pulskoj luci, krajem šezdesetih godina 19. stoljeća Uz kupalište Boscaglia u Trstu bilo je najstarije javno gradsko kupalište na cijelome Jadranu. Bilo je govora i o kupalištu Bagno Polese, izgrađenome na sprudu uz otok Uljanik 1885. godine zahvaljujući braći Schiavon.

Govoreći o kupalištu Stoja, Percan je kazao da ga je osmislio mladi pulski arhitekt Enrico Trolis, a bilo je govora i o toponimu Stoja, budući da se taj kraj zvao Signole piccole, a Muzil Signole grande, a potom je termin Stoja došao od kroatiziranog oblika iz riječi stajanke, gdje su se nalazili ribari iz okolnih krajeva kada se nisu vraćali svojim mjestima.

Kupalište Valkane otvoreno je 1914. godine za tadašnja vojna lica i za njihove obitelji. Percan se osvrnuo i na termine rosso, bianco e verde, o kojima smo pisali u našem listu, i o čemu se svojevremeno razvila rasprava gdje se nalaze. Bianco je, kao što je Percan napomenuo Gortanova uvala, Rosso se nalazi malo dalje od Mornara, i dobio je taj naziv ili zbog crvene vode poradi tadašnje klaonice ili zbog crvene zemlje koje je dolazila iz posjeda obitelji Carrara, gdje se nalazi Vila Idola, a za verde postoji više teorija i lokacija gdje se moglo nalaziti.¸

Tragedija Vargarole

- Ne mogu da se ne osvrnem na Vargarolu, iako to smatram prije izletištem negoli kupalištem, a priča o pulskim kupalištima bila bi nepotpuna bez toga. Tamo se dogodila najveća tragedija u suvremenoj pulskoj povijesti. Naime, 18. kolovoza 1946. poginuo je, slijedom eksplozije, veliki broj ljudi, računa se da ih je pokopano između 65 i 70, a stotinjak ranjeno, no nitko ne barata točnim podacima. Napomenuo je bizarnost da je tada, tek četiri sata od eksplozije, na pulskom gradskom stadionu odigrana uzvratna nogometna utakmica između pulske ekipe USO i riječkog Kvarnera za ulazak u 1. Jugoslavensku ligu. Sjetio bih se još jednom požrtvovnog doktora Geppina Michelettija (1905.-1961.), koji je u eksploziji ostao bez sinova Renza u dobi od devet godina i četverogodišnjeg Carla, te tri člana šire obitelji. No, on je i nakon toga još 24 sata operirao ranjenike, sve dok nije pao s nogu. Za to sam posebno vezan, jer je i moja mama bila dio toga tima, bila je bolničarka. Micheletti je prije nekih desetak godina dobio spomenik u Trstu, kazao je Percan.

Nini Načinović

Potom je o Stoji, kratko ali emotivno govorio Vladimiro Miro Načinović iz obitelji koja već pet generacija živi na ovom kupalištu, tradicionalnom okupljalištu Puležana. Njegov otac Ivan Nini Načinović (1904.-1983.) bio je tu spasilac, čuvar i sve što treba 51 punu sezonu, i u to je vrijeme spasio 636 osoba, u jednom danu čak i osam osoba. Radio je kroz sve te godine bez dana ferija ili bolovanja.

Kroz dijapozitive Načinović je pokazao i kako su u ljetnoj sezoni na kupalištu radile po dvije kabinerke u jutarnjoj i dvije u popodnevnoj smjeni. Prisjetio se 4. studenog 1966. godine velikog nevremena, valova i vjetra preko svih mjernih jedinica, gotovo nezamislivo za to područje.

- Živjeti ovdje bilo je jako lijepo, posebice ljeti kada sam imao puno prijatelja, veliko društvo za igranje, kupanje, skakanje, djetinjstvo za poželjeti. Zimi sam morao ići najdužim putem do škole da bih se usput igrao i našao društvo jer na samome kupalištu nije bilo nikoga. Kada je otvoren kamp, dolazili su tu i stranci, učio sam jezike, stekao prijatelje, toliko je raznih ljudi dolazilo ovdje. To je bilo najuređenije kupalište, dolazile su obitelji, prijatelji cijeli dan. Koliko je tu rođeno prijateljstva, simpatija, ljubavi, ljudi su se tada više družili. Dolazili su ovdje i poznati sportaši, poznati Puljani. Kada je gradonačelnik, odnosno predsjednik općine kako se to tada zvalo bio Lazarić, kupalište je bilo najuređenije, a on je imao kabinu broj 38. Sada su tu neka druga razdoblja, kupalište propada. Preuzeo sam ga 4. srpnja 1991. i bio sam i direktor toga društva, jer je tada to bilo nužno, i zidar, bravar, čistač, spasilac, a 1993. godine otvorio sam bar, jer su more i plaža osnova svega toga. Sada su u điru neke posve druge stvari. Htio bih da to ostane pristupačno, s pristupačnim cijenama sokova, piva, sladoleda, kazao je Načinović u svom kratkom, ali vrlo emotivnom govoru.

Nekadašnji nogometaš Rade Spasić sjetio se brojnih ljudi koji su tu dolazili, a posebno Orlanda Rodelle, koji je bio pojam Stoje, i koji je stalno bio na rotondi. Potom se kratko obratio i izdavač Elmo Cvek, također ističući da je Stoja iznimno važan dio pulskih uspomena, a Percan je posebno zahvalio Aniti Flego Sponza, dugogodišnjoj tajnici mjesnih odbora što je to predavanje održano. Organizatori predavanja su Mjesni odbor Stoja i Istarsko povijesno društvo, a pozdravne je riječi izrekao predsjednik Istarskog povijesnog društva Maurizio Levak. U rotondi je Marko Percan na klaviru izveo i niz skladbi posvećenih Puli, a jednu je Endrigovu pjesmu izveo uz pjevačicu Robertu.