MLADI PULSKI GLUMAC S OSJEČKOM DIPLOMOM
IRIN ŠIME RABAR: Lutkaru je jedino ograničenje njegova kreativnost
Irin Šime Rabar: Radio sam i za djecu i odrasle, ali predstavama za djecu se uvijek rado vraćam
Nerijetko, lutka je i metafora koja trpi više od glumca i kojom se senzibilnije prodire u dušu gledatelja. Nažalost, u Hrvatskoj publika nije upoznata s time te u širokom luku zaobilazi lutkarske predstave. U istočnoj Europi i Aziji postoji velika lutkarska tradicija, te su lutkari cijenjeni umjetnici
Irin Šime Rabar mladi je glumac koji je netom diplomirao glumu i lutkarstvo na osječkoj akademiji. Šira publika poznaje ga uglavnom po predstavama iz Teatra Naranča.
- Tek sam zakoračio u svijet profesionalaca i našao se u teškom razdoblju, kada se kultura bori za opstanak. Nadam se da u ovom slučaju ne vrijedi izreka: "Po jutru se dan poznaje". Šalu na stranu, ovo je zbilja teško razdoblje, pogotovo za neovisnu scenu. Neovisna scena se samofinancira. Glavni izvor zarade su prodane ulaznice. Ako publika ne može dolaziti na predstave - računica je jednostavna. Iz dana u dan, neovisna se scena bori za opstanak. Mnoga kazališta diljem svijeta, među kojima i ona s velikom tradicijom, zatvorila su svoja vrata. To je veliki udarac za kulturu, no borit ćemo se da iz toga izađemo jači. Kod mene osobno ista ta izreka: "Po jutru se dan poznaje", ima i pozitivnu stranu. Mnogi glumci po izlasku s akademije ne uspijevaju pronaći posao u struci, a malobrojni su oni koji to uspijevaju odmah nakon završetka školovanja. Jedino što sam imao u odnosu na moje kolege je velika sreća što u mom gradu postoji kazalište koje daje priliku mladim glumcima poput mene da pokažu što znaju. Odmah po završetku akademije, Teatar Naranča otvorio mi je svoja vrata i na tome ću im uvijek biti zahvalan.
Najiskrenija publika
- Do sada ste radili najviše za djecu. Zasigurno nije uvijek lako raditi za tu najzahtjevniju publiku?
- Radio sam i za djecu i odrasle, ali predstavama za djecu se uvijek rado vraćam. Djeca su najiskrenija publika. Ako im niste zanimljivi, to će vam pokazati. Rad na predstavama za djecu traži od glumaca visoku razinu kreativnosti i mašte. Jedino tako možete pridobiti dječju pažnju, a kada je imate, pravi je užitak biti na sceni. Tada vam bezuvjetno vjeruju jer vjeruju da su čuda moguća.
- Koliko lutkarstvo dan-danas uspijeva biti aktualno i prilagođeno dječjim uvjetima i potrebama?
- Lutkarstvo mi je osobno bolna točka. Tijekom studiranja zaljubio sam se u lutkarstvo, no nažalost, u Hrvatskoj je lutkarstvo na margini kazališne umjetnosti. Lutka nema fizička ograničenja kao čovjek. Zato je lutkaru jedino ograničenje njegova kreativnost. Nerijetko, lutka je i metafora koja trpi više od glumca i kojom se senzibilnije prodire u dušu gledatelja. Nažalost, u Hrvatskoj publika nije upoznata s time te u širokom luku zaobilazi lutkarske predstave. U istočnoj Europi i Aziji postoji velika lutkarska tradicija, te su lutkari cijenjeni umjetnici. "Zapad" je odnedavno počeo istraživati lutkarske tehnike te glumci plaćaju bogatstva kako bi na raznim radionicama učili o osnovama lutkarstva. Hrvatska je zapela negdje između. Nemamo tradiciju, a nije došlo ni do fascinacije kao na zapadu. To se srećom mijenja educiranim lutkarima, no promjena se događa polako.
Srce u Puli
- Kako vidite Vašu glumačku budućnost - kazalište, televizija?
- Moje srce je u Puli. Stvara se lijepa priča u Teatru Naranča i želim biti dio nje, no mislim da mogu ponudit puno i želim surađivat i s drugim kazalištima diljem Hrvatske (ako ne i šire) i skupljati iskustva. Svakako bih se volio okušati i iza kamere.
- Što trenutno planirate i pripremate?
- Zbog cijele situacije s epidemijom, teško je raditi planove. Situacija se mijenja iz dana u dan. Htio bih samo reći da se vraćamo u predivno obnovljenu zgradu Dječjeg kreativnog centra i da pripremamo zanimljive projekte.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
