EDI PASTROVICCHIO: "Uz moju kuću su mistični krugovi, ali za razliku od onih Himmlerovih, ovdje se slavi život". Pogledajte "dvorac" u kojem živi pa će vam biti jasnije zašto su Bale tako uspješne

Načelnikov rođak Igor Drandić istraživao je i pronašao golemu sličnost, moguće i stopostotno preklapanje ovih krugova s onima u dvorcu - pazite sad ovo! - komandanta ozloglašene SS jedinice Heinricha Himmlera! U Njemačkoj, naime, postoji Himmlerov dvorac Wewelsburg, poznatiji kao Naciland, gdje je nekada bilo duhovno sjedište najzločinačkijeg kulta u ljudskoj povijesti

Žive u tročlanoj obitelji, sretnoj i skladnoj. Nitko nikome ne prigovara i nema zamjeranja. Pas Nera je tu već šestu godinu. Kao pridruženi član od ovog ljeta tu je i mačak, malen i umiljat. Cijele dane izležava se i rasteže po neočekivanom studenom suncu. Mačak Roki nevjerojatan je i zaigran. I poludresiran. Pokupljen je u obližnjem kampu. Bio je sam i napušten. Nera i Roki se, naravno, kao pravi pas i mačka, previše ne vole. Mački je ipak malo više stalo do psa i njegovog društva, dok on nju nekako tolerira. Kad već mora, Nera prihvaća Rokijevo društvo. Ekscesa nema. Suživot mora postojati. Treći član, ili prvi, ovisno s koje se strane gleda, je Edi Pastrovicchio. Stožerna osoba male i funkcionalne zajednice.

U svom filmu

Definitivno je atipičan načelnik općine. Prvi čovjek pitoresknih Bala. Doslovno živi u svom svijetu, s psom i mačkom, na neki njima prihvatljiv i prešutno dogovoren način u kojem svatko ima svoj djelić slobode, sve dok ne dođe večer pa se, onako filmski, zajedno ušuljaju pred veliku peć na drva. Komuniciraju svojim jezikom. Imaju svoja pravila suživota. Naprimjer, kad pas i načelnik Edi ujutro krenu u šetnju, u stopu ih slijedi mačak! Roki ne propušta nijednu Nerinu šetnju, neovisno radi li se o dnevnoj, noćnoj, kišnoj, zabavnoj pa ni onoj zbog psećih fizioloških potreba. Možda se boji da će biti ostavljen pa brže-bolje trči za svojim sustanarima. Nije, da se ne bi pomislilo, načelnik odlijepio, nije mu pamet otišla na put nebeski. Nije pošandrcao, ali da čovjek s psom i mačkom živi u nekom svom filmu, e to je, bogme, tako.

Njegov dom, duboko skriven u šumi, drvena je prizemna kućica s uredno podšišanim okolišem. Ni traga bogatstvu ili nekakvom izobilju. Skromno, simpatično, funkcionalno i drugačije od očekivanog. Ali sa stilom, nekonvencionalno. Izbor ovakve kuće odaje karakter čovjeka koji je potpuno svoj. Dolazeći na rub parcele, probijamo se između razdraganog psa i zaigranog mačora do terase zeleno obojene kuće, savršeno kamuflirane i integrirane u okoliš. Pastrovicchio živi u poluizolaciji koja mu nije nametnuta već je stvar izbora.

- Ovaj teren dobio sam od svog pokojnog oca, a on od svog oca. U naravi je to bila šuma koju sam očistio i u njoj napravio malu kućicu u koju sam planirao dolaziti preko vikenda. Nakon što sam prije par godina jednu cijelu ljetnu sezonu proveo u njoj, na kraju sam odlučio i ostati. Shvatio sam da je ovaj ambijent za čovjeka koji tu živi, a poput mene se bavi nekim javnim poslom, neprocjenjiv. Ovdje sam relaksiran, živim u spokoju. Na ovom posjedu hranim se isključivo pozitivnom energijom koja mi pomaže u postizanju balansa, kaže Pastrovicchio, jedan od najdugovječnijih općinskih načelnika u ovom dijelu Istre.

Bale su kroz njegovu vlast proživjele, prodisale, korijenito su se promijenile, dobile novu vizuru, smisao, potencijal i vrijednost. Ne bi Pastrovicchio ništa od toga postigao da Baljani u njegovom načinu vodstva, idejama i kreaciji nisu prepoznali čovjeka koji dotad maloj, statičnoj i neambicioznoj sredini može udahnuti vjetar promjena.

Imam koliko trebam

Edi Pastrovicchio do parcele od oko četiri tisuće četvornih metara, na kojoj je kuća u kojoj živi, došao je klasičnim, tradicionalnim, nasljednim putem. I to tako što je nono Giorgio, lokalni poljoprivrednik, to poklonio ocu Mariju, također poljoprivredniku koji je još radio i u Uljaniku. Načelnik je teren u nasljedstvo dobio prije desetak godina. Gusta, nepregledna i neprohodna šuma odmah je izgledala obećavajuće. Nije to ona vrsta atraktivnog terena za kojom polude kontinentalci džepova punih eura pa za četvorni metar iskrcavaju suho zlato, a prodavatelj odmah nakon transakcije kupuje velik stan u Zagrebu i BMW peticu. Pastrovicchiu nikad nije palo na pamet prodati tu parcelu, podebljati svoj žiro-račun i nagraditi se skupocjenim autom ili nekim drugim statusnim simbolom. Takva mu se ideja nije pojavila ni u snovima. Teren je zavolio odmah, na prvu, ali se namučio stavljajući ga u funkciju.

- Nije mi bilo druge nego se probijati kroz šumu raščišćavajući gustiš. Očistio sam oko 60, možda i 70 metara šume kako bih formirao prilaz za auto do središta parcele na kojoj sam napravio drvenu kućicu od 50 četvornih metara. Izgrađena je od prirodnog materijala, daje posebnu toplinu i nije čvrst objekt. To znači da je uvijek mogu prebaciti negdje drugdje, ako se na to odlučim. Očistio sam i sav teren, kultivirao sam ga i posadio biljke, kaže Pastrovicchio kojem rano izjutra, dok se tek budi, srne prolaze kraj kuće.

Uobičajena je to pojava i dokaz da ljudska glupost nije uništila ovaj prilično netaknut dio prirode u koji se intervenira tek onoliko koliko je nužno potrebno. Dok njegovi kolege načelnici uglavnom grade moderne kuće s potencijalom za iznajmljivanje stranim turistima, za što se u top sezoni i ljetnim vrhuncima postiže tjedna cijena i od tri tisuće eura, prilično samozatajni Pastrovicchio odlučio se za puno skromniji pristup gradnji i samom stilu života.

- Imam koliko mi je potrebno. Naprosto nisam tip od previše kvadrata. Kolege žive u puno više kvadrata jer tako žele i to je njihovo pravo, kaže. Kuća mu se nalazi unutar žice, s jedne strane je kamp San Polo, s desne kamp Colone. Jedini je stanovnik unutar tog područja i na adresi Valdesorbo. Njegovo mjesto stanovanja je, preciznije rečeno, mali otočić točno između ova dva kampa objedinjena pod imenom Mon Perin.

Energija i emocija

Nasljeđujući obiteljski teren koji po pravilu prelazi s oca na sina, Pastrovicchio nije znao za dvije nevjerojatne građevine koje se tu nalaze i čija mu povijest i dalje nije do kraja poznata. Radi se o betonskim krugovima promjera desetak metara još iz vremena Austro-Ugarske. Pretpostavlja se da su izgrađeni na temeljima nekih prijašnjih krugova na istoj poziciji.

- Vrijednost terena je neprocjenjiva zbog mnogo emotivnih razloga, ali vjerojatno i zbog dva identična betonska kruga za koje ne znamo zašto su izgrađeni i kakvo su tada imali značenje. Primijetio sam ih tek kad sam dobio teren, posebno onoga koji je dalje, na samom rubu parcele. S tim krugovima parcela ima posebnu energiju i emociju, dvije kategorije koje se ne mogu iskazati kroz novac, kaže Pastrovicchio.

Famozni krugovi imaju magičnu snagu i privlačnost. U svakom je još jedan krug. U sredini, u epicentru koji zrači nečim snažnim, nepoznatim, a opet tako privlačnim, nalazi se malo udubljenje, možda par centimetara, na koje onaj tko uđe u krug mora stati. Vrijednosti tih krugova Pastrovicchio je postao svjestan nakon što su na njegovu parcelu svakodnevno počeli dolaziti turisti i posebno umjetnici. Oni su usmenom predajom saznali za tamo neka dva super kruga prebogata energijom na terenu općinskog načelnika!? Naravno, počeli su dolaziti i bioenergetičari. Kao da su se ovdje, na tim krugovima, hranili nekom vrstom nepoznatih i moćnih namirnica. Glumcima koji stvaraju predstave na obližnjim fortifikacijama Fort Forno i San Benedetto ovo mjesto s krugovima nezaobilazno je za punjenje baterija.

- Jedan moj portun na parceli uvijek je otvoren za sve dobre ljude koji žele stati u centar magičnih krugova i nešto osjetiti. S vremenom sam shvatio da te krugove svatko doživljava na svoj način. Jedino što je svima zajedničko, osim te energije, je akustika. Dakle, kad čovjek stane nasred kruga i nešto kaže, njegov glas moćno odzvanja. Tada do izražaja dolazi nevjerojatna akustika. A jedino što za to treba napraviti je da se stane točno u centar kruga i nešto kaže.

Krugovi izgledaju isto, ali efekti nisu isti. Pastrovicchio kaže da je jedan dan, drugi noć, jedan je plus, drugi minus, jedan muško, drugi žensko. Isti su izgledom, ali drugačije djeluju. Kod onog drugog kruga, udaljenijeg, zavučenijeg u šumu, bioenergetičari su mu potvrdili da se mnogima zbog isijavanja nečeg očito neprirodno jakog zavrti u glavi.

Himmlerov Naciland

Krugovi, izgleda, imaju neku svoju povijest, simboliku, tajno značenje i već su se negdje, na nekim mjestima i u raznim povijesnim razdobljima pojavljivali. Načelnikov rođak Igor Drandić malo se informirao o krugovima, istraživao ih je i pronašao golemu, potpunu sličnost, moguće i stopostotno preklapanje ovih krugova s onima u dvorcu - pazite sad ovo! - komandanta ozloglašene SS jedinice Heinricha Himmlera! U Njemačkoj, naime, postoji Himmlerov dvorac Wewelsburg, poznatiji kao Naciland, gdje je nekada bilo duhovno sjedište najzločinačkijeg kulta u ljudskoj povijesti. Himmler je, navodno, toliko bio opsjednut srednjovjekovnom mistikom da je čak i Hitler za njega mislio da je lud.

Upravo u tom svom dvorcu Himmler je planirao najmračnije zločine. Dvorac s tri krila 1934. godine zakupio je na 100 godina. Planirao ga je pretvoriti u nacistički Camelot odakle će zapovijedati svojim ubojitim SS jedinicama. Jedno od središnjih mjesta dvorca zauzimali su upravo mistični krugovi, identični onima u dvorištu načelnika Bala! Povijest pamti Himmlera kao masovnog ubojicu. Neposredno pred njemačku invaziju na Rusiju u lipnju 1941. u svom je dvorcu okupio svoje glavne oficire, vođe eskadrona smrti, pripremajući ih za zločine koje moraju počiniti.

- Kod njega krugovi i sve što ih je okruživalo asocira na smrt. Ovdje, kod mene, krugovi su simboli života i pozitivne energije. Unutar njegovih krugova planirani su zločini, u mojima se slavi život, rezolutan je Pastrovicchio koji u svom dvorištu ima možda i svjetski raritet. No, zbog toga se pretjerano ne uzbuđuje. Odavno je shvatio da nije sve bogatstvo u novcu i materijalnom. Mogao bi si, kaže, omogućiti život u nečem većem, vidljivijem, impozantnijem, ali to onda ne bi bio on. Luksuz ga ne privlači. "Izabrao sam ovakav život. Naizgled skroman, a opet tako bogat."

Cijeli svoj život Pastrovicchio je stanovnik Bala. Samo kratko razdoblje djetinjstva, kada su se roditelji rastali, proveo je u Umagu. I onda opet - Bale. Kao starosjedioci njegovi su generacijama okrupnjavali svoje parcele, s ponekom novom kućom. Nakupilo se toga, ništa preveliko, no njemu drago. Prodaje obiteljskog blaga, međutim, nema.

Djedovina se ne prodaje

- Protiv sam prodaje nečega što se naslijedilo, osim u ekstremnim situacijama bolesti. To što sam dobio prepustit ću daljnjim naraštajima, kaže Pastrovicchio kojem za sve vrijeme njegova načelničkog mandata nije palo na pamet urbanizirati neko svoje zemljište i tako mu povećati vrijednost. "Ne bih to napravio za sve novce ovoga svijeta. Tko me samo malo zna, svjestan je da tako nešto ne bi imalo veze sa mnom. Otkada sam načelnik nisam kupio nijednu nekretninu. Dobro pazim što radim, pošteno sam odgojen, tako sam započeo svoj mandat i tako ću jednog dana završiti svoju političku karijeru. Ne želim nijednu mrlju".

Očito neopterećen bogatstvom i luksuzom svjesno živi u skladu ili čak i ispod svojih mogućnosti. Skroman, ali ne i škrt, reći će za sebe. Što mu treba - ima, više od toga može si omogućiti, ali neće jer mu ne treba. Recimo, iako zna jedriti pa je i sudjelovao na nekim većim regatama preko Jadrana, vlasnik je tek male, 4-metarske jedrilice za jednu osobu, što mu omogućava da se sam otisne na pučinu i uživa u tišini. Iako bi si mogao kupiti i nešto veće, komotnije, to ga ne zanima.

Transformacija Bala od njegova rođenja prije točno 59 godina, na današnji dan, do danas je nevjerojatna.

- S vremenom sam shvatio da se dobar dio Baljana srami svojeg porijekla. Doživljavani smo kao građani drugog reda i tako smo se osjećali. Djeca iz Rovinja, kamo smo išli u školu, obraćala su nam se pogrdnim riječima. To je trajalo, taj osjećaj drugorazrednosti, sve do prije 15-16 godina. Tada smo počeli situaciju okretati u svoju korist. Zašto smo dotad bili inferiorni, druga je i duga priča. Mislim da se Baljani sami nisu izborili za poziciju da ih se drugačije doživljava. Nakon Drugog svjetskog rata u Balama je bio velik egzodus. Talijani su masovno napuštali ovaj kraj. Otišla je inteligencija, poduzetnici, možemo reći nositelji građanskog sloja koji su imali znanje i u društvu su nešto značili. Ostali su ljudi koji se nisu znali izboriti za sebe i svoju općinu. Tako je bilo sve dok se u priču oko Bala nije uključio Plinio Cuccurin. On me nagovorio da postanem načelnik. Nikada nisam mislio da ću se baviti politikom. Iskreno, u sebi nisam ni prepoznavao poseban afinitet za taj posao. Prihvatio sam to 2004. godine, pomalo nevoljko, dijelom i nespremno. Ispred sebe sam vidio Cuccurinovu viziju i neizvjesnost.

Pastrovichio je tada bio suvlasnik tiskare u Fažani koju je vodio s kompanjonom. Tiskali su knjige, prospekte, puno su radili za Arheološki muzej Istre. "Bili smo jedna od jačih tiskara u pulskom okruženju", reći će. Odrađivali su se ozbiljni projekti, posao nije bio toliko unosan koliko je bio naporan, ali se moglo preživjeti. Do 2004. politikom se nije bavio, osim što je jednom kao nezavisni bio član općinskog Poglavarstva. Zalutao je u to, vidio stvari koje mu se nisu sviđale pa je iz priče prije izašao nego što je u nju ozbiljno ušao.

Ništa bez Cuccurina

- Imao sam sasvim drugačiju percepciju politike od one koja se tada manifestirala. Te 2004. Bale su imale prijevremene izbore. Općina je bila u lošem stanju, rastezali su nas po medijima zbog brojnih nepravilnosti, problema i prepucavanja. Na vlasti su bili IDS i SDP, a odlučila im se suprotstaviti Udruga Mon Perin. Htjeli smo nerazvijene Bale maknuti s dna na kojem smo se nalazili. Na izborima dobiva naša udruga Mon Perin i u Vijeću se bira načelnik općine. Neposredno prije izbora, s Plinom Cuccurinom dogovoreno je da će mene izabrati za načelnika ako pobijedimo. Tako je i bilo. Tada započinje priča koja je potrajala do današnjih dana. Bale su se promijenile. Onaj tko je bio u njima prije 15 godina i došao je sada u posjet teško će povjerovati da je to isto mjesto. A nije sve, kad smo osvojili vlast, krenulo idealno.

Podsjetit će Pastrovicchio da im je odmah izgorjela škola. To je bio prvi izazov. Nova je vlast, međutim, u tri mjeseca ljetnih praznika adaptirala jednu zgradu, premjestila tamo vrtiće i školu te u narednih godinu dana od temelja do krova uredila drugu zgradu u kojoj su sada ti sadržaji. Uskoro je projektirana i u Balama izgrađena sportska dvorana koja je dobila svjetsku i prestižnu nagradu u kategoriji najboljih sportskih objekata. Pomeli su konkurenciju iz Londona i Pekinga. No, da se ne bi mislilo, kaže, da je novac tada padao s neba. "Ne, nikako. Bilo je teško. Zatekli smo proračun od samo tri milijuna kuna, a sada je oko 14 milijuna", kaže Pastrovichio i dodaje da nikako ne treba bježati od činjenice da je pokretač razvoja Bala bio Plinio Cuccurin.

- Voljeli ga neki ili ne, slagali se s njime ili ne, radi povijesne istine treba reći da je Cuccurin bio inicijator promjena Bala. To nitko ne može osporiti. Da nije bilo njega, ne bi u političkom smislu i na mjestu načelnika bilo ni mene. Sam se nikada ne bih upustio u politiku i vođenje općine. Znači: da nije bilo Cuccurina, ja ne bih bio u politici i pretpostavljam da Bale ipak ne bi dosegnule ovu razinu standarda i realiziranog potencijala koji sada imamo. U trenutku kada smo mi preuzimali vlast, osim nas nije bilo nikog drugog tko je imao ideju i viziju što napraviti. Baljani su se tada okupili oko nas. Pravog izlaza nije bilo i morali smo preuzeti budućnost u svoje ruke. Bili smo ekipa, sa mnom na prvom mjestu. U toj fazi sustav me gradio i nosio. S vremenom sam se formirao. U početku Cuccurin je bio predvodnik. Imao je znanje, ideju i iskustvo koje je stjecao kroz TDR, gdje je bio u samom vrhu piramide odlučivanja. S njime se u mnogim stvarima nisam morao slagati, ali da njega nije bilo, budimo realni, ne bi bilo ni ovog razvoja Bala. Bilo je po putu poteškoća, nerazumijevanja i sukoba, ali ustrajali smo i danas su Bale mjesto idealnog života. Mnogi od nas zatomili su u ovoj političkoj igri svoj ego, shvatili smo da moramo razgovarati i opći interes definirati kao ključ svega, kaže Pastrovicchio.

Općina s brendom

Ističe da su Bale povratile davno izgubljen identitet. "Mjesto je to samosvjesnih ljudi, stvoren je brend koji nemaju mnoge općine u okruženju. Svojim građanima daju više nego ostale jedinice lokalne samouprave, omogućavaju im bolje uvjete života kroz pravo gradnje na općinskom zemljištu, pronalaze se načini kako zadržati mlade ljude i obitelji, za svako rođenje djeteta roditelji dobivaju 10 tisuća kuna, vrtići su za djecu besplatni, osnovnoškolske knjige i oprema isto tako, sufinancira se prijevoz za srednjoškolce do Pule, svi studenti dobivaju stipendiju, umirovljenici dobivaju novčanu potporu, organiziraju im se preventivni liječnički pregledi, druže se i putuju. Kroz sve te akcije važan je i velik doprinos Mon Perina".

Iako su Bale općina u okruženju IDS-a, dakle protivničkom u političkom smislu, Pastrovichio se ne osjeća ugroženo.

- Osjećam respekt. Razvijamo se sami i svojim snagama, prepoznati smo po uspjehu, a to posebno vidim kada smo u Zagrebu. I oni koji nisu na našoj političkoj strani moraju priznati da smo promijenili Bale nabolje. Čim smo došli na vlast financirali smo uređenje triju trgova i glavne ulice gdje su fasade promijenjene u kratkom roku. To je bio početak transformacije. Željeli smo promijeniti vizual mjesta, davali smo poticaje za kredite kojima su se Bale mijenjale iz sive, zagašene boje prema otvorenijim, življim, dinamičnim i prihvatljivijim bojama. Tamu je doslovno zamijenilo svjetlo. Bale su danas lijepo mjesto, ugodno za život. Ljudi se ovamo doseljavaju pa se zbog njih, što je trenutno slučaj, održavaju tečajevi talijanskog baljanskog jezika koji je jako specifičan. Polaznici su mladi ljudi iz Slavonije koji su ovamo došli živjeti, žele se integrirati i naučiti kulturu mjesta gdje su odlučili ostati.

U Bale, prepune mitova, legendi i bizarnosti, navodno je dolazio, ali ipak nije ostao jer ga je životna misija ljubovanja vodila svud po zemaljskoj kugli, i zavodnik Casanova. Imao je specifičan odnos s članicom ovdašnje obitelji Soardo. Poznavajući njegovu reputaciju, ne treba previše mašte da bi se dočaralo što se zbivalo ispod plahti spavaćih soba u nekom od ovdašnjih dvoraca. Mitove o Casanovi zamijenila je realnost s austrougarskim fortifikacijama izgrađenim prije više od stotinjak godina. Te i danas odlično očuvane utvrde izgrađene su kao zadnja linija obrane Pule koja je bila centar Austrougarske mornarice. Milijuni tona kamena ugrađenog u utvrde ispunili su prvi zadatak - odvratili su neprijatelja od napada. Danas su pet tvrđava koje je država ustupila na korištenje Općini Bale autentična turistička ponuda i atraktivna scena za održavanje kazališnih predstava. Kuriozitet je da se predstave odigravaju u neposrednoj blizini kampa Mon Perin koji je u 15 godina broj noćenja s 50 tisuća godišnje povećao na 360 tisuća. Uloženo je jako puno sredstava da se kamp podigne s dvije na četiri zvjezdice. Općina je od toga itekako profitirala - dvojica privatnika koji su do Pastrovicchijevog dolaska na vlast imala kamp u zakupu, Balama su godišnje plaćali 250 tisuća kuna. Danas Općina od Mon Perina samo za kamp direktno dobije oko 1,5 milijuna kuna. Kad se tome pridoda participacija Mon Perina u drugim aktivnostima, to je i više od dva 2 milijuna kuna godišnje.

(Ne)poznati u Zagrebu

Prije nego je postao načelnik Bala Edi Pastrovicchio se bavio izdavaštvom. Još prije toga, unatrag 20 i više godina, bio je zaposlen u Elektroistri, HEP-u, a privatno se bavio elektroinstalacijama. Donedavno, sve do prije godinu dana, za jednu zagrebačku tvrtku vodio je za ovaj dio Istre poslovnicu za prodaju grafičkih materijala. To znači da je punih 14 godina Bale, koje su s njime na čelu napravile golem razvojni iskorak, vodio volonterski!

- Paralelno sam vodio i tu firmu i Općinu, no prošle godine u lipnju shvatio sam da tako više ne mogu. Postalo je previše opterećujuće tako da sam u Općini postao profesionalac. Kad sam 2004. preuzeo Bale, u Zagrebu se za nas kao općinu gotovo i nije znalo. Sada svi znaju za nas. Većina ih kaže da bi u Balama rado nešto kupili. Vrijednost građevinskih terena strašno je narasla, no interes je i dalje jako velik i kontinuiran. Teren za ispod 90 eura po četvornom metru nemoguće je pronaći. Mnogi poznati stalno se raspituju za investiranje, a ima ih i koji su ovdje nešto kupili ili izgradili. Bale su u Zagrebu postale pojam. Ovo je destinacija u kojoj je siguran povrat uloženih sredstava. Ugodna je i za život i povoljna za ulaganja. To su danas Bale, završio je Pastrovicchio.