Strani radnici u Hrvatskoj (Cropix)
Hrvatski poslodavci su napokon mogli odahnuti kad je prošle godine na snagu stupio zakon o ukidanju kvota za zapošljavanje stranaca. Ovaj potez je došao nakon godina i godina (navodne) zaštite hrvatskih radnika od ugroze njihovih radnih mjesta od strane tzv. jeftine radne snage. Međutim, kako je turističkim razvojem potražnja za niskokvalificiranim pozicijama počela bujati kao gljive nakon kiše, a deset posto ljudi napustilo državu, dizanje radničke brane je postala nužnost - kako privreda ne bi presahnula, piše između ostalog Slobodna Dalmacija.
O tome koliko je kvalitetan taj novopridošli kontigent radne snage najbolje zna onaj za koga ona - nije nova. Juroslav Buljubašić, poznati splitski poduzetnik, zapošljava strance još od 93., kada je bio najveći hrvatski privatni brodar. A ovu praksu, koja mu se očito pokazala efikasnom, njegova obitelj nastavlja i danas, preko sinovljevih četiri hotela.
- Zbog toga su me zvali Buljo Filipinac, a danas svi dovode te iste Filipince. Meni su se oni pokazali kao pun pogodak. Jasno, nisu oni ništa pametniji od naših, ali njima bar nije problem radit. Osim toga, imaju, barem kod nas, istu plaću i iste uvjete kao lokalci, a osiguran im je, naravno, i smještaj. Tako da taj aranžman funkcionira na obostrano zadovoljstvo - poentira Buljubašić.
U žnjanskom hotelu Amfori smo pak naišli na nekoga tko raspolaže s obje perspektive, onom došljačkom i onom upravljačkom. Kaan je Turčin koji se zaljubio u Šibenčanku i već pet godina živi u Hrvatskoj. Trenutno je direktor operacija, a prije toga je bio djelatnik hotela u Dubrovniku i Šibeniku. Svugdje gdje je radio je, jasno, bio prisutan problem radne snage, ali nigdje kao u Split. Tu su ljudi, čini mu se, ‘nestabilniji‘ i prilično nonšalantno odustaju od dogovora.
- Imali smo Bosanaca, Srba i Makedonaca, a ove godine smo se odlučili dovesti 20 Nepalaca. Mi bi, naravno, preferirali imati ljude koji pričaju naš jezik, al je taj balkanski bazen već lagano presušio, a i financijski uvjeti koje su tražili su nam se činili previsoki. Onda nam je jedna agencija predložila Nepalce kao povoljniju varijantu i to nam se učinilo kao dobra ideja. Odabrali smo im pozicije koje ne dolaze u direktni kontakt s gostima, tako da obavljaju dužnost sobara i rade u kuhinji. I stvarno su nam dobro došli - priča Turčin.
Doduše, da ni Nepalci nisu savršeni zaposlenici, govori činjenica da se i oni znaju ‘pokupiti‘ s posla. U slučaju Amfore, njihovih pet jednog dana nije došlo na radno mjesto, a kasnije su saznali da su se zaputili - u Portugal. Hrvatski zet smatra da je to zato što im je netko tamo obećao veću plaću, a ‘i oni imaju obitelji za prehranit‘.
Ilustracija (Cropix)
Kaan se potrudio i usporediti hrvatsko hotelijerstvo s onim u Turskoj. Kaže da oni imaju mnogo globalnih hotelskih lanaca koji pred samo otvaranje nekoliko mjeseci treniraju svoje osoblje, dok se u Hrvatskoj radnik prvi dan ‘baca u vatru‘.
- Nitko se ne rodi kao konobar ili recepcionist, sve to treba naučiti. A u Hrvatskoj se turizam desio preko noći i svi bi htjeli nešto na brzinu. U Turskoj je ugostiteljstvo već tradicija i tamo su ljudi već generacijama učeni da slušaju, poštuju i lijepo se ophode s gostom - dočarava nam tursku kulturu.
Jakša Balov, vlasnik Dalmatina, dosad je mučio muku s dostavljačima koji su svi, tvrdi, otišli u taksiste gdje im je isplativije i lakše. Osim toga, bitna mu je odanost djelatnika, a ne da mora svako mjesec-dva tražiti novog.
- Mi se, srećom, još uvijek oslanjamo na domaću radnu snagu. Zašto srećom? Jer ipak imamo uglavnom domaću strukturu gostiju koji su navikli da mogu popričati s konobarom na svom jeziku. Ugostiteljstvo je, znate, specifično. Tu zaposlenicima treba dati minimalno jedan slobodan radni dan ukoliko želite održavati određeni nivo kvalitete usluge. A svakom poslodavcu je jasno da se ne može poslovati bez radnika te je svakome u interesu zadržati one prave, odakle god oni bili - rezimira poduzetnik.
A sve je izglednije da će one neprave zamijeniti oni iz Nepala, zaključuju u Slobodnoj Dalmaciji.