Anto Nobilo (snimio Dejan ŠTIFANIĆ)
Vjerojatno najpoznatiji hrvatski odvjetnik Anto Nobilo samo za Glas Istre iznio je niz prilično jakih komentara, konstatacija i neke dosad nepoznate detalje vezane uz slučaj Perković-Mustač. Razgovarali smo i o delikatnom razdoblju početka višestranačja kada je Nobilo odigrao nemalu ulogu u zaštiti Franje Tuđmana od progona. Dotaknuli smo se slučajeva Uljanik i Čavajda, a bilo je riječi i o pravosuđu općenito.
Podsjetimo, Nobilo je posjetio Pulu kao jedan od recenzenta knjige njegovog kolege, Puležana Rudolfa Frančule, bivšeg javnog tužitelja Hrvatske iz doba Jugoslavije i, kako ga sam Nobilo naziva, njegovog posljednjeg socijalističkog šefa. Bivši borac i trener taekwandoa, Nobilo će vjerojatno ostati upamćen po oslobađanju generala Tihomira Blaškića, iako je vodio obranu mnogih osoba iz javnog života Hrvatske. Samo neki od njih su Miroslav Kutle, Ena Begović, Hrvoje Petrač i Damir Polančec. U tužiteljstvu, odnosno državnom odvjetništvu, ostao je do kraja 1992. godine, kada prelazi u odvjetnike te tamo i ostaje do današnjeg dana.
U razgovoru krećemo s najaktualnijom temom, njegovim zahtjevom za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koji su 2016. godine osuđeni za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
- Očekujete li da će predsjednik Milanović pomilovati vašeg branjenika Josipa Perkovića?
- Da ne očekujem ne bih ni krenuo u taj postupak. Mislim da je razumno očekivati da će predsjednik to učiniti, ali to ovisi samo o njemu, budući da nije ograničen nikakvim pravilima ili zakonskim uvjetima. Ima apsolutno slobodnu volju da pomiluje ili ne.
- Ipak, doveli ste ga u prilično nezgodnu poziciju. Naime, njegova je Vlada izmijenila zakon kojim se pokušalo spriječiti izručenje Perkovića i drugih. Sada od predsjednika tražite da ih pomiluje, a najavio je da neće nikoga pomilovati.
- Istina je da mu se prigovaralo zbog tog zakona i da je to napravio da bi se izbjeglo izručenje. Međutim, to i nema puno veze s Perkovićem. Naime, stručne službe Ministarstva pravosuđa napravile su grešku. Smatrale su da Hrvatskoj pripadaju ista prava kao i državama starosjediocima koje su ušle u Europsku unije prije 2002. godine. Te su države imale pravo staviti rezervu na izručivanja za stara kaznena djela, ali one koje su ušle nakon te godine nisu imale to pravo. Drugim riječima, nije se favorizirao Perković, mi za to nismo ni znali ni utjecali. Stjecajem okolnosti tadašnje političke borbe taj je zakon dobio ime Lex Perković i Milanović je od toga imao nekakvu političku štetu. Naravno, točno je da je Milanović najavio da neće nikoga pomilovati, ali to zakonsko pravo i dalje postoji. Smatram da ga se može uvjeriti u to ako svoju podršku pomilovanju budu dali tako značajni generali.
- Kako bilo, Milanović je čak i u predizbornoj kampanji tvrdio da nije faraon i da neće nikoga pomilovati.
- To je jedina ustavna ovlast predsjednika koju on ne dijeli s Vladom. Autonoman je i vidjet ćemo što će napraviti. Demokratizacijom Europe niti jedan predsjednik države nije se odrekao pomilovanja. Štoviše, netko tko je zadužio državu u pravilu se pomiluje.
- Ako to učini, mogao bi izgubili desne birače.
- Ali bi mogao dobiti one s ljevice koji ga optužuju da je otplovio na desnicu. S ovime može kupiti njih.
Nobilo i novinar Glasa Istre Marcello Rosanda
- Rekli ste da bi Tuđman to učinio da je živ.
- Da, on je uostalom pomilovao tisuće i tisuće ljudi. Prvo, Tuđman je imenova Perkovića za svog prvog obavještajca, dakle imao je veliko povjerenje u njega. Nekoliko ljudi mi je direktno svjedočilo o Tuđmanovom stavu o Perkoviću. Jedan od njih je bivši šef Ureda za nacionalnu sigurnost i bivši predsjednik Vrhovnog suda Krunoslav Olujić. On mi je prepričao da je Tuđman jednom prilikom udario šakom po stolu i rekao: "Zapamtite, da nije bilo Perkovića ne bi bilo ni mene ni HDZ-a, pa onda ni hrvatske države". Upravo zato realno je za pretpostaviti da bi Tuđman pomilovao Perkovića. Nema države koja je izručila svoje vrhunske obavještajce drugoj državi.
- Čak se i general Rojs složio s time i potpisao zahtjev za pomilovanjem Perkovića i Mustača. Vi, naravno, niste na istoj valnoj duljini s njime. Nije li život čudan?
- Je, život je čudan. Nogometnim rječnikom, svi znaju da ja igram lijevo krilo, a probijao sam se desnim ne bih li ostvario šansu za gol. To je umijeće i odvjetnička kombinatorika.
- Predsjednik Milanović kaže da bi Perković i Mustač već bili slobodni da su ostali u Njemačkoj. Dijelite li to njegovo mišljenje?
- Oni su se našli u škarama neusklađenosti njemačkog i hrvatskog pravosuđa. Da su ostali u Njemačkoj, oni bi prošle godine stekli pravo kao stranci da budu pušteni na uvjetni otpust nakon sedam i pol godina, uz protjerivanje iz Njemačke. Budući da su suđeni u Njemačkoj, a izdržavaju kaznu kod nas, dobili su 30 ili 40 godina.
- Je li Stjepan Đureković zaista direktno i konkretno ugrožavao Jugoslaviju nekakvim terorističkim planovima, ili je bila tek riječ o verbalnom deliktu?
- On nije bio terorist. Ipak, približio se određenim ljudima koji bi to mogli biti. Đureković je bio dugogodišnji špijun BND-a (Njemačka Savezna obavještajna služba, op.n.) i ugrozio je interese tadašnje Jugoslavenske narodne armije, odnosno obranu bivše države. To je radio za veliku novčanu nagradu, a čak bi rekao da je bio jedan od najznačajnijih špijuna BND-a. Stav UDB-e nakon upada bugojanske grupe u BiH '70-ih godina bio je da više neće defanzivno čekati da teroristi dođu na naš teritorij, pa da ih love po šumama i gorama, nego da će ići u njihove centre i preduhitriti njihove akcije. Ipak, Đureković je trebao biti otet i transportiran u Jugoslaviju gdje bi mu se organiziralo suđenje kao izdajniku. Više je svjedoka o tome govorilo.
- Što je onda pošlo po zlu?
- Služba državne bezbjednosti nažalost je angažirala kriminalce, Gišku i Arkana, koji su krenuli na njega i na koncu je Đureković ubijen.
- Na kraju priče, što je Hrvatska dobila od cijele te sage? Je li bilo zakulisnih igara, dogovora, uvjeta, ucjena zbog probitka države na drugim poljima?
- Probitka nije nigdje bilo. Drugo, mi smo ih izručili usprkos zakonskim uvjetima jer je nastupila zastara, što je bio razlog za ne izručenje. Njemačka nama ne izručuje naše građane u slučajevima kada je nastupila zastara. Nažalost, u političkom kaosu tog doba, kada je desnica pokušavala srušiti lijevu vlast, pravosuđe je pod utjecajem Njemačke protuzakonito izručilo Perkovića i Mustača. Izručili smo svoje obavještajce na zgražanje čitave europske obavještajne zajednice.
- Koliko je vama poznato, je li bilo sličnih slučajeva u svijetu u istom kontekstu? Da se bivši šefovi tajnih službi, u ovom slučaju ključni za stvaranje države, izručuju drugoj zemlji.
- Ni jedna država koja imalo drži do sebe ne bi nikada izručila šefa svoje tajne službe. Ne postoji obavještajac visokog ranga koji je izručen drugoj državi. Za takav slučaj ne znam. U Njemačkoj su obavještajci bili šokirani, nisu mogli vjerovati s činjenicom da je Hrvatska to napravila.
- Koja je poruka poslana ljudima koji trenutno rade takve poslove?
- Mladi obavještajci gledaju i uče od starijih. Svaka takva djelatnost u inozemstvu često prelazi s one strane zakona i krši lokalne zakone da bi se došlo do određenih informacija. Taj posao nije skroz legalan. Naši se obavještajci sigurno više neće lako izlagati bilo kakvim ugrozama kada vide da država ne stoji iza njih. Amerikanci, recimo, šalju konjicu za običnog građanina, a kamoli obavještajca. Rade sve živo da ga spase. Naši sada nemaju garanciju da će se država boriti za njih.
- Je li danas zbog toga naš obavještajni sustav oslabljen?
- Pretpostavljam da je bitno oslabljen.
- Što je, pak, prethodilo samom progonu i izručenju? Teško je vjerovati da nije bilo kakvih pokušaja pregovora s Nijemcima da do svega toga ne dođe.
- Reći ću vam nešto što još nitko ne zna. Perković je uoči izručenja imao ponudu njemačkog tužilaštva da u zatvoru bude samo tri godine. Trebao je, naravno, priznati zločin. No, to nije sve. Trebao je također biti njima na raspolaganju za otkrivanje svega što ih je zanimalo - podatke, metode, mreže, ljude. Sve.
- Kome?
- Dobio je ponudu da postane suradnikom BND-a i bude njima na usluzi.
- Koliko?
- Neograničeno. Krajem 2013. bio sam u Münchenu na pregovorima s državnim odvjetnicima. Bila su dvojica koja su vodila taj predmet. Razgovarali smo u jednom policijskom objektu. Bio sam sam s njima, bez Perkovića. Nudili su nagodbu na način da Perković bude formalno osuđen pet godina, s time što bi u zatvoru proveo tek tri godine.
- Nakon toga ste, naravno, ponudu iznijeli samom Perkoviću?
- Da. Popričali smo i on je odmah odbio takvo što. Nijemcima sam potom javio da nagodba ne dolazi u obzir.
- Što bi se dogodilo da je, recimo, ipak pristao?
- Bila bi to velika šteta za našu obavještajnu službu. Ne samo da je Perković bio obavještajac u bivšoj državi, već je bio i osnivač Hrvatske vojne tajne službe, ali i dugogodišnji predavač na obavještajnoj akademiji. Obučio je niz aktualnih obavještajaca o metodama i načinu rada. Na ovaj bi način trebao svjedočiti protiv svojih kolega. Da je sve to otkrio, uništio bi supstancu svoje službe i druga bi država bila u velikoj prednosti. Trebalo bi graditi sve iznova, a morate znati da su te metode planirane desetljećima. Ako gledamo situaciju na taj način, Perković je podnio veliku žrtvu za Hrvatsku.
- Je li slučaj Perković kruna vaše karijere? Napisali ste i knjigu upravo o tom slučaju.
- Nije. Knjigu sam napisao jer sam taj slučaj pravno već dobio. Ipak, budući da je BND stajao iza tog suđenja, što dokazujem u knjizi, presuđeno je na umjetan način. To je kod mene izazvalo određenu frustraciju i ljutnju, i morao sam je nekako iskaliti. Tako sam napisao knjigu. Po dimenzijama moj je najveći slučaj bio obrana generala Blaškića u Haagu. Tu je bio i Damir Polančec i još mnogi. U Haagu sam radio sedam i pol godina.
Drugi dio intervjua možete pročitati ovdje.