- U srijedu ste na promociji knjige Rudolfa Frančule govorili o vašoj suradnji. Posebno je zanimljiva 1989. godina kada se dogodio Tuđmanov javni istup u kojim je izrekao poznatu rečenicu da "NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom". Koja je bila vaša uloga tada?

- Nakon što sam 1986. godine odradio Artukovića, postao sam šef Kaznenog odjela zagrebačkog Okružnog tužilaštva i od tog momenta pa sve do 1992. svi najteži predmeti su bili moji. Frančula je tada bio javni tužilac Hrvatske. Uvijek je bio miran i razuman. Prije njega na toj je poziciji bio Bogumil Zuccon, također Istrijan, no on je bio žestok. Frančula je, pak, uveo neku eleganciju u posao i vrlo pažljivo slušao podređene. Kada smo ocjenjivali treba li zabraniti HDZ nakon kongresa u Lisinskom, nakon pritisaka jednog djela politike, odlučili smo da nećemo ići s tim postupkom. Iako, bilo je puno vatre i nacionalističke atmosfere, dolazili su ljudi izvana sa svakakvim zastavama.

- Jeste li imali još prilika za Tuđmanovo gonjenje?

- Prvog prosinca 1990. godine Srbi koji su tada održavali takozvane "mitinge istine" krenuli su za Ljubljanu i pritom stali u Zagrebu. Tada su Tuđman i Manolić izradili i proširili jedan letak, vrlo pažljivo napisan jer se između redova nalazio poziv na ustanak, da se sruši vlast i napadnu ti Srbi. Tako su vjerojatno htjeli preuzeti vlast u Hrvatskoj. Ja sam tada bio dežuran na Županijskom sudu u Zagrebu da možemo brzo donositi odluke. Oko deset sati dolaze mi iz državne sigurnosti s prijavama protiv Tuđmana i Manolića. Htjeli su da ih odemo uhapsiti. Specijalci su bili spremni u Ilici, upalo bi se u njihove prostorije, a postojale su informacije da ćemo tamo naći podatke i materijalne dokaze o tome da Tuđmana i druge financira ekstremna emigracija, što je tada bilo kazneno djelo. Mogli smo, dakle, zatvoriti Tuđmana i Manolića i staviti HDZ van zakona.

- Niste to učinili.

- Ja to dobivam, vidim da nemamo čvrsti slučaj i protivim se. Oko ponoć zovu šefovi zagrebačke državne sigurnosti i nagovaraju moju šeficu i mene da promijenimo odluku. Ona se kolebala i u jednom trenutku izlazi iz prostorije. Siguran sam da je tada zvala upravo Frančulu. Vratila se i složila sa mnom. Šef državne sigurnosti tada raspušta specijalce koji su te noći trebali pokupiti vrh HDZ-a.

- Dakle, Tuđman i Manolić su htjeli iskoristiti ekstremne Srbe i izvršiti državni udar?

- Tako je, i to još prije izbora. Bilo je to 1. prosinca 1990. godine. Ipak, nismo išli u progon jer smo smatrali da nemamo dokaze i da bi izgubili. Nismo htjeli ići paradno, a HDZ je tada već imao dosta podrške naroda i potencijalno bi dobili građanski rat.

- Slučaj Uljanik. U veljači je potvrđena optužnica bivšim čelnicima brodogradilišta Uljanika kojima će se ipak suditi, i to nakon brojnih nedoumica s optužnicom, njezine dorade i više odgađanja odluke o njezinoj osnovanosti.

- Pravnici u pravilu nisu upoznati s poslovanjem tvrtke i ovdje se radi o nerazumijevanju materije od strane tužiteljstva. Naši tužitelji jednostavno nisu dovoljno educirani. U slučaju Uljanik se nikoga ne tereti da je primio novac u džep. Čelnici škvera su, u teškoj situaciji, između više loših poslovnih opcija, odabrali jednu za koju su smatrali da bi mogla donijeti najmanje loše rješenje. Cijene brodova i vozarina su zbog krize naglo pale. Cijena proizvodnje je bila skuplja od prodajne. Oni se tada odlučuju za opciju koja se kasnije pokazala ispravnom - proizvodili su brodove za sebe da bi čekali da poraste cijena brodova i potom ih prodali. Banka je kasnije prodala te brodove po dobroj cijeni, a odvjetništvo više nije napravilo vještačenje da utvrdi je li napravljena ikakva šteta. Važno je i reći da u poslovanju uvijek ima rizika. Svaka poslovna odluka nije uspješna, ali to ne znači da je kazneno djelo. Mnoge odluke su štetne, ali ako nisu namjerne, to ne može biti kazneno djelo. Tko bi se bavio biznisom kada bi svaka loša odluka bila kazneno djelo.

Nobilo i novinar Glasa Istre Marcello Rosanda

- Zašto su onda optuženi?

- Čini mi se da je politika to naručila u onom momentu kada je bilo jasno da Uljanik ide u stečaj, da sebi ne proizvede loše političke efekte. Bojali su se reakcije javnosti. Zato smo imali spektakularna privođenja do tada uzoritih ljudi gdje ih se pokazivalo pred kamerama. Radio se spektakl. Taj je postupak nepotreban što će se i pokazati, a ljudi će biti oslobođeni.

- Tko je to učinio?

- Plenković i njegovi.

- Vi ste branitelj prvookrivljenog Giannija Rossande. Odvjetnici drugih okrivljenika, vaši kolege iz Pule Marija Budimir i Matija Miloš, već su iznijeli svoju strategiju obrane u obliku brodograđevno-brodarskog vještačenja. Što ćete vi?

- Priča je ista. Moramo ući u dio tržišta brodovima iz tog vremena, promatrati svjetske cijene i dokazati da je to tržište doživjelo kolaps. To možemo samo vještačenjem. Moji kolege su to učinili tijekom istrage, što odvjetništvo nije prihvatilo. Zato ćemo na tome inzistirati kada počne suđenje, na jednom od prvih ročišta. Moram također reći da je Vlada uvijek bila upoznata sa svakom stavkom poslovanja Uljanika.

- Zato je, vjerojatno, odvjetnica bivšeg direktora Uljanik Plovidbe Marija Budimir najavila da će za svjedoke pozvati sve osobe iz bivšeg državnog vrha koje su sudjelovale u donošenju odluka. Imena koje je spominjala su Božidar Kalmeta, Slavko Linić, Damir Polančec, Radimir Čaćić, Đuro Popijač, Jadranka Kosor, Zoran Milanović i Tamara Obradović-Mazal.

- Apsolutno ću i ja to učiniti jer je u tom predmetu počinjeno toliko budalaština. Od kad je Hrvatske niti jedan brod nije napravljen s dobitkom, već je Vlada uvijek dotirala i sufinancirala poslovanje i napravila bi se nekakva financijska konstrukcija. S druge strane, oni su izuzeli jedan brod, ustvrdili da je njegova proizvodnja bila skupa i proglasili to kaznenim djelom.

- U očima javnosti svi optuženi su već krivi. Može li se to promijeniti?

- Teško. Ove me situacija podsjeća na suđenje Damiru Polančecu koje je trajalo 12 godina. Na kraju je pravomoćno oslobođen. Tako je i u ovom slučaju. Treba čekati što će sud reći. Ipak, ponavljam, mislim da se ovdje radi o kolosalnom promašaju državnog odvjetništva, a sada već i suda koji je potvrdio optužnicu, jer kaznenog djela tu nema.

- Ukoliko okrivljeni eventualno budu oslobođeni, hoćemo li moći zaključiti da je pravosuđe stajalo glave najvećem brodogradilištu u Hrvatskoj?

- Ne, nego izvršna vlast koja je donijela odluku o stečaju. Pravosuđe je samo služilo kao pokriće.

- Slučaj Čavajda. Bili smo svjedoci da zdravstveni sustav ne poštuje zakon svoje države.

- Iako sam kaznenjak, ipak mogu komentirati. Smatram da se radi o prevelikom utjecaju katoličke crkve na državu i društvo. Odstupili smo od ustavne odrednice o sekularizmu i sada imamo poplavu priziva savjesti. Mogu shvatiti da neki liječnici imaju priziv savjesti, ali ne i da čitava bolnica, odnosno liječnici u njoj, imaju priziv savjesti. Rukovodstvo bolnice mora osigurati da ustanova obavlja sve usluge za koje ima licencu. Ako piše da bolnica radi pobačaje, onda ih mora i raditi, a kod prijema novih liječnika uvjetovati da nemaju priziv savjesti. Ona to može i mora napraviti. Postoje i presuda Europskog suda za ljudska prava na tu temu.

- Postoje li temelji za tužbu?

- Naravno. Bolnica je odbila napraviti nešto za što je licencirana. Gospođa je pretrpjela nepravdu, duševnu bol i rizik po zdravlje dok se drugi igraju većih katolika od pape.

- Za kraj možemo malo o pravosuđu. Zašto ima toliko slučajeva koji se vraćaju na ponovno suđenje? Ukidaju se presude, postupci su abnormalno dugotrajni i pravosuđe je općenito vrlo neefikasno.

- Po meni, ako nekvalitetno državno odvjetništvo ne pripremi dobro predmet, on dođe na sud i nema kraja. Treba raditi na edukaciji državnih odvjetnika i sudaca, uvesti da samo rad i rezultati budu osnove za napredovanje u sustavu, ali i eliminaciju ljudi koji slabo rade. Onda bi bilo više uspjeha i truda. Jedan predmet mora biti gotov u godinu ili dvije, a nakon tri pravomoćan.

- Ministar je najavio promjene Zakona o kaznenom postupku, dok većina struke smatra da je trenutni solidno rješenje. Ima li to smisla ili je problem dublji? Imaju li sudovi vremena stvoriti sudsku praksu?

- Nije dobro stalno mijenjati zakone. Najstabilnije pravosuđe ima ustaljenu sudsku praksu, a da bi se ona ustalila potrebno je desetak godina suditi s istim zakonima. To je vrlo opasno. Nije toliki problem u zakonima, već u sucima i državnim odvjetnicima. Oni moraju biti bolje obrazovani, stimulirani za vrlo ozbiljan rad. Moraju imati garanciju da će svojim radom moći doći na vrh, dok je sada uvjet umrežavanje u dobru struju u pravosuđu.

- Je li visoki kazneni sud dobro rješenje?

- Ne, nepotreban je i nikada nije trebao postojati. Već sada imamo situaciju da suci vrhovnog suda nemaju što raditi. Kazneni odjel tog suda ubrzo neće imati posla, a to su ljudi puni znanja i iskustva.

Prvi dio intervjua možete pročitati ovdje.

Povezane vijesti

• Bratulić: Gospodarskim mjerama zaustavit ćemo egzodus
• HDZ: IDS želi izbjeći odgovornost i sjediti na dvije stolice
• Uskoro 100. rođendan Franje Tuđmana. ORGANIZIRAJU SE DVA KONKURENTSKA SKUPA