(Željko PUHOVSKI/CROPIX)
Eksponencijalna demografska bomba, koju čini silno mnoštvo migranata, mogla bi na dulji rok stvoriti društvene pretpostavke za libanonizaciju europskoga kontinenta. U takvom bi scenariju Europa, oslabljena iznutra i suočena s trajno konfliktnim stanjem, trebala dodatno ukloniti svoje granice, kao i posljednje atribute državnog, ekonomskog i političkog suvereniteta
Migrantska kriza koja ne jenjava na najistočnijim granicama Europske unije nije prestala zato što se o njoj, zbog pandemije koronavirusa, manje piše i govori u javnim glasilima. O ozbiljnim posljedicama politike Turske koja šalje migrante prema Europskoj uniji razgovarali smo s geopolitologom Jurom Vujićem, pročelnikom odjela za politologiju Matice Hrvatske i voditeljem Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja.
- Migrantska kriza 2020. doima se posve različitom od one koju smo doživjeli 2015. Ipak, globalno rečeno, koliko je ugrožena sigurnost i stabilnost zemalja juga Europe, odnosno država Zapadnog Balkana?
- Naravno, zemlje tzv. Zapadnog Balkana i Balkanska ruta trenutno ostaju poželjno alternativno tranzitno područje za migrante. Grčka je uspjela zaustaviti većinu migranata na kopnenoj granici s Turskom i u Egejskom moru, što ne znači da su druge pogranične rute nepropusne. Migranti koriste Balkansku rutu jer je to tranzitno područje na putu prema razvijenim europskim zemljama s višim životnim standardom u koje migranti namjeravaju otići. Hrvatska ostaje poželjno područje za migrante i figurira kao gateway područje za odlazak prema Zapadu. Kada ne uspiju prijeći preko Hrvatske i doći u Italiju, isti su migranti deportirani u Bosnu i Hercegovinu.
- Izgleda da Turska postavlja uvjete?
- Ključne slabe točke Europe u odnosu na Tursku su slijedeće: širenje panislamizma i opasnost islamističkog terorizma, jer Turska odigrava dvosmislenu igru oko islamističkih terorističkih organizacija, suočavanje s migrantskom ucjenom Turske koja, unatoč tome što prima milijune subvencija EU-a radi nadziranja granica, regularno prijeti s otvaranjem migrantskog pipelinea prema Europi te prisutnost milijuna muslimana i Turaka na području Njemačke, Belgije, Francuske, Španjolske, Grčke, Danske i Nizozemske. U tim europskim zemljama djeluje niz raznih paradržavnih islamskih organizacija koje brane političke i komunitarističke interese i koje se mogu lako instrumentalizirati u geopolitičke svrhe. Zadnja slaba točke Zapada je pripadnost Turske NATO paktu sa strateškom vojnom bazom Incirlik, gdje su raspoređene američke taktičke nuklearne rakete. Ta baza je udaljena samo 110 kilometara od Sirije i može postati ključan turski strateško-sigurnosni adut i sredstvo odvraćanja prema Rusiji.
- Zašto je Grčka promijenila politiku prema migrantima pretvorivši se u bedem Europske unije?
- Grčka je silom prilika morala promijeniti politiku s obzirom na izravnu sigurnosnu i geopolitičku prijetnju slijevanja više tisuća migranata iz Turske na svojim granicama. Trenutno Turska testira koheziju država članica Unije te nastoji pridobiti potporu EU-a glede vlastite vojne ofenzive u Idlibu u Siriji u kojoj se sukobila sa Rusijom. Međutim, za sada nije izgledno da dobije bilo kakvu potporu.
- Europska unija ima novu migrantsku politiku?
- Nije samo Grčka promijenila kurs migrantske politike, već i cijela EU. Dobra ilustracija promjene kursa europske politike u kontekstu migrantske krize jest da se njemačka kancelarka Merkel, poznata po povijesnom „Willkommen!“ prema migrantima, danas svrstava na politiku mađarskog predsjednika Orbana, kojeg su do jučer stigmatizirali opasnim desničarom. Danas u EU vlada gotovo konsenzus oko ilegalne imigracije. Na posljednjem je sastanku čelnika Europske unije dogovoreno da se Grčkoj i Bugarskoj pošalje potrebna logistička i financijska pomoć za sprječavanje novog vala migranata, dok Turski zahtjev za pomoć u Siriji nije naišao na podršku.
- Zašto je došlo do promijene politike Turske i radi li se o novoj financijskoj ili drugoj ucjeni Ankare na račun Bruxellesa? Jesu li razlozi samo u Siriji ili je riječ o složenoj geopolitičkog slagalici Turske, Rusije, SAD-a i EU-a?
- Turska po drugi put od 2015. ostvaruje izrečene ucjene prema EU-u otvarajući kopnene i morske granice s Grčkom desecima tisuća migranata iz Sirije, Afganistana, Iraka, Pakistana i Somalije. Propuštanje preko granica masovnog nekontroliranog vala migranata moglo bi u Europi prouzrokovati kobne identitetske, antropološke, političke i sigurnosne posljedice. Takav bi scenarij direktno uključio Europu u srednjoistočni i sirijski sukob u kojem jača rusko-sirijska osovina.
- Koje su slabosti pristupa EU-a i treba li pojačati vojni dispozitiv na granicama?
- EU je odlučila poslati financijsku i logističku pomoć Grcima kao nove Frontex snage te jačaju aktivnosti operacije „Posejdon“ u Egejskom moru. Austrijski kancelar Sebastian Kurz istaknuo je da je uspostavljen trostruki sigurnosni prsten obrane od ponavljanja migrantske krize iz 2015. godine. U razgovoru za austrijske medije Kurz naglašava da je prva linija obrane Grčka, čiji je zadatak obrana vanjske granice Europske unije. Kurzove teze nalikuju na obrambeno-vojni i dispozitiv nalik na obrambenu taktiku bivših grčkih falanga - ako migranti ipak probiju tu prvu crtu obrane, naići će na drugu liniju, a to su države Zapadnog Balkana. Makedonija je već ojačala svoje policijske i vojne snage na granici s Grčkom, a slične pripreme provode i Srbija te Bosna i Hercegovina. Prema austrijskom kancelaru, treća linija obrane su Hrvatska, Mađarska, Slovenija i Austrija, koje moraju obraniti područje Schengena koje obuhvaća teritorije 26 europskih zemalja. Moglo bi se reći da do jučer politički nekorektna paradigma „Europa tvrđava“ danas postaje realnost i nužnost europskog civilizacijskog, identitetskog opstanka.
- Koje su greške europske migrantske politike?
- Od 2016. i zaključivanja migrantskog pakta s Turskom EU je mogla preventivno djelovati i uspostaviti mehanizme koje bi mogle spriječiti ovakav scenarij. No, zbog podjela između država članica oko kvota migranata te političke korektnosti i straha snaženja krajnje desnice na unutarnjem političkom planu, EU je ostala pasivna i ograničena na jačanje kontrola na granicama i borbe protiv sporadičnih ilegalnih prijelaza migranata. Prioriteti su 2015. bili drugačiji.
- O kojim je prioritetima riječ?
- Trebalo je zatvoriti Balkansku rutu između Grčke i EU-a. Primjenom migrantskog pakta s Turskom provedeno je zatvaranje rute istočnog Mediterana, dok je ruta središnjeg Mediterana zatvorena posebnim dogovorom s Libijom. Sve su te mjere omogućile pad broja migranata na području EU-a, ali su njihovi učinci ograničeni i privremeni. EU se treba suočiti sa stvarnošću da migrantski pritisak neprestano raste, dok rat u Siriji uzrokuje nove valove migranata i izbjeglica. Javnost se zadnjih godina fokusirala na spašavanje migranta na središnjem Mediteranu - duž talijanskih i malteških obala - i u potpunosti zasjenila migrantsku rutu istočnog Mediterana. Da bi došli do Njemačke ili Francuske, migranti trebaju proći preko tranzitne balkanske rute u kojima su države koje kontroliraju granice. Oni migranti koji uspiju ući na teritorij Italije automatski su na tlu šengenskog prostora i mogu se teoretski kretati bez ikakve kontrole na području unutarnjih granica. Dakle, treba uzeti u obzir takve zemljopisne, geopolitičke, ali i pravne realnosti i različitosti kako bi se provela učinkovita, smišljena migrantska politika. Grčka je ukliještena na sjeveru s područjem zapadnog Balkana, na sjeverno-zapadnom dijelu s Bugarskom koja također ne pripada šengenskom prostoru.
- Drugim riječima, vanjska politika EU-a nije dovoljno efikasna?
- Problem je što EU danas ne predstavlja još uvijek ključni i snažni akter vanjske politike, nema dovoljno kapaciteta i jedinstva za suočavanje s uzrocima migrantskih kriza. Zbog toga je osuđena na isključivo liječenje posljedica i simptoma. Bez koncepcijske promjene migrantske politike i zajedništva, EU ima ograničeni manevarski prostor.
- Gdje vidite rješenja za novu migrantsku krizu - u plaćanju harača Turskoj, zidu na granicama Grčke i Bugarske, zatvaranje svih granica na Balkanu?
- Ako je Zapadni dio Europe spreman plaćati danak Turskoj za zadržavanje migranata, zemlje Višegradske skupine već se organiziraju i ne pristaju na takvu ucjenu. Naime, Višegradska skupina je na samitu 4. ožujka odlučila učinkovitije pomoći Grčkoj glede kontrole granica s Turskom. Treba podsjetiti da je mađarski predsjednik Viktor Orban upozorio da Europa ne smije biti talac Erdoganove politike te je već u siječnju ove godine najavio je da ove godine nastati nova migrantska kriza. Orban je 2015. tražio da EU poduzme učinkovite mjere za zaštitu granica i manje brine o pravima migranata. Ono što se zasigurno može reći jest da s ovom novom migrantskom krizom zemlje Višegradske skupine, koje odbijaju briselske kvote o raspodjeli izbjeglica i migranata, jačaju svoj položaj unutar Europske unije.
- Koje bi mogle biti posljedice po europski kontinent ako se učinkovito ne suoči s masovnim migracijama?
- Bit će suočen s etničkom i vjerskom fragmentacijom i postat će plodno tlo za nastanak i širenje islamskoga radikalizma. Eksponencijalna demografska bomba, koju čini silno mnoštvo migranata, mogla bi na dulji rok stvoriti društvene pretpostavke za libanonizaciju europskoga kontinenta. U takvom bi scenariju Europa, oslabljena iznutra i suočena s trajno konfliktnim stanjem, trebala dodatno ukloniti svoje granice, kao i posljednje atribute državnog, ekonomskog i političkog suvereniteta, što bi možda i olakšalo ostvarivanje globalnog tržišta, u kojem bi velike korporacije opsežno koristile mobilnu, jeftinu i svježu imigrantsku radnu snagu. Naime, ako bi se Huntigtonov scenarij sukoba civilizacija između Islama i Zapada prebacio na europski kontinent, to bi služilo korporacijskim, kapitalističkim i oligarhijskim interesima. Očigledno je da će masovni migracijski val, iako je navodno pod kontrolom, dugoročno nedvojbeno promijeniti etničku, antropološku i demografsku strukturu Starog kontinenta.