Bio je nevidljiva sjena braći Marku i Vladi Veselici. Vladimiru Šeksu, Vladi Gotovcu, Anti Kovačeviću, Ivanu Zvonimiru Čičku i Draženu Budiši. U stopu je pratio kardinala Franju Kuharića i biskupa Đuru Kokšu, Majku Terezu, Stipu Oreškovića, Benjamina Perasovića i Slavenku Drakulić. Prvi zadatak bivšeg špijuna Uprave državne bezbjednosti, tajne služne poznatije pod imenom Udba, Željka Kekića Pauka, sredinom srpnja 1980., bio je objekt "Lasta". A "Lasta" je bio pseudonim za bivšeg predsjednika Franju Tuđmana.

Kekić je bio špijun jugoslavenske tajne policije čitavo desetljeće, od 1980. do 1990. Udbine lojalne oči i uši na terenu. Čovjek koji je volio svoj posao. No, onda je ljudima koje je godinama pratio odlučio priznati grijehe. Pokajao se. Ili, kako on kaže, sam sebe lustrirao. Prvo je to '91. učinio s Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom u Bosiljevu, gdje je s dvojcem sudjelovao u formiranju prve postrojbe HOS-a. Tih devedesetih je, kaže, shvatio da se režim promijenio i da Jugoslavije više nema. Razlog za čuvanje tajni nestao je s raspadom države. Stoga za njega više nije bilo razloga za skrivanje. Htio je, govori, reći istinu.

Žrtva i progonitelj

S jednim od svojih objekata, kako tajna služba naziva osobe koje su pod opservacijom, Antom Kovačevićem, Kekić je napisao knjigu "Čovjek i njegova sjena". O njihovom odnosu istoimeni je dokumentarni film snimio i HRT. Prikazan je, prisjeća se Kekić, u udarnom terminu nakon Dnevnika. Iako je trebala, repriza nikad nije dospjela na program, a projekcija je sada, po Kekićevim riječima, negdje "zbunkerirana". No, o intrigantnom odnosu žrtve i progonitelja film sada namjerava snimiti i redatelj Jakov Sedlar.

O tome kako se osjećao kad je svojim objektima priznao da ih je pratio i je li očekivao oprost Kekić kaže: "Kad čovjek za njima gotovo danonoćno hoda, a mi smo ih i prisluškivali, može gotovo sa sigurnošću procijeniti tko je kakav karakter. To se vidi. Zvijer najbolje govori o sebi kad je progonjena. Sve njezine vrline i mane čovjek može uočiti. Ja niti tada nisam vjerovao da su ti ljudi monstrumi u tom smislu da s njima ne bih mogao razgovarati o tome, a vidim da je i njima to dobro sjelo jer im je zatvorilo jedan dio enigme iz života. Svatko od nas želi tijekom života zatvoriti neke ladice i posložiti mozaik. Generalno nigdje kod njih nisam naišao na otpor. Marko Veselica, jedan od najteže progonjenih, kao najžešći nacionalist tada, koji je dobivao teže kazne, zvao me na rođendane."

Udba je međutim za Kekića prošlost. Za njega kao da više ne vrijedi poslovica: jednom špijun, uvijek špijun. Sada je vlasnik postaje Radio Mrežnica i motela Dobra, gdje se s njim i nalazimo. O svojem nekadašnjem poslu rođeni Dugorešanin otvoreno progovara već dulje vrijeme. Na razgovor s nama pristao je bez previše promišljanja. O nečemu priča više, o nečemu manje. Neke činjenice iznosi bez rukavica, druge, poput kojekakvih imena i dandanas prisutnih u strukturama na vlasti, ipak još uvijek čuva za sebe. Bilo kako bilo, dok je bio Udbin agent šutio je kao riba. A ta začahurenost i zatvorenost počinju, otkriva Kekić, biti teški. Razgovarati o svom poslu nije smio ni s kim. U jednom je trenutku, priznaje, naprosto htio skinuti teret sa srca, olakšati dušu i reći istinu.

Rafalne snimke

"Čovjek sam koji ne voli laži. Tada niti roditelji nisu znali čime se bavim. Nas trojica iz policijske srednje škole završili smo u državnoj sigurnosti. Otac i mati znaju da se školuješ za policajca, a odjedanput više to nisi. Znali su samo da radim u državnoj sigurnosti, ostale detalje nisam mogao iznositi. Bili su dosta sumnjičavi. Tada je shema bila da je policajac pristojan, uredno obrijan, ošišan, nije to bilo kao danas. A mi smo tada nosili dugu kosu i vozili bijesne automobile. Mati je sumnjala da sam negdje nešto ukrao", opisuje.

Pratnja je, priča, čista filmska priča. Špijun dobije nalog da nekog slijedi, "nakači" se negdje gdje će preuzeti objekt, a sve, naravno, u potpunosti nevidljivo prostim okom normalnog čovjeka. Od tog trenutka evidentira se žrtvin pokret, svaki kontakt koji objekt ostvari. Tajni agenti vozili su, pojašnjava, vrhunske automobile s lažnim registracijskim tablicama, uvijek s još nekoliko rezervnih u prtljažniku. Prave oznake koristile su se samo za servis i tehnički pregled. Tajno su fotografirali i audio snimali. Radilo se s maskirnom fototehnikom, skupom tehnikom s kojom su se tada služili agenti CIA-a i ostale moćne službe. Bili su to, prepričava Kekić, aparati koji su mogli raditi rafalne snimke, sa složenim ekranom, objektivom, dispozicijom. Na četiri-pet metara okidali su, prisjeća se, savršeno čiste slike. Na početku su bili na oprugu, kasnije na elektromotore.

- Mi bismo doslovce donijeli filmsku sliku jer je fotografija pokazivala s kim su se sastajali objekti. No, najškakljiviji materijali dolazili su od suradnika. Zato su i postojale druge mjere koje su provjeravale suradnike. Recimo, jesu li uopće lojalni. Jer možda je takav imao nekakvih razloga da nekoga želi utopiti, a možda je radio za neku drugu tajnu službu. Trebalo je provjeriti koliko je realno ono što ta osoba priča. Imate ljudi koji su skloni izmišljanju i bujnoj mašti. Na kraju je to sve dolazilo na neki sud, porotu koja je sve provjeravala. Nikome se nije sudilo po kratkom postupku. Svi su ti ljudi, od Tuđmana, Veselice, Gotovca, išli pred okružni sud i odgovarali pred nekom porotom, govori Kekić.

Suradnička mreža

Suradnici su Udbi, veli, bili iznimno vrijedni. Iako su tehničke mjere, poput prisluškivanja telefona, ozvučivanja prostora i kontrole poštanskih pošiljaka, pomagale, najdragocjeniji je bio čovjek. Zato je Udba konstantno radila na širenju suradničke mreže. I ona je doista, kaže, bila masovna. Jer iluzorno bi bilo za očekivati da će njih 854, koliko ih je kasnije iz Službe državne sigurnosti prešlo u Službu za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske, pod kontrolom uspjeti držati zemlju s više od četiri milijuna stanovnika. Događalo se, priča dalje, da se u nekoj obitelji opservirao otac, dok je sin surađivao s tajnom policijom. Jer, pojašnjava, nema bolje pozicije od te, kada kontrolu nad objektom imaš 24 sata na dan.

- Imali ste bračne drugove od kojih je jedan radio za nas, a jednog se pripremalo za zatvor. To su specifične stvari koje bi se danas jako teško provodile, a tada su se provodile čak i poprilično dobrovoljno, bez nekih većih pritisaka, kaže Kekić koji je, primijetili smo, ozbiljan čovjek. Za vrijeme razgovora lice mu se ozarilo tek dvaput.

Bio je to prije svega, priznaje, naporan posao. Jednom su, prisjeća se, pratili pjesnika Zlatka Tomičića 108 sati u komadu. Bez prekida. Nije bilo, slaže pomalo priču Kekić, sindikata i koječega sličnog. Znalo mu se, naime, dogoditi da je pola godine radio bez ijednog slobodnog dana. Ali, napominje, dio je to ideologije, a taj posao niti ne možeš raditi bez da vjeruješ u ideologiju čije temelje štitiš.

- Mislio sam da je Juga najidealnija država na svijetu. Bio sam sretan što nisam rođen u Japanu ili prljavoj, kapitalističkoj Švicarskoj. I nisu me to roditelji učili. To sam naučio u školi. Kad sam dobio priliku da branim taj režim… prvo, to ti nešto znači jer si u srži obrane. Drugo, taj način posla je privlačan. Koji mladi čovjek to ne bi volio? To je avantura svakog dana, iskren je Kekić.

Tada o poslu koji je obavljao nije pretjerano razmišljao. Nije imao nikakvih moralnih dvojbi. Školovali su se za taj posao, pojašnjava, četiri godine. I sve da su htjeli, nisu mogli ići u pekare ili mesare. Bili ste, uzima svoju životnu priču za primjer, član Partije od 16. godine, mladi SKOJ-evac, predsjednik omladinske organizacije, a Partija je stvorila tajnu policiju. Bio je to za njega, kaže, posao kao i svaki drugi, egzistencija, osim što je njemu zadaća bila čuvati režim.

Svoje je prvo triježnjenje od, kako govori, komunističke ideologije doživio još onomad kad je HSLS organizirao peticiju kojom se potpisima nastojalo vratiti ime Trgu bana Jelačića. Okupilo se, prisjeća se, brojno mnoštvo.

Slijepo vjerovanje

- Mada moram priznati da mi je uvelike pomogla i funkcija sekretara omladine Općine Duga Resa gdje sam shvatio da praksa samoupravnog socijalizma nije ono što su nas učili i u što sam slijepo vjerovao. Tada prvi put izlazim iz onog okvira da sve mora biti onako kako piše na papiru. U odnosu na kolege, bilo mi je jasno da dolaze promjene, dok je većina još uvijek vjerovala da je Jugoslavija vječna i da je sve ono što je nagovještavalo promjenu samo repriza '71., govori i ponavlja da je ideologija bila na tom nivou da su ljudi jednostavno htjeli odrađivati posao za Udbu. Posebno, veli, u emigraciji.

- Tamo smo bolje stajali nego u državi. Tajne službe danas iziđu na teren i čiste posljedice, a Udba je unaprijed znala što će se dogoditi. To je i bila bit. Biti unutra u organizaciji i znati da će izazvati neki pokolj na nekom trgu u Europi. Vi to onda znate i spriječite. Udba je imala sustav funkcioniranja koji se razlikuje od svih današnjih službi. Na kraju krajeva, nedavno je jedan vrhunski američki obavještajac, koji je proveo velik dio života u Bosni, kazao da bi ISIL mogle zaustaviti samo Udbine metode. A to je ulazak u gnijezdo. I mi smo to tako radili. Nismo bili služba koja je odozgo s dronom promatrala što se u nekoj kući, bazi događa, nego smo bili unutra, pojašnjava.

Iako se, govori, danas želi prikazati da je bilo namještaljki, podmetanja nije bilo. Nije to, uvjerava Kekić, mogla napraviti žena koja je radila na prisluškivanju jer je izrečeno samo prebacivala na papir, niti on koji je s terena dolazio s dokazima. Ako je toga i bilo, dopušta ipak, to zasigurno nije bila masovna pojava. U svakom slučaju, on tvrdi da nije podmetao niti jednom svojem objektu. Te fame o krvoločnosti Udbe, kaže, nisu ništa drugačije od krvoločnosti CIA-e danas, i KGB-a, pa i BND-a koji se prodaje za visokodemokratsku službu, a to, veli, nije. Ne postoje, tvrdi Kekić, visokomoralne tajne službe. Bez obzira na to o kojoj se državi radi, siguran je, ljudske žrtve su malo bitne. Sve što se radi opravdava se višim ciljem.

U beogradskoj arhivi, a s obzirom na to da je hrvatska uništena, napominje, još uvijek postoje dokumenti u kojima jasno stoji da se Udbinim agentima dopuštalo akciju završiti na pet različitih načina: "Opomenom, vrbovanjem da postane vaš, pa mu time oprostite ono što je loše, istjerivanjem iz države ako je riječ o stranom državljaninu, kaznenim gonjenjem i fizičkom likvidacijom".

Teroristički akti

No, za ovo posljednje postojao je strogi protokol. Davao se, pojašnjava, prijedlog centrali u Zagrebu da se postupi po tom planu, potom bi taj prijedlog odlazio na savezni nivo u Beograd, a tamo bi odluku donosili "ljudi koji su nosili Jugoslaviju", elita koja je odlučivala o sudbini države. Titovi ljudi ili Tito osobno. Procedura je, ponavlja, bila iznimno rigorozna. Tek nakon što bi oni to potpisali, prijedlog se spuštao nazad prema republičkoj Udbi, u pripremu terena. Udbaši kao Udbaši, tvrdi, nikad nisu ubijali. Za njih su to, kaže Kekić, radili kriminalci i mafijaši koji su s Udbom trgovali.

"Likvidiralo se tamo gdje se nije moglo procesuirati. Uglavnom je bila riječ o terorističkim aktima. Ni tada, ni sada ne preže se pred time da se ubije terorist. Sada možda još i manje nego onda. A Udba je imala sjajan način djelovanja u trenucima kada bi se pojavilo neko mafijaško smeće koje je radilo probleme. Udba im je davala putovnice da idu negdje drugdje, samo da na ovim prostorima osigura mir."

Kekić je, odnosno Udba Tuđmana pratila sedam godina. Što bi značilo, pitamo ga, da je Tuđman na neki način Udbin proizvod. Bivši špijun na to odgovara da je sve što danas u samostalnoj Hrvatskoj živimo nastavak udbaške elite.

- U svakom smislu riječi. I u političkom i gospodarskom, ogromnim djelom i u pravnoj regulativi. U to vrijeme stvaraju se elitne obitelji koje će u jednom trenu, kad dođe do toga da društveno treba pretvoriti u privatno, to i dobiti. Na tajne račune oslobađaju se financijska sredstva koja se kasnije koriste za privatizaciju. Politika je tad, naravno, razmišljala o tome tko će biti taj koji će u Sloveniji, Bosni, Hrvatskoj voditi buduću državu, a da ne utječe na to da dođe do bratoubilačkog rata. Bilo bi iluzorno očekivati da će služba koja je takoreći imala rendgenske snimke svakog budućeg političara to prepustiti slučaju. Tuđman je kao kandidat isplivao '87. I tada smo ga prestali pratiti. Dalo se naslutiti da će biti neki značajan faktor u stvaranju buduće države. Tu su, naravno, neminovno morali ići i Manolić i Boljkovac kao ljudi koji su bili operativci jer Tuđman to nije bio. Oni su znali svu dubinu sustava, priča Kekić.

I dandanas, kaže, postoje ljudi iz vrha vlasti koji su živjeli živote tajnih suradnika službi, iako bi se ljudi kleli u njihovu nevinost. Službe su, govori dalje, nakon odlaska Tita znale da Jugoslavija neće trajati vječno, pripremale su se za samostalnost i tranziciju. Na kraju krajeva neki procesi u svijetu i Europi su, otkriva, naslućivali da će se nešto značajno događati. Osjetilo se da, pojašnjava ondašnju atmosferu, tinja nešto novo. Svaka služba je sebi stvarala svoju elitu. U današnjem političkom vrhu, tvrdi, ima udbaša. I ne samo njih, već i pripadnika drugih tajnih službi poput KOS-a i SID-a. No, pričati o njima dok su oni ti koji stvaraju pravnu regulativu, iskren je, bilo bi glupo i nepromišljeno.

Crna ovca

Unatoč tome što u nekoliko navrata priznaje da je u to vrijeme bio zaluđen ideologijom koja je vladala, da bi kasnije shvatio da je istina u potpunosti drugačija, odnosno da, njegovim riječima, postoje dvije istine, Kekić neće pljuvati niti po ondašnjem režimu, niti po Josipu Brozu.

- Ne možemo reći da je Tito bio samo zlo. Tito je napravio puno toga dobrog u toj državi. Za sobom, međutim, ima repova, pogotovo Bleiburg. Problem je što mi u Jugoslaviji nismo živjeli antifašizam kako svijet misli. Nismo mi živjeli de Gaullov antifašizam. Mi smo, nažalost, živjeli Staljinov antifašizam, koji je bio Hitlerov partner, ali jednu mekšu varijantu. I tu ja Titu skidam kapu. Jer da smo živjeli, tvrdi, pitanje je kako bismo izgledali danas. Tito je bio svjetski maher koji je savršeno odigrao rolu. Ono na osnovu čega smo mi i preživjeli '91. je i njegov ustav iz '74, kaže Kekić.

Zbog svega što je razotkrio od početka devedesetih do danas, Kekića bivši kolege, kaže, smatraju crnom ovcom. "Rijetko se vidimo. Uglavnom na sprovodima. Udbaši umiru kao i svi ostali. Smatraju da sam i tada bio crna ovca, da sam bio podmetnut. Što, naravno, nisam. To je neka profesionalna zadojenost u mozgu koja se nikad neće promijeniti. Manolić može živjeti još 100 godina, no on će ostati takav kakav je", zaključuje.

Povezane vijesti

• Karamarko tužio Manolića zbog optužbe da je radio za Udbu
• SAD: U napadu na koledžu ozlijeđeno 5 studenata
• SAD: U pucnjavi u metrou jedna osoba ubijena, dvojica ranjena