Brodogradnja nije upitna, ostaje, ali se Uljanik mora mijenjati

Moderna je Pula svoj današnji identitet izgradila na dva temelja - snažnoj vojnoj prisutnosti u gradu i svom brodogradilištu. Mladih marinera, o kojima je svojevremeno pjevao i pisao i čuveni Mate Balota, u najvećem istarskom gradu već neko vrijeme nema, dok brodogradilište Uljanik ovih dana prolazi kroz jednu od najvećih kriza u svojoj novijoj povijesti. Nekoliko dana prije Skupštine koja bi trebala definirati budućnost pulskih navoza s predsjednikom Uprave Giannijem Rossandom u otvorenom razgovoru otvorili smo teme o Uljaniku i njegovoj budućnosti o kojima se ovih dana puno razgovara javno, ali i one o kojima se u vremenu krize priča ispod glasa i po kuloarima.

- Uljanik je dugo vremena u javnosti važio ne samo za najuspješnije hrvatsko brodogradilište već i za tvrtku s uspješnim poslovanjem. Što se u međuvremenu dogodilo i uzrokovalo probleme u kojima se sad nalazite?

- Mislim da se Uljanik i danas može predstaviti kao uspješno brodogradilište u području izgradnje visokosofisticiranih brodova, ali i ne samo njih. Što se samog poslovanja tiče, normalno da smo radi poslovanja i tržišta potencirali onu dobru stranu priče, međutim svatko tko je to želio mogao je po bilancama koje objavljujemo na Burzi od 2004. godine i po našim financijskim izvještajima zaključiti koji su naši problemi i kakvog su oni karaktera. Normalno je da mi sami nismo tu stranu potencirali, ali ne zato da bi je sakrili jer ona je, ponavljam, bila javna, već u nastojanju da je riješimo. Priča se danas gleda pojednostavljeno i kaže se 2008. nam je bilo super, ali danas smo u problemima. Ali u međuvremenu, u tih 10 godina puno se toga dogodilo. Aktualna Uprava preuzela je vođenje tvrtke 2013., u godini kada se vidjelo da nema novih ugovora, odnosno da imamo izvjesno vrijeme pred nama u kojem nećemo imati posla. Uz takve uvjete i uz pripajanje brodogradilišta 3. maj koji je imao još manje posla nego što smo ga u tom trenutku imali mi, uspjeti kvalitetno popuniti knjigu narudžbe, te privući mnoštvo kvalitetnih potencijalnih kupaca brodova koji sad čekaju i gledaju kako će se ova situacija oko Uljanika razviti, mislim da nije mala stvar.

- Uljanik je, često naglašavate, jedino hrvatsko brodogradilište koje nije sanirano državnim novcem, no bez jamstava osiguranih državnim novcem ne može poslovati. Smatrate li i iz ove perspektive da je odluka da se ne krene u sanaciju bila dobra i što je Uljanik tom odlukom dobio, a što izgubio?

- Naglašavamo itekako da smo jedino hrvatsko brodogradilište koje nije sanirano, a gotovo sam siguran i da malo koje drugo brodogradilište u Europi koje gradi tip brodova kakve gradimo mi nije imalo baš nikakvu vrstu subvencije od ožujka 2006. godine naovamo. Uljanik ih nije imao.

- Ako je situacija bila takva zašto se niste restrukturirali kad ste mogli i kad su to napravila druga brodogradilišta?

- U jednom trenutku mi smo bili ušli u tu priču s ostalim brodogradilištima, ali smo nakon toga odradili svu proceduru za izlazak iz poteškoća i mislim da je to bilo ključno. Mi smo tad bili izgradili četiri dredgera za Jan De Nul grupu i to nam je bio prvi iskorak u novu nišu, no da smo na tome stali bilo bi izuzetno teško nastaviti priču. Brodogradilišta u restrukturiranju su imala zabranu ugovaranja i da nismo izašli iz procesa ne bi ugovorili naredna dva broda, dva hoppera, koji su bili prekretnica u kontinuitetu okretanja ka tom tržištu. Odnosno da budem skroz jasan, da nismo napravili zaokret ne bismo imali nikakvu perspektivu jer na bazi izgradnje onih drugih brodova se ne može "živjeti". Drugi koji grade takvu vrstu brodova imaju subvencije i jeftinije kreditiranje i prihode s drugih strana i mi im jednostavno cijenom ne možemo konkurirati. Mislim da je odluka da ne uđemo u proces sanacije bila prava jer smo gledali osigurati dugoročnu opstojnost brodogradnje, a za to su potrebni ugovori. (Milan PAVLOVIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU