Tužan je taj četvrtak bio za SDP, stranku koja je uvijek imala jaku podršku u Zagrebu. Nakon što je Socijaldemokratska stranka ostvarila katastrofalni rezultat na lokalnim izborima u glavnom hrvatskom gradu apsolutni pobjednik udijelio im je mrvice, u zamjenu za pet ruku u Skupštini. Velikodušno, Tomislav Tomašević, novi lider ljevice kratko je prokomentirao u društvu Peđe Grbina dogovor o svojevrsnoj koaliciji, gdje je SDP preuzeo ulogu junior partnera. Puno riječi nije trebalo, jer svaka daljnja od onih izgovorenih od novog gradonačelnika bila bi višak.

Ukratko, Možemo je SDP spasio od potpunog potonuća u Zagrebu, dodijelivši im ulogu za koju nitko ozbiljan ne smatra da će biti važna i presudna. Da je osnivač stranke danas živ, da Ivica Račan promatra ovu blamažu, sigurno bi imao krajnje gorak okus u ustima, jer u utakmici koja slijedi u Zagrebu glavni igrači svakako neće biti esdepeovci, već mlade snage iz Možemo.

Osipanje članstva

Čak ni to ne bi bila najveća katastrofa, da SDP nije krenuo u novu avanturu 'provjere' članstva, nastavljajući baviti se sam sa sobom. Bilo je posve jasno da će bivša garnitura koja je također neslavno vodila stranku pokušati neku vrstu puča prema sadašnjoj, koja se također nije proslavila ni na lokalnim izborima, ni na nacionalnoj razini. Ugledni analitičar Žarko Puhovski sjajno je ovu agoniju prokomentirao kao odgođeno samoubojstvo, jer sve ide prema tome da će SDP imati 'generale', ali ne i 'vojnike'. Dakle, bit će stranka bez članstva, a to ne vodi dobrom.

Reakcije mnogih članova SDP-a koji člansku iskaznicu imaju godinama su ogorčene, jer raspuštanje zagrebačke organizacije po uzoru na neke stare komunističke metode znače i posljednji čavao u lijes nekad jake i utjecajne stranke. Željka Antunović je odustala od SDP-a, javljaju se mnogi kojima nije na kraj pameti da se o njihovom članstvu izjašnjavaju oni koji su stranku doveli u slijepu ulicu. Od 4.000 članova u Zagrebu, što je također sramotno malo, moglo bi ih ostati 1.000 ili u najboljem slučaju 2.000. A s tim 'kapitalom' SDP ne može dalje, pogotovo ne u glavnom gradu.

Mjesto predsjednika Skupštine dobio je Joško Klisović, jedan od najboljih kadrova koje stranka ima, ali nažalost potrošen na izborima na kojima ionako nije imao šanse. Kriviti bivše vodstvo, od Bernardića do Ostojića, da su opstruirali izbore naprosto nije dobra metoda, iako je u prošlosti prolazila u mnogim strankama. Da se bivši predsjednik i njegovi ljudi baš nisu potrudili na lokalnim izborima posve je jasno, ali glavni krivac za propast u Zagrebu je novo vodstvo. Ne Klisović, on ionako nije mogao ništa učiniti. Riječ je o vrhunski obrazovanom čovjeku, pristojnom i korektnom, stručnjaku za vanjsku politiku, a to baš i nije u zagrebačkim uvjetima, u maloj bari s puno krokodila, neka preporuka. Klisović bi bio znatno bolji kandidat za predsjednika stranke, nego za zagrebačkog gradonačelnika, a tko ga je gurnuo u ovu izgubljenu bitku tek će se čuti.

Loše za Hrvatsku

Sada je, uz osmijeh i optimizam preuzeo ulogu šefa Skupštine i uopće nema dileme hoće li to dobro obavljati. Hoće, naravno, jer je riječ o profesionalcu koji bi se vjerojatno snašao i kao šef vodovoda. Ali, šteta je trošiti jednog takvog čovjeka da drži ljestve skupštinskoj većini i Možemo, dok SDP niti ima ideje, niti je u stanju bilo što provesti. A zaista ni oni najveći optimisti i SDP-nostalgičari više ne vjeruju da ovakav SDP može nešto ozbiljnije učiniti na parlamentarnim izborima. Može opet držati ljestve za Možemo, ako ovaj pokret preraste u pravu političku snagu i postane stvarna opasnost za HDZ. To praktički znači da je SDP potpisao kapitulaciju da bude lider i zadovoljava se mrvicama samo da ostane 'u sedlu'.

Za Hrvatsku je stalno srozavanje SDP-a zapravo jako loša vijest.

Više nego ikada zemlji treba utjecajna ljevica, koja će okupiti lijeve intelektualce, ponuditi perspektivu svima onima koji su dubokog uvjerenja da zemlja ide u krivom pravcu. Zemlji treba i lider na ljevici, energičan čovjek koji će znati kako se vodi politika, pandan Plenkoviću, koji je šef HDZ-a, a zapravo bi bio idealan šef SDP-a. To je međutim druga priča, HDZ može biti sretan što ima Plenkovića, a SDP pretužan što nema lidera.

Nema te stranke koja može preuzeti vlast s vođom koji je neodlučan, često nevidljiv, koji ne govori ništa što ne drži vodu, ali naprosto ne zna doći do građana. A to je Peđa Grbin, političar koji će se snaći u pravnom prepucavanju u parlamentu, ali u pravoj utakmici u zemlji ne samo da se ne snalazi, već vuče krivi potez jedan za drugim. SDP danas gotovo da ne reagira na poteze HDZ-a koji itekako traže reakciju ili slijede reakcije, a to više ne primijete ni oni koje politika zanima, da se o običnim ljudima ne govori.

I što sada? Za SDP postoje dvije varijante, prva, da se pomire s tim da će ubuduće biti junior partner nekog drugog lijevog pokreta ili druga, da u najskorije vrijeme zakopaju sjekire sukobljene strane, nađu novo kadrovsko rješenje za vodstvo i ostave otvorena vrata šansi da za godinu, dvije ugroze HDZ. Realno je za očekivati ovo prvo, što znači da će doći do neke vrste čistke, u kojoj će iz stranke izletjeti oni koji su podržavali Bernardića, a ostati oni koji podržavaju Grbina. To će, naravno, voditi još većem urušavanju stranke, a ako Peđa Grbin nije iskoristio protekle mjesece da se pozicionira i ugrozi HDZ, sigurno je da to neće učiniti ni u mjesecima koji dolaze.

Kada bi se kojim slučajem dogodilo ovo drugo, da ljevičari, kakvi bili da bili, ostanu na okupu i nađu zaista nekog tko može postati lider, šansa za SDP bi porasla. Uvijek se postavlja pitanje ima li raštelana stranka kapaciteta da iznjedri novog lidera, ali tu uvijek postoji i odgovor. Da, ima, samo treba dobra volja. A nje, dok je u stranci jedini cilj zadržati fotelje ili ih ponovo osvojiti, svakako nema. Pa tako je posve logično da SDP ne može privući ni nove članove, mlade ljude, a sada želi razbucati i one koji su godinama ostali vjerni stranci.

Vrijeme promjena

Zapravo nije nikakva šteta da SDP, ovakav kakav je i propadne, ali bi bila nesaglediva šteta da nestane jaka stranka ljevice. Za Možemo je teško sada govoriti u kojem će smjeru ići, hoće li artikulirati stavove onih kojima 'srce kuca na lijevoj strani' ili će se to sve ubuduće razvodniti, a praksa pokazati da je mnogo lakše dijeliti obećanja, nego realizirati obećano.

Ovo potonuće SDP-a može samo žalostiti sve one koji žele da se Hrvatska mijenja. A čim ne postoji jaka oporba to je nemoguće. HDZ ostaje zacementiran, može raditi što hoće, jer su u stranci svjesni da im nitko ništa ne može. Plenković je u tijeku kampanje za lokalne izbore posprdno u nekoliko navrata spomenuo Grbina, u stilu 'evo, čak se i on pojavio', a u verbalnom duelu u Saboru šef socijaldemokrata ionako nema šanse pred šefom vlade i HDZ-a.

Plenković je tu suveren, svjestan da mu u ovom času veća opasnost prijeti od Možemo, ako se prošire i na nacionalnom planu. Nije premijeru naravno ugodno ni što je izgubio Zagreb i Split, na Rijeku ionako nije računao, a tek će vrijeme koja slijedi pokazati može li HDZ u Zagrebu ugroziti ova nova koalicija Možemo i SDP-a na način da se to prelije i po cijeloj Hrvatskoj. Realno, ne može, problemi će ionako zapljusnuti nove gradske lidere, a Puhovski dobro primjećuje da šok dolazi s uspjehom. Dogovor sa SDP-om je brzo postignut, a tek treba vidjeti što on znači. Ako je samo pitanje da se uhljebe i SDP-ovi kadrovi u novoj križaljci, to neće biti neki veći problem.

Druga je stvar hoće li SDP moći posve mirno spavati kao junior partner, gdje će gazde biti aktivisti iz Možemo i njihovi simpatizeri koji sada pokušavaju uskočiti u vlak. A kada se SDP počne rastapati, provjeravajući vlastito članstvo, bit će posve jasno da će u ovoj dogovorenoj koaliciji biti isključivo dio mašinerije koja će dizati ruke i izglasavati ono što Možemo odluči.

A to baš i nije neka perspektiva za nekoć jaku stranku koja je vodila glavnu riječ u Zagrebu.

Povezane vijesti

• SDP u izbore ide s istim ljudima i istom politikom
• IDS BEZ SDP-a - Soliranje za tri mandata
• HDZ: Potrebna je strategija migracijske politike