Špica s Macanom

Jesmo li postali luđi ili su ludi vidljiviji u današnjoj narcisoidnoj kulturi?

| Autor: Ljerka Bratonja Martinović
(Snimio Davor Kovačević)

(Snimio Davor Kovačević)


Je li ljudski rod s vremenom postao luđi ili su to samo ludi među nama postali vidljiviji, otkako su dobili pozornicu na društvenim mrežama? Kako se kao društvo nosimo s mentalnim poremećajima, zašto neki ljudi pucaju po šavovima, a nekad i po drugima, koliko su za razvoj psihičkih tegoba odgovorni roditelji, a koliko inertni i spori društveni mehanizmi, jesmo li sve skloniji bijegu u ovisnosti i koliko nam uopće može pomoći self-help?

O svim ovim temama koje sve više opterećuju naše društvo razgovaralo se u ovotjednom podcastu Špica s Macanom u kojem gostuju psihijatar Hrvoje Handl iz Klinike za psihijatriju "Sv. Ivan" u Jankomiru i Maja Vučić, psihologinja i psihoterapeutkinja.

Novo (ne)normalno

Ludilo oduvijek postoji, ali je ono u današnjem digitalnom svijetu društvenije, vidljivije, i ima puno veći utjecaj nego što je to bilo nekad, slaže se ovo dvoje stručnjaka. Ipak, pravo je ludilo i dalje rijetkost, no ono što nas muči na svakodnevnoj razini, a to je nošenje sa svijetom interneta, društvenih mreža, narcističke kulture u kojoj živimo, ostavlja traga i na "normalnim" pojedincima. Upravo zato, poručuje ovaj dvojac, stručna pomoć i psihoterapija u današnje vrijeme ne bi smjeli biti bauk, već podrška kad osjetimo da nam je "svega previše". Bijeg u ovisnost, što je nekima ventil za ispuhavanje, čak i kod naizgled najbezazlenijih supstanci, može završiti veoma loše.

- Uvijek smo bili ludi u određenom postotku, a mislim da smo u zadnje vrijeme postali stvarno luđi. Kao da društvo ipak mijenja svijest, kao da su nakon pandemije maske ljudima pale i više nema tih obrambenih mehanizama iza kojih se mogu skrivati. Sve je postalo vidljivije, probilo je na sve strane, priznaje Maja. S druge strane imamo platformu društvenih mreža koje su postale dobra pozornica.

- Hrpa mojih kolega za većinu takvih ljudi već na daljinu, na ulici ili kad im ušeću u ordinaciju, zna da imaju neku ozbiljnu dijagnozu. Ali danas više ne smiješ ništa reći, jer si odmah nekakav -fob, ističe psihologinja.

- Danas se normaliziralo nešto što nije normalno, i mnogi se pitaju - tko je tu lud? Kakve su moje vrijednosti, jesu li one uopće dobre, i jesam li ja jedini nenormalan, a svi su oni normalni? Imamo pozornicu, i luđake kojima ne smiješ reći da su luđaci, ilustrira ona.

Ludilo u nama

Psihijatar Handl citira pak njemačkog psihijatra Manfreda Luetza, koji je u jednoj od svojih knjiga dao do znanja koliko je ludilo zapravo relativno.

- Kad bi osoba koja je nepoznata pobacala stvari oko sebe i štiklom lupila u glavu svoju suradnicu, završila bi u psihijatrijskoj ustanovi. Ali kad to učini poznata osoba, manekenka, mislim da u knjizi govori o Naomi Campbel, ona je to isto napravila prije jedne modne revije i ništa se nije dogodilo. Prema tome, priča o ludilu jako je relativna. Luetz kaže da nema normalnih, ima samo nepregledanih, smije se Handl... Osobno je, kaže, "obožavatelj ludila", jer je oduvijek volio gledati ljude koji su ludi, koji se ludo ponašaju i koji se drugačije ponašaju. Ludilo oduvijek postoji, samo je danas, dodaje, dobilo drugačiju formu.

Inicijalno ludilo je psihoza, ono je vidljivo. Ali i psihozu može svatko imati, na primjer, nakon 48 sati bez sna javit će se halucinacije koje su dio psihoze, navodi Handl.

- Svi možemo postati ludi. Važno je da ljudi razumiju da ono što nazivamo ludilom svi imamo u sebi, ali u nekim mikrokoličinama. Jer mi smo i malo psihotični, kompulzivni, neurotični, malo smo eskcentrični pa smo malo manični i hipomanični, malo budemo depresivni.... Ljudi, recimo, ne znaju da su najdjetinjastiji kad se probude ujutro i kad idu spavati navečer. Tad smo najregresivniji i u tim regresivnim periodima ujutro i navečer ti si zapravo isto malo "trknut" jer drugačije gledaš svijet. Svijet se drugačijim bojama prikazuje. I tu se onda dešavaju oni "terori" ljudi kad se trzaju. Kad se dogodi pomak između motoričkog i psihološkog pa misle da padaju. To je taj prostor u kojem se dešavaju neke halucinogene priče koje su isto ludilo. Iz te pozicije moramo promatrati ludilo i treba ga razumjeti. Jer ovo što danas imamo s digitalnim ludilom i hrpom informacija isto je dio ludila, samo je ono prije postojalo na drugačiji način, ističe psihijatar.

Cijeli razgovor pronađite na portalu Pogled.hr.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter