Zlatan Bašić dva je puta ranjen na Trpinjskoj cesti. U krugu tvornice Borovo ušao je u autobus i završio u logoru Stajićevo. Ondje je proveo 9 mjeseci - uz svakodnevno batinanje, pogotovo tijekom smjene stražara. 

- Najgora večer za mene bila je u Sremskoj Mitrovici, kad su pustili civilne robijaše među žene koje su isto bile zarobljene. Zato što su to bili krici, uzvici, jaukanja, zato što to puno više boli kad čuješ nego kad dobiješ batine. Batine kad dobivaš je najlakša stvar. Tko ima sreće još padne u nesvijest i ne osjeti. Najgore je slušati kad drugoga tuku ili drugome nanose zlo. U ovom slučaju žene. Još ako je to netko koga možda znaš ili razmišljaš je li to netko tvoj, onda je to pakao. To je meni najteži trenutak logora, ratovanja i svega, mog života, dodaje.

Prvi dani bili su najteži, sjeća se Dejan Marošičević. Zarobljenici još nisu bili u evidenciji Crvenog križa, mučna ispitivanja nisu prestajala, a neki se s njih nikada nisu vratili. Kao 19-godišnjak završio je u logoru u Srijemskoj Mitrovici. 

- Oguglate na tu bol, konstantno vas nešto boli u tijelu. U pitanju je bilo puko preživljavanje bez obzira na to što mi u tom trenutku nismo bili izravno ugroženi na način kao da smo na prvoj crti pa će svaki čas pasti granata ili ćete stradati od metka, ali ste bili ugroženi ako nekome padne na pamet od čuvara ili, ne znam, zapovjednika koji su bili tamo, u svakom času može doći nekoga prozvati, izvesti ga.

Hoće li ga pretući, hoće li ga odvesti negdje dalje... Bilo je ljudi koji su bili odvedeni, nisu poslije vraćeni u sobu, što je bilo poslije s njima - ne znam. Možda su neki završili u samicama, možda su neki vraćeni u druge sobe, ali je činjenica da je puno ljudi u logoru stradalo, odnosno ubijeno, kaže Dejan.

Kada je 15. siječnja 1992. Hrvatska međunarodno priznata, krv je šikljala po hodnicima i zidovima - sjeća se Zdravko Komšić. Batine je dobio čak i na dan razmjene. Slušaš jauke, slušaš kako život izlazi iz čovjeka, a ne smiješ dignuti glavu, jer si ti onda sljedeći. Deseti je to krug pakla koji nitko izvana nije vidio. 

- Ono što su radili nakon okupacije grada, 18., što su ubijali ranjenike, zarobljenike, zarobljene naše prijatelje, suborce... Ja im to ne mogu oprostiti i nikada im neću oprostiti. Kada bi oni učinili, osudili barem te najveće zločince koji su Vukovar, a to se neće desiti, sravnili sa zemljom, onda bi mogao i razmišljati o tim stvarima. Dok god mi ne znamo za tijela naših prijatelja, za tijela naše rodbine, suboraca, kada majke ne mogu otići upaliti svijeću na njihove grobove, mislim da tu nema pomirenja, nema oprosta, kaže Zdravko.

Prema podacima HDLSKL-a, oko 30.000 građana prošlo je kroz različite oblike logora koje je organizirala JNA i njezini pomagači. 3542 hrvatska branitelja deportirana su u koncentracijske logore u Srbiju. Patnje i izgubljeni životi ratnih zarobljenika i dalje su - bez kazne.

Cijeli prilog pronađite ovdje.