Urušeni kapaciteti
U Hrvatskoj nema mjesta za djecu s poteškoćama: Mladić s autizmom ostao van sustava
(Snimio Sergej Drechsler)
Daniel (16) je mladić s autizmom koji je zbog preseljenja iz Rijeke u Zagreb ostao izvan odgojno-obrazovnog sustava, i to zbog ozbiljnog manjka kapaciteta za skrb o djeci i odraslima s teškoćama. Njegova majka, kako nam je posvjedočila, još od travnja pokušava pronaći ustanovu koja bi primila Daniela u četverosatni program, na koji on po zakonu ima pravo do svoje 21. godine, ali svugdje je naišla na odbijenice.
– Zvala sam na puno strana, ali bez ikakvog rezultata. Srednjoškolski Centar za odgoj i obrazovanje na Trešnjevci, koji bi nam najviše odgovarao, za Daniela nema mjesta jer im, kako su mi rekli, resorno ministarstvo nije odobrilo proširenje odgojno-obrazovne skupine. Isto je i s Centrom za autizam Zagreb, gdje su im kapaciteti puni. Pokušala sam i u drugim ustanovama, ali svi me odbijaju, požalila nam se Doris Mihajić.
Njezin sin nije uključen u redovan obrazovni sustav, dosad je pohađao Centar za autizam u Rijeci, a i dalje mu treba takav organizirani poludnevni boravak u nekom od centara za rehabilitaciju djece i mladeži s teškoćama.
Urušeni kapaciteti
– Dolazim u mjesto koje ne poznajem, očekivala sam barem da će mi sina primiti u nekoj ustanovi, da ima neku dnevnu rutinu, kako bih se i ja mogla priviknuti na novu sredinu. Shvaćam da svaka ustanova najprije zbrinjava djecu sa svog područja, ali ne vidim da će Daniel krenuti u školu u dogledno vrijeme, možda ni do sljedeće godine, kaže njegova majka. Iako ima status majke njegovateljice, pita se zašto bi njezin sin sjedio kod kuće kad ima zakonsko pravo na takav oblik skrbi.
U Savezu udruga za autizam Hrvatske (SUZAH) potvrđuju da mjesta za svu djecu s autizmom jednostavno nema, a sličan je problem i s kapacitetima za odrasle osobe.
– Deinstitucionalizacija je urušila kapacitete, jer je taj dio sustava zapušten, a autizma je sve više, kao i drugih poteškoća. Mjesta nedostaje u čitavoj Hrvatskoj. U Centru za autizam u Rijeci pucaju po šavovima, na sreću se na Pulcu gradi kompleks za stambene zajednice. Mjesta nema ni u Osijeku. Jutros me zvala mama dvoje djece s autizmom iz okolice Osijeka, iz Gradišća. Jedno dijete ima teži oblik autizma, drugo lakši, a u osječkom centru za autizam nema mjesta. Ni drugdje ne cvatu ruže, diljem Hrvatske, od Dubrovnika, Splita, do Pule, svi obećavaju, a djeca se guraju, mjesta nema, upozorava Lidija Penko, predsjednica Saveza udruga za autizam.
Dvosjekli mač deinstitucionalizacije
Do problema s kapacitetima za organizirani smještaj i aktivnosti došlo je uslijed procesa deinstitucionalizacije, u kojem se nastoji ranjive skupine izdvojiti iz institucija i što više uključiti u društvo. Bio je to, kaže Penko, dvosjekli mač jer su ustanove štićenike preselile u iznajmljene stanove, i danas ovise o tome hoće li stanodavac prodati stan ili iznajmiti nekom drugom. Postojeći kapaciteti zapustili su se i smanjili, i to potpuno neopravdano jer osobe s težim teškoćama i dalje trebaju pojačanu skrb.
– Ne možete staviti troje djece s autizmom u stan na petom katu, gdje treba troje ljudi da s njima izlaze van. Samo su ustanovu zamijenili drugim oblikom zatvora. U ustanovi se ta djeca mogu šetati, imaju tete kuharice, okoliš, mogu imati cjelodnevne organizirane sadržaje. Iz stana mogu eventualno otići na terapiju jer jedan terapeut ne može s trojicom šetati naokolo, veli Penko. Osim što danas ustanove nemaju dovoljno kapaciteta za pružanje usluga djeci i odraslima, još su veći problem ljudi. Riječ je o zahtjevnom poslu koji malotko želi raditi za niske plaće kakve su danas predviđene za rehabilitatore, asistente i ostale podržavajuće službe.
Djeca na čekanju
Djeca su zbog toga na čekanju i ne mogu do osnovne dnevne aktivnosti koju bi morali imati ako se i ne školuju u redovnom sustavu. Za takvu je djecu škola obavezna do kraja 8. razreda, a nakon toga morali bi, veli Penko, imati organiziranu dnevnu aktivnost. Potpuno je pogrešno, a k tome i protuzakonito, vratiti dijete kući jer mu majka ima status njegovateljice. Roditelj koji je zaposlen, naime, lakše će dobiti mjesto za svoje dijete.
– Daniel bi trebao imati dnevnu okupaciju. Djetetu su potrebna ta četiri sata. Ne govorimo o pravima roditelja nego o potrebama djece za njihov psihički razvoj, za njihov stabilitet, za dnevnu rutinu, a i napredak. Dijete koje je stalno kod kuće pomalo nazaduje, osim ako ga roditelj stalno animira i uključuje u neke aktivnosti. Djetetu je važna ta dnevna rutina, da ode, da ima ekipu, da ima zanimaciju, rehabilitatore koji s njim rade. To je dobro za njegovo psihičko zdravlje, a i za roditelje koji tada mogu »odahnuti dušom«, objašnjava.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
