Ivan Grdešić
Diplomat: "Atentat za Trumpove sljedbenike znak je proviđenja, on postaje heroj"
Ivan Grdešić
Prof. Ivan Grdešić, politolog i diplomat, danas na sveučilištu Libertas, bio je među ostalim u svojoj diplomatskoj karijeri i veleposlanik u SAD-u, te smo s njim analizirali globalne trendove i trenutno stanje američke diplomacije, nakon šokantnog pokušaja atentata na bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Ograničavanje sloboda
Svijet je ostao šokiran pokušajem atentata na bivšeg američkog predsjednika Trumpa – kakve posljedice to može imati za izborni proces u SAD-u, a kakve za globalnu sliku?
– Trump je tijekom svojega mandata i nakon njega bio oličenje politike i političke kulture koja ne uvažava političke konkurente i koja dolaskom na vlast smatra da joj ona pripada trajno. Zato se izborni rezultati ne priznaju, pobjeda konkurenta se nastoji delegitimizirati, pa ako je potrebno može se posegnuti i za nasiljem da se spriječi promjena vlasti. Napadaju se u javnosti, ali i fizički, politički oponenti, osuđuju kritički mediji, odbija se poštovanje pravila i sudskih odluka, sužavaju se i ograničavaju građanske slobode.
Prvi na udaru su sudovi, njihovo "pakiranje" podobnim sucima, čistke u državnoj administraciji, mijenjaju se izborna pravila, kroje izborne jedinice, sve kako bi se osigurala buduća pobjeda. U prvoj fazi to je relativno nevidljiv proces "pokriven" legalnim postupcima, ali će dugoročno uobličiti autoritarni poredak u kojem se demokracija uništava "demokratskim" odlukama.
Dakle, iskustva s prvim Trumpovim mandatom imaju i Amerikanci i mi ostali. Drugi mandat bio bi sve to, ali sada mnogo otvorenije, nasilnije i s mnogo više uvjerenja da su demokratske institucije, podjela vlasti, neovisno sudstvo, profesionalna uprava, samostalnost federalnih država i lokalne samouprave, samo ustavni šminkeraj koji priječi ostvarenje nove vizije Amerike. Prva žrtva bila bi američka demokracija.
Sve bi to osnažilo autokrate diljem svijeta, Amerika više ne bi bila demokratska inspiracija, već primjer, recept za autoritarne projekte. Njegov mogući drugi mandat prijetnja je starim savezništvima ne samo u Europi, NATO-u nego i na Bliskom istoku, Aziji, Australiji itd.
Globalni angažman SAD-a u klimatskim, energetskim, zdravstvenim i drugim problemima svijeta došao bi u pitanje. Podrška i pomoć Ukrajini kakvu sada SAD pruža najvjerojatnije bi bila umanjena, a vidjeli smo što zastoj u američkoj pomoći znači za stanje na ukrajinskom frontu.
Atentat je ipak bio potpuno neočekivani šok, posebno jer je u tijeku kampanja.
– Bez obzira na sve te moguće scenarije, političko nasilje ne može se opravdati u demokratskom poretku. Atentat na Trumpa pokazuje da društva u kojima postoji visoka tolerancija na nasilje, u kojima se nasilje glorificira u filmovima i medijima, u kojem ne postoji suglasnost o potrebi kontrole oružja od kojeg najviše stradaju djeca i nevini prolaznici, da u takvim društvima žrtve mogu biti svi, da ispaljeni metak ne diskriminira.
Takvi događaji nisu rijetkost u američkoj političkoj povijesti, oni su često dramatično mijenjali smjer politike i stvarali nove društvene krize. Ovaj put posljedice će biti na razvoj izborne kampanje pa i na mogući njezin ishod. Više nitko ne govori o Trumpovim sudskim procesima i presudama, niti o Bidenovoj mučnoj televizijskoj debati.
Atentat za Trumpove sljedbenike znak je proviđenja, on postaje heroj, umalo žrtva, za novi američki poredak. Atentat i fotografije s poprišta postaju nova pozadina svake izgovorene rečenice. Istovremeno to bi mogla biti i prilika ublažavanja neprijateljske retorike dvojice kandidata. Ali sumnjam da će ta prilika biti iskorištena.
Bili ste veleposlanik u SAD-u, koliko se ta zemlja promijenila od tada?
– U Americi sam proveo dosta godina kao profesor i veleposlanik. Nije jednostavno govoriti o promjenama. SAD su stvarna svjetska sila u gotovo svim dimenzijama, od vojnih do znanstvenih, njezin potencijal da čini dobro – ali i zlo – je velik. Govorili smo o promjenama u političkoj kulturi i djelovanju stranaka.
Dodajmo tome i vrijeme nakon terorističkih napada 9. rujna kada se vanjska politika dugoročno mijenja u smjeru tzv. globalnog rata protiv terorizma. Poznate su nam posljedice na globalnom planu, rat u Afganistanu i Iraku, ali one su i kod kuće umanjile slobode, stvorene su nove represivne agencije zaštite, osjećaj sigurnosti je izgubljen.
S druge strane, demokracije imaju sposobnost obnove i ispravljanja svojih grešaka. Nakon dva mandata Georga Busha i njegovih neokonzervativaca, dolazi novi predsjednik, Barack Obama, crnac, intelektualac, čovjek nade.
To je ono što u Americi uvijek inspirira. Danas je vrijeme krize vodstva, s jedne strane je sebična i autoritarna politička agenda, a s druge politika tradicionalnog, poznatog, prilično zatvorena za nove ideje i nove generacije, pa i nju to čini sebičnom.
Povijesne okolnosti
Mislite na Bidena i demokrate.
– Da. Ali, jedan drugi politički proces zanimljiv je primjer kako povijesne okolnosti mogu promijeniti prvotne namjere. Ideja da se predsjednički kandidati biraju na obveznim prethodnim izborima koja je zaživjela krajem šezdesetih godina, trebala je ograničiti moć političkih stranaka u predlaganju kandidata. Snažne stranačke političke mašine provodile su efikasnu politiku kontrole ulaza u politiku. Prethodni izbori to su trebali ograničiti.
Jedna demokratska ideja koja je u suvremenim okolnostima dovela do toga da su stranke gotovo izgubile svoju funkciju "političkog vratara", da kandidat s dovoljno novca, pristupu medijima, društvenim mrežama i populističkim parolama, može osvojiti nominaciju čak i kod protivljenja stranke. Trump je upravo to napravio prije četiri godine.
Demokratizacija izbornog procesa biranjem kandidata, izvrgnula se u svoje nedomokratsko naličje. Korisnost kontrole ulaska u politički prostor, posebno za položaje ogromne moći, pokazala se dvadesetih godina prošlog stoljeća kada su Henry Ford, a kasnije i Charles Lindbergh, imali ambicija postati predsjednici, ali su ih njihove simpatije prema Hitleru i nacizmu kao i antisemitizam, diskvalificirale u stranačkim redovima.
Fascinacija Fordom kao "pučkim kapitalistom" i genijem industrije od strane američkih građana, slična je ovoj fascinaciji s Trumpom, ali ipak mnogo beznačajnijim poduzetnikom od starog Forda.
Kad pogledamo razloge zašto takvi populisti danas mogu pobjeđivati, postavlja se pitanje gubi li generalno ljevica na globalnoj sceni. Dojam je da se socijalno ugroženi ljudi sve više okreću desnim strankama – kako to? Uostalom, i Trump je taj. Koliko god novaca imao i bio udaljen od običnih građana, on je taj koji je borac protiv "establishmenta". Zašto dolazi do tih novih fenomena?
– Treba pogledati širi kontekst nastanka i razvoja populističkih desničarskih političkih snaga i snažnih društvenih polarizacija. Zašto se socijalno ugroženi građani okreću desnim strankama? Populističke i radikalne desničare pogoni strah, strah koji donosi gubitak sigurnosti. Moglo bi se reći da to vrijedi za Europu i za Ameriku, naravno, s nekim važnim razlikama.
U vrijeme socijalizma na Istoku građane je štitila partija i njezina država. Kao dio radničke klase bili su zaštićeni sigurnim poslom, stanovanjem, zdravstvom koje je država garantirala. Bili su zaštićeni i izolacijom, zatvoreni jednoumljem, partijskim ideološkim i kulturnim prostorom, ništa do njih nije dopiralo i bili su sigurni u svojoj ograničenoj, ali stabilnoj egzistenciji.
S padom tih poredaka, dolaskom tržišta i otvaranjem nepoznatim idejama oni postaju prva žrtva tranzicije. Njihova egzistencija dolazi u pitanje, radna mjesta nestaju, nitko ih ne štiti i ne brine o njima. Stranke se mijenjaju na vlasti i brinu primarno kako je očuvati, sindikati padaju kao žrtve privatizacije.
Iz tog straha od nepoznatog globalnog kapitala, tuđih političkih ideja, migranata, tehnologija, oblikuje se odgovor zatvaranja, mržnje, ksenofobije i melankolije za čvrstom rukom. Uvijek spremni politički poduzetnici mržnje artikuliraju taj strah u politički, primarno desničarski i populistički, odgovor tom novom vremenu.
Na zapadu Europe, situacija je slična s time što je njih štitila demokratska država blagostanja, a ne partija. Globalizacija, globalna kompetitivnost, financijske i gospodarske krize, reducirale su sposobnost država da provode snažnu politiku socijalne zaštite i socijalnih prava, država blagostanja nestaje.
Nestaje sigurnost koju je ona pružala, sindikati slabe, socijaldemokratske stranke gube svoju radničku bazu i traže nove političke korijene. Strah i nesigurnost hrane iste procese kao na Istoku i dovode do istih ili sličnih političkih odgovora koji ne mogu izaći na kraj sa novim svijetom, inovacijama, internetom, znanošću itd.
U SAD-u nije riječ o nestanku partijske države ili države blagostanja kao garanta sigurnosti jer njih nje ni bilo, već je riječ o nestanku srednje klase kao dominantnog društvenog sloja koji je omogućavao relativno siguran život, stabilnost obitelji, školovanje i bio je perspektiva mladim generacijama.
Djeca su živjela bolje od svojih roditelja, ali ne i danas. Globalizacijski procesi, gubitak starih industrijskih radnih mjesta, i sve što globalizacija donosi, najviše su pogodili upravo taj dio američkog društva. S jedne strane potiskujući uspješniji i obrazovaniji dio prema novoj uskoj eliti, a veći preostali dio prema siromaštvu i dnu toga sloja.
To su danas Trumpovi pristaše – onaj dio američkog stanovništva koje se osjeća napuštenim i zapuštenim. Koje smatra da su ih političke elite prezrele, da su ih industrijski šefovi otpisali, da za njih nema budućnosti i da žive lošije od svojih roditelja, a da će njihova djeca živjeti lošije od njih.
Njih je globalizacija označila kao nepotrebne, informacijska ekonomija im nije pružila zamjenu za izgubljena radna mjesta industrije dvadesetog stoljeća. Oni su gubitnici novog doba, ogorčeni i ojađeni, koji su u Trumpovoj lažnoj nadi američkog oporavka pod parolom "Prvo Amerika" očekivali povratiti svoje snove, svoj ponos i svoj zauvijek izgubljeni osjećaj važnosti.
To su danas ogorčeni nezadovoljnici, koji kao i oni u Europi, sada sigurnost traže u obećanjima nove veličine Amerike, traže kazne za elite koji su ih dovele u takvu situaciju, traže zatvaranje od svijeta, od migracija, znanosti i struke. Polarizacija i raskol u društvenoj strukturi ima i svoju presliku u politici polarizacije.
Konzervativni populizam hrani se strahom tih ljudi obećavajući nemogući povratak stare veličine i slave, istovremeno snažeći i radikalizirajući upravo tu polariziranost. S druge strane Atlantskog oceana to je bila priča s Brexitom. Strah i anksioznost je hrana populizma desnice, što ga je više, to je i njihova moć veća.
Američke izborne odluke tako su sve manje temeljene na racionalnom odabiru – odnosno, živi li se sada bolje ili ne – već su, kao i naše, postale vrijednosne, emotivne. Glasači postaju sljedba.
Politika "spaljene zemlje"
Društva su jako polarizirana.
– Tako je. Tomu bi trebalo dodati, kada je riječ o SAD, drugačiji tip političke borbe u kojem više nema prostora za politički kompromis, nema prostora za misao o tomu da postoji mogućnost da se izgubi vlast i da se tada pobjednička strana može osvetiti za ono što je pretrpjela u opoziciji.
Razumijevanje, da se politički mora djelovati tako da se u budućnosti ne moraš bojati gubitka vlasti jer postoji gospodski sporazum i fair play, nestalo je u vrijeme republikanskog rata protiv predsjednika Clintona, nastankom ranog populističkog pokreta "Tea Party" i liderom poput Newta Gingricha, koji je osmislio politiku "spaljene zemlje": demokrate nije dovoljno pobijediti na izborima, već treba učiniti sve da više nikada ne osvoje izbore. To su korijeni politike koja danas ima oličenje u Trumpu.
Istovremeno, novi procesi odvijaju se i u EU-u – iako će pučani, uz pomoć ostalih mainstream klubova, i dalje držati Komisiju, u kojem će se smjeru EU sada dalje razvijati? Koje teme bi trebale dominirati u ovih pet godina? Da li su teme sigurnosti i naoružavanja Europe prioritet, ili bi, potpuno obrnuto, trebalo mijenjati taj smjer?
– Europa danas nije "kraljica" i središte svijeta kao u renesansi, ali još je uvijek snažan prostor napretka, kulture, demokracije i sloboda. Projekt Europske unije sigurno je baš to – projekt slobode, mira i napretka. Ako je opravdana tvrdnja da demokracije međusobno ne ratuju, onda ona ima svoju potvrdu u ideji povezane, ako baš ne i ujedinjene Europe.
Budućnost EU-a u dinamici je odnosa europskih integrativnih snaga i nacionalnih državnih interesa. Institucijska struktura EU odlučivanja to najbolje pokazuje. Izazovi Europe su uvijek tada kada se problemi percipiraju i definiraju kao primarno nacionalni, i države samostalno i nekoordinirano interveniraju.
To smo vidjeli na primjerima COVID-krize, migracijske krize, pa i energetske krize nakon ruske agresije na Ukrajinu. Kad se države preplaše gubitka suvereniteta nad teritorijem ili stanovništvom počinju izolacije i zatvaranja. Mislim da su to prilike koje traže novu razinu koordinacije i jačanja povjerenja. COVID-kriza i europski odgovor, premda početno neujednačen i kaotičan, ipak je pokazao vrijednost suradnje i koordinacije.
Vratimo se početnoj hipotezi u ovom razgovoru da strah i neizvjesnost generiraju radikalizme svih vrsta. Zadatak je europskih institucija i država da ograniče prostor nastanka takvih strahova, razvojnih, zdravstvenih, generacijskih, migracijskih, energetskih, tranzicijskih prema zelenim ekonomijama, itd.
To naravno nije jednostavno niti jeftino, a nemamo ni baš sva rješenja pri ruci, ali je nužno da se izvori koji hrane nedemokratske pokrete ograniče i da ih se ugasi. Takve javne politike uspješne su onda kada svoje ciljeve ostvaruju u ravnoteži s kriterijima pravednosti, legalnosti i moralnosti. Za takvo nešto možda će trebati nove generacije mladih političara i stručnjaka.
Pomalo me nova-stara EU komisija podsjeća na Bidenovu političku karijeru opreza, uobičajenih poteza, inkrementalnih odluka, zatvorenosti prema novim generacijama. Pitanje sigurnosti danas je pitanje obrane od agresije i mobilizira vojne odgovore. EU i NATO čini se da su našli dobar modus suradnje u pomoći Ukrajini.
Kakva je tu pozicija Hrvatske?
– Hrvatska nema prostora, političkog i gospodarskog, da mimo EU-a gradi neke svoje politike i odgovore, niti za to ima potrebe. Razina EU integriranosti je nama prihvatljiva, ali naše često svođenje EU-a na bankomat banalizira cijelu ideju članstva. Vrijednosna dimenzija EU-a ne zanima previše naše političare pa ni medije.
Prije trideset godina govorili smo o povratku u Europu, o vraćanju civilizacijskim korijenima, bojim se da smo zaboravili te vrijednosti, da su nas novac i fondovi obuzeli i osiromašili. Europeizacija Hrvatske nekako je polovična, imamo EU zastavu na registarskim tablicama automobila, ali zanemarujemo norme i vrijednosti europskog putovanja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
