(Foto: Privatna arhiva)
Životni put je uvijek pun iznenađenja. Jedna od bitnijih odluka u životu je odabir zanimanja. Poznato je da mnogi pri kraju svog dugogodišnjeg radnog staža u određenom zanimanju razmišljaju kakav bi im životni put bio da su se odlučili za neko drugo.
Poznati odvjetnik Velimir Došen je u pravu, odnosno odvjetništvu, završio zbog košarke, a i upravo zbog košarke nije postao doktor medicine po želji majke Milke.
Ove godine proslavio je tri desetljeća rada kao odvjetnik, a sljedeće, 2024. godine, puna četiri desetljeća otkako je nakon diplome Pravnog fakulteta zakoračio u svijet prava.
Što je bilo odlučno u odabiru medicinskog, odnosno pravnog fakulteta?
– Bio sam odličan učenik, oslobođen mature i lako sam se upisao na Medicinski fakultet 1976.
Majka je željela da budem liječnik, ali ja za to nisam imao afiniteta. Iz Gospića sam u Rijeku došao na studij medicine, ali i kao igrač košarke za tada jaki prvoligaški klub Kvarner.
Otkud poziv baš u Kvarner?
– Igrao sam košarku za Lički Osik i protiv Škrljeva, današnjeg prvoligaša, zabio sam čak 60 koševa. Poznati kirurg dr. Depolo pozvao me da dođem igrati u Kvarner u Rijeku, što je bilo i presudno da dođem studirati u Rijeku, jer se iz Gospića uglavnom odlazilo na studij u Zagreb.
To je bilo teško uskladiti, Kvarner je ipak bio »profesionalni« prvoligaški klub?
– Počeo sam studirati medicinu, ali to nije išlo zajedno s treninzima dva puta dnevno. Kvarner je bio stabilan prvoligaš, u kojem je igrala i takva legenda kao što je Nikola Plečaš, koji je iz Zagreba došao igrati u Rijeku za tada veliki novac.
Tu nije bilo mjesta amaterizmu. Studij na medicini bio je zahtjevan. Svaki dan smo na medicini bile su vježbe i ja to nisam mogao pratiti i trenirati istovremeno.
Odlučio sam se da moram promijeniti fakultet i upisao sam Pravni fakultet, gdje sam mogao studirati i trenirati, jer taj fakultet nije bio tako zahtjevan kao medicina.
Kako su na tu odluku reagirali roditelji?
– To nisam rekao roditeljima. Čekao sam cijelu godinu da im to kažem. Naravno da je moja majka poludila. Obećao sam roditeljima da ću završiti fakultet i da ću postati odvjetnik.
Zapravo, oduvijek sam se vidio da ću raditi kao odvjetnik. Volio sam gledati filmove s temama kriminalističkih radnji i filmove o sudskim procesima i imao sam želju da ću i ja jednog dana biti odvjetnik »kao na filmu«.
Kada sada gledam na tu odluku, mogu reći da je to bila dobra odluka i da mi se ta želja ostvarila. I danas nakon trideset godina u odvjetništvu i tom »zanatu«, koji sam odabrao još u mladosti, kod mene je i dalje ista postojana ideja i volja za tim poslom.
Jeste li zadovoljni ostvarenom ostvarenom karijerom nakon tri desetljeća u odvjetničkom poslu?
– Mogu reći da sam, i po mišljenju mojih kolega, u samom vrhu svoje profesije, ali i danas učim na svakoj raspravi, koja je za mene uvijek novi izazov jer je svaki predmet različit i slučaj za sebe.
U svojoj karijeri branio sam mnoge poznate i nepoznate osobe. Bile su to brojne poznate osobe s estrade, glumci i pjevači, sportaši, političari, istaknuti i manje istaknuti članovi društvene zajednice.
Odvjetnički posao je specifičan jer branite čovjeka, a ne djelo koje je osoba počinila. Važno je u tom poslu da uvijek treba poštovati druge, zbog toga kakvi su, a ne zbog toga što rade.
U odvjetničkom poslu trebate biti smireni i sabrani, odmjereni, a što je najvažnije, točni i precizni, što je odlika svakog ozbiljnog posla.
Što je bilo nakon završenog pravnog fakulteta – standardno pripravništvo?
– Nakon završenog pravnog fakulteta 1985. godine počeo sam raditi kao pripravnik na Općinskom sudu u Rijeci, a nakon što sam položio pravosudni ispit 1987. godine, postao sam i stručni savjetnik.
Najvažnije iskustvo stekao sam radeći u izvanraspravnom Kaznenom vijeću, kao sudac izvjestitelj. Tamo sam se do detalja upoznao s materijom kaznenog prava te sam stekao dobre spoznaje o svim finesama kaznenog prava.
Nakon teorije, vidio sam i kako stvari izgledaju u praksi i vrlo brzo sam pohvatao sve konce kaznenopravne struke.
Je li slijedila karijera suca?
– Kada mi se ukazala prilika, 1988. godine, umjesto da se natječem za suca u kaznenom odjelu, odlučio sam se kandidirati za »zatvorski sustav«.
Najprije sam bio pomoćnik upravitelja zatvora u Remetincu u Zagrebu, koji je bio izgrađen 1987. godine i bio je jedan od najmodernijih u to vrijeme u Europi, i u tom zatvoru imao sam vlastiti apartman na raspolaganju.
Tamo sam radio od svibnja do listopada, ali u to kratko vrijeme doživio sam brojna iskustva. Između ostalog proveo sam u tom periodu i dva mjeseca kao pomoćnik upravitelja Remetinca, raspoređen na Golom otoku koji se u to vrijeme zatvarao.
Što vam je posebno iz tog vremena ostalo u sjećanju?
– Za mog mandata u Remetincu bio sam i među rijetkima koji su doživjeli i izvršenje posljednje smrtne kazne u Hrvatskoj, ali i u bivšoj Jugoslaviji, a to se ne zaboravlja.
Osuđenik je bio Dušan Kosić koji je bio osuđen zbog hladnokrvnog i okrutnog ubojstva četveročlane obitelji Matijević. Bio je vozač i svom kolegi je bio dužan mnogo novca.
Zbog toga je ubio cijelu obitelj, kolegu, suprugu i dvoje male djece, i to na stravičan način. To je bio nezapamćen zločin koji je i sam priznao, pa je brzo dosuđena smrtna presuda.
Kazna je izvršena u Karlovcu jer je na tamošnjem sudu i osuđen na smrt strijeljanjem.
Postoji protokol tko može biti prisutan na izvršenju smrtne kazne?
– Trebao je prisustvovati upravitelj zatvora u Karlovcu, ali budući da nije mogao prisustvovati, došao je upravitelj Remetinca, i ja kao njegov pomoćnik.
To je bila izvanredna situacija i ja sam pozvan na izvršenje kazne u jedan sat iza ponoći. Na izvršenju kazne bili su tada tadašnji zamjenik republičkog tužitelja, predsjednik suda u Karlovcu, upravitelj zatvora u Remetincu Josip Mihić i ja kao njegov zamjenik te streljački vod.
Strijeljan je u četiri sata ujutro u Karlovcu.
Kako je tekao razgovor s osuđenikom Kosićem, je li bio svjestan cijele te situacije, kako se ponašao?
– Budući da je ravnatelj kaznionice Lepoglava Miloš Buđanovac završavao magistarski rad na temu smrtne kazne, njemu je radi znanstvenog rada bilo i posebno dozvoljeno da obavi posljednji razgovor s osuđenim Kosićem.
I danas posjedujem taj magistarski rad. Razgovor se vodio u prostorima zatvora u Remetincu. Kada su sjeli da obave njegov posljednji razgovor, upravitelj Remetinca Mihić ga je ponudio čašom crnog vina.
Kosić ga je tada zamolio ako može bijelo jer od crnog ima žgaravicu. Gotovo je nemoguće objasniti kako ljudi u trenucima reagiraju, kao da nije bio svjestan što će mu se uskoro dogoditi.
Bilo je to iznenađenje za sve nas. Ponašao se sasvim normalno, iako je za nekoliko sati trebao izaći pred streljački vod u Karlovcu.
Remetinec je tada bio jedan od najmodernijih zatvora, a Goli otok je bio relikt prošlosti, možda nešto kao domaći »Alcatraz«, koji odlazi u povijest?
– U tom periodu, dok sam bio pomoćnik upravitelja u Remetincu, odlazim na Goli otok zajedno s Gorankom Pavelićem, savjetnikom u ministarstvu pravosuđa, gdje smo zadnjih šest mjeseci rukovodili Golim otokom.
Goli otok je priča za sebe i to se ne može opisati riječima. Neke ćelije su bile ukopane u zemlju, ali je to onda sve bagerima uništeno.
Tamo su uvjeti za zatvorenike bili grozni i nehumani, ali imali su dobro opremljene radionice. Moderna stolarska radionica tako je završila u zatvoru u Šibeniku.
Tada je bio malo zatvorenika i tadašnji Sekretarijat za pravosuđe planirao je od Golog otoka napraviti »turističku atrakciju«. S time se i krenulo, ali je sve na kraju propalo.
Glavna osoba za zatvaranje Golog otoka bio je Simo Rajić, tadašnji potpredsjednik Izvršnog vijeća zadužen za pravosuđe i obranu, a ja sam bio najmlađi u tom timu jer sam imao samo 33 godine.
Kako biste opisali Goli otok?
– Mogu reći da sam se u to vrijeme na Golom otoku upoznao s njegovom poviješću od početka do kraja. To je priča za sebe koja se ne može opisati riječima.
Zbog loših i nehumanih uvjeta bile su česte pobune zatvorenika koje su trajale i po mjesec dana pa bi dolazili i specijalci iz Zagreba da bi smirili situaciju.
Zatvorenici su pobunama tražili na nasilan način što nisu mogli dobiti, a nakon toga bi vođe pobuna bili bačeni u samice i po mjesec dana.
Je li bilo moguće pobjeći s otoka?
– Bilo je i nekoliko pokušaja bijega, a 24. prosinca 1986. godine sedmorica zatvorenika uspjela su pobjeći s Golog otoka, koji je bio tako dobro čuvam da su mnogi mislili da je to nemoguće.
Oni ne samo da su uspjeli pobjeći iz dobro čuvanog odjela OPN-a, Odjela za pojačani nadzor, kao najstrože čuvanog dijela zatvora, već su uspjeli preplivati s otoka na kopno.
Međutim, vrlo brzo su uhvaćeni, zapravo čim su se dokopali kopna.
Ima li neka zanimljivost iz vremena Remetinca?
– Za vrijeme mog boravka u Remetincu, velik interes vladao je za grob Andrije Artukovića koji je umro za vrijeme suđenja u svetošimunskoj zatvorskoj bolnici.
Tadašnji pomoćnik sekretara za zatvorski sustav Mile Ribarić bio je zadužen za njegovu sahranu. On je odredio dvojicu provjerenih ljudi da to obave i samo oni znaju gdje se nalazi njegov grob.
Kako oni više nisu u Hrvatskoj, ta se lokacija nikada nije uspjela saznati.
Kako se nakon Remetinca nastavlja karijera?
– Od listopada 1988. do 30. ožujka 1992. godine bio sam upravitelj zatvora u Šibeniku, a kako je to bio stari zatvor, stanovao sam izvan zatvora u jednom stanu na periferiji, ali sam takoreći stalno bio u zatvoru jer kada ste upravitelj zatvora, za vas nema radnog vremena.
U tom zatvoru u Šibeniku u mom mandatu jedno vrijeme svoje su kazne »odrađivali« najveći tadašnji kriminalci u državi. Jedan je tako sam sebi odrezao ruku na prozoru, razbivši staklo na »marici«, tako da mu je na kraju visjela samo na koži.
Radilo se o jednom Riječaninu koji je stalno bio u sukobu sa zakonom. Bilo je tu svega, što se može i očekivati od stotinjak najvećih kriminalaca.
Većina njih je bila prebačena iz Lepoglave u poseban zatvorski odjel u Šibeniku. Gradske vlasti u Šibeniku su se energično tome protivile, ali nije bilo pomoći.
Je li bilo bjegunaca iz zatvora?
– Jedan je uspio pobjeći, ali sam ga sam uhvatio. Mogu reći da sam imao i dosta sreće. Tražili samo ga po cijelom Šibeniku i kada sam pomislio da je sve uzaludno i da je već negdje izvan Šibenika – ugledam ga na cesti.
Zapravo, vozač je stao na jednom pješačkom prijelazu da propusti pješake, kada preko ceste prelazi baš odbjegli zatvorenik. Nisam mogao vjerovati.
Potrčao sam za njim i uspio ga uhvatiti, iako je držao neki nožić, ali ja sam imao pištolj, pa nije pružao otpor. Zanimljivo je da je u isto vrijeme u potjeri bila i cijela policija iz Šibenika, ali budući da sam ga ja uspio uhvatiti, nisam im ga htio predati.
Malo su se naljutili, ali sam im rekao da sam ga ja uhvatio, pa je »moj« i da ide odmah u zatvor. Sigurno ne bi dobro prošao na »tretmanu« kod njih.
Nakon što sam ga odveo u zatvor, poslao sam ga u Lepoglavu. Ubrzo nakon toga u novinama je osvanuo naslov »Upravitelj uhvatio zatvorenika«.
Kako je uspio pobjeći iz zatvora, je li vam to otkrio?
– Rekao je da je pratio zatvorske stražare i njihove navike. Vidio je koje se brave zaključavaju i na koji način, pa kako je bio dobar majstor, uspio je napraviti ključ za te brave.
Taj ključ bio bio bolji od originala, nije zapinjao kao originalni. Kada smo ga uhvatili i našli kod njega taj ključ, uzeli smo mu ga i služili smo se njime.
Više s tom bravom koja je zapinjala nismo imali nikakvih problema.
Što je posebno obilježilo rad u Šibeniku?
– Bilo je u to vrijeme i ratnih zarobljenika jer je blizu bilo ratište. Za razliku od nekih zatvora u Hrvatskoj, prema ratnim zatvorenicima u Šibeniku se ponašalo prema svim konvencijama i znalo se da nikome ne smije pasti »dlaka s glave«.
Rekao sam stražarima – ako se želite s nekim obračunati, radite to na ratištu, a ne u zatvoru. Osim toga, preko zatvora u Šibeniku obavljane su razmjene zatvorenika iz cijele Dalmacije i Like jer su se radile razmjene sa zatvorenicima iz zatvora u Kninu.
Razmjene su se obavljale preko Žitnića, kraj Šibenika, a zanimljivo je da je upravitelj zatvora u Kninu bio bivši djelatnik Remetinca koji me uvijek na razmjenama pozdravljao s »druže pomoćniče« jer sam mu u Remetincu bio šef.
Zloglasni Ratko Mladić, koji je bio koordinator s druge strane, stalno bi ga upozoravao da me tako ne pozdravlja jer mi nismo nikakvi drugovi i da mu ja više nisam nadređeni.
No, sve smo te zamjene uspjeli uspješno obaviti, iako nekada nije bilo lako, i sve je išlo kako treba. Bilo je i zamjena sto za jednog.
Tako smo za Mihajla Mitrovića, šefa tadašnjeg KOS-a, dobili čak 100 naših zatvorenika iz Knina. Tadašnji savezni ministar obrane SFRJ Veljko Kadijević je osobno zvao i angažirao se u toj razmjeni.
U to vrijeme u vojnoj policiji u Šibeniku bili su Nikica Cukrov i Neven Spahija. To je bilo teško vrijeme u Šibeniku, vrijeme kada su »oba (aviona) pala«, vrijeme skloništa, vrijeme čestih granatiranja grada, policijskog sata. Ne ponovilo se.
Iako je to bilo ratno vrijeme, za taj me grad i stan vežu lijepe uspomene jer mi se u Šibeniku rodio sin Toni. Osim njega, imam i mlađu kćer Martu.
Slijedi povratak u Rijeku i zatim zaokret u karijeri – odvjetnički ured?
– Iz Šibenika slijedi povratak u Rijeku – ali najprije kao upravitelj »riječkog zatvora« – Via Rome. Tada su upravitelji u samo dva zatvora u Hrvatskoj bili pravnici s pravosudnim ispitom.
Jedan je bio Rajko Mlinarić, danas sudac Ustavnog suda, a drugi sam bio ja, pa sam mogao birati gdje ću raditi. Izabrao sam vratiti se u Rijeku.
Ubrzo sam otvorio odvjetnički ured, što mi je bila želja od mladosti.
U tridesetogodišnjoj karijeri, kroz odvjetnički ured sigurno je prošlo raznih poznatih klijenata, ali svima je ostao u sjećanju legendarni Maradona koga ste zastupali?
– Nakon što smo se upoznali, njega sam zastupao u jednom procesu, protiv Jutarnjeg lista, ali sve je na kraju riješeno nagodbom. Još mi je negdje u uredu njegova punomoć koju mi je potpisao.
Koji je ipak za vas najveći, odnosno najvažniji slučaj u tridesetogodišnjoj karijeri?
– Branio sam mnoge poznate osobe iz svijeta gospodarstva, politike, glume i sporta. Ipak, najveći uspjeh karijere mi je oslobađajuća presuda četvorici iz Gospićke skupine. U tu obranu uložio sam ogroman trud, znanje i emocije.
U vrijeme obrane Gospićke skupine kancelarija mi je doslovno »stala« za sve ostale slučajeve. To mi je osobno bio i važan slučaj. Kao rođenom Gospićaninu, mnoge od njih sam poznavao, a posebno Milana Čanića – Biću, jednog od najzaslužnijih za obranu grada.
Kao dijete sjećao sam ga se kao uglednog gospodina s velikim utjecajem u gradu. Nakon što sam s kolegama uspio u tom suđenju, dobio sam za taj slučaj čestitke od brojnih renomiranih kolega za to kako je proces obrane vođen.
Uvijek ću reći da je teško iz današnje perspektive suditi o onim vremenima.
Jedno vrijeme, osim u Rijeci, imali ste i odvjetnički ured u Zagrebu. Je li važna lokacija i izgled ureda, kako razmišljaju mnogi mladi odvjetnici?
– Zanimljivo je da sam odvjetničke urede imao u Rijeci i Zagrebu, a u jednom i drugom gradu u neposrednoj blizini SDP-a i HDZ-a. U Zagrebu sam bio susjed HDZ-u, a u Rijeci sam u istom portunu s SDP-om.
Iako su mi susjedi, nikada ih usprkos korektnim susjedskim odnosima nisam zastupao.
Četrdeset godina u pravu i trideset godina u odvjetništvu. Je li vrijeme za odlazak u mirovinu?
– Ne odlazim u mirovinu. Iako sam stekao uvjete za mirovinu, 17. ožujka ove godine, sa 65 godina i četrdeset godina radnog staža, u mirovinu neću još najmanje tri godine.
Razlog je i činjenica da je sin Toni završio pravo i ulazi u odvjetničke vode. Nadam se da ću mu biti dobar mentor i da će nastaviti obiteljsku tradiciju, a očekujem da će mu se pridružiti i kći Marta.
Medicina i sport, tj. košarka, nisu išli zajedno, kako je išlo s pravom i sportom?
– Nakon aktivnog igranja košarke, postao sam savezni košarkaški sudac, a imao sam priliku suditi i s poznatim međunarodnim FIB-inim sucem Ivom Srdočem – Sovom.
Volim sport koji je oduvijek bio moj odabir, još od košarkaških dana, a danas redovito igram tenis, skijam i povremeno zaigram nogomet.
Spojio sam sport i odvjetništvo, radio sam i kao odvjetnik u sportu, zastupao NK Rijeka kao odvjetnik deset godina, mnoge poznate sportaše, pa tako i legendarnog Maradonu u jednom sudskom procesu.
I danas sam prijatelj s mnogim našim poznatim i manje poznatim sportašima, a osim druženja, bilo je tu i zajedničkih sportskih nastupa.
U jednoj revijalnoj nogometnoj utakmici nogometaša protiv tenisača branio sam boje tenisača zajedno sa Zvonimirom Bobanom i Goranom Ivaniševićem. Rezultat je bio 3:3.
S druge strane nogometaše je predvodio Davor Šuker koji je sam dao tri gola. Kod nas »tenisača« tim je predvodio Goran Ivanišević. Za naš tim dva gola je dao Boban, a jedan gol sam dao ja, na koji sam i dandanas ponosan.
Sigurno je bilo stresnih detalja u četrdeset godina bavljenja ljudima s druge strane zakona?
– Uvijek ću se sjećati jednog događaja dok sam bio upravitelj zatvora u Šibeniku. Kako sam stalno bio na poslu, zamolio sam zatvorskog domara da mi pomogne nešto oko kućanskih poslova, namještanje karniše, bonagracije, jer mi je kod kuće bila supruga s malom bebom.
Međutim, budući da je domar bio spriječen, umjesto da on ode, poslao je jednog zatvorenika. Zatvorenik je dobro obavio posao pa me nazvala supruga da me obavijesti da je »došao jedan ugodan gospodin i dobro je obavio posao« pa ga je pozvala da ostane na ručku.
Iz njezinog razgovora shvatio sam da nije riječ o domaru, već o zatvoreniku. Kada sam saznao tko mi je došao u kuću, bio sam u šoku.
Riječ je bila o osuđenom hladnokrvnom ubojici, koji je bez emocija ubio svog oca i majku i bacio ih u bunar. Tada mi nije bilo svejedno, ali na sreću sve se dobro završilo.
Odvjetnički posao, naročito za odvjetnike koji se bave kaznenim pravom, je vrlo stresan jer tu ne postoji ni vrijeme, ni mjesto, a u pitanju su ljudske sudbine na koje čovjek usprkos iskustvu i znanju na kraju ne može biti imun. Strada li zdravlje u tom poslu?
– Odvjetnički posao je zahtjevan posao koji je vrlo stresan. Iako se bavim sportom i održavam kondiciju redovitim igranjem tenisa, preživio sam dva moždana udara, ali sam se uvijek vraćao poslu.
Mogu samo reći da sam sve to preživio zahvaljujući liječnicima iz Rijeke, iako su mi savjetovali da idem na liječenje u Zagreb. S mojim nekadašnjim kolegama s kojima sam počeo studirati medicinu i danas sam u kontaktu, nadam se sve manje kao pacijent, a sve više kao bivši kolega s prve godine medicine.