Zavjetno hodočašće župljana iz Gospića i Udbine na Krasno

(Snimio Marin Smolčić)

U nedjelju, u 5 sati ujutro, zvona s tornja katedrale u Gospiću najavila su dolazak hodočasnika u katedralu koji su s molitvom i blagoslovom voditelja hodočašća preč. Mišela Grgurića, tajnika i kancelara biskupije, krenuli pješice Majci Božjoj od Krasna. Prve godine bilo je šest, a ove godine sedamdeset hodočasnika. Hodali su preko Kosinjske doline moleći moleći i pjevajući sakralne pjesme. Ponijeli su zavjetnu svijeću nebeskoj Majci kao izraz vjere, ufanja i ljubavi.

Svijeća podsjeća da smo pozvani biti svijetlo i moliti nebesku Majku koja s Krasna bdije nad svima za naše obitelji. Hodočasnici su stigli do svetišta Gospe Krasnarske u 18 sati te su, iako umorni, najprije poklonili i pomolili na oltaru Majci Božjoj od Krasna.

Staza kojom će se hodati 80 posto je buduće Camino staze. Rečeno je na početku hodočašća osmorici entuzijasta: Anto Drlja, Josip Seuček, Novak Ivana, Branimir Matesic, Zora Zoki, Ante Vukšić i maleni, šestogodišnji Luka, krenulo je oko 5.45 na put dug oko 110 km. Planiramo je prohodati tu dionicu u četiri dana te proslaviti Veliku Gospu na svetištu u Krasnu.

(Snimio Marin Smolčić)

Put je počeo nakon svete mise na kojoj su hodočasnici dobili poseban blagoslov. Vođa hodočasnika bio je Ante Vukšić iz Udbine.

- Jutros smo poranili i gazeći rosu gledali svitanje na Krbavskom polju. Pratili su nas začuđeni pogledi krava i konja koje su pasli uz cestu. Dva i pol sata gazili smo do prvog odmora. Gospođa Ankica Javor zapamćena kao ujna Josip Seuček, našeg suputnika, toplo nas je dočekala i počastila palačinkama, kavom, pićem. Prvi naš Camino anđel. Odmorni i pomalo ukočeni krenuli smo uzbrdo lijepom stazom okruženom šumom, cvijećem i ljekovitim biljem čiji miris donosi vjetrić koji nas prati. Osjećam intenzivni miris majčine dušice koja je u punom cvatu. Padine i rub puta krasi ljubičasti čičak ili kako se već zove, koji je izuzetno dekorativan i tu moj floristički dio pomalo pati jer bi ih pobrala i ponijela, navodi Ante.

- Zora i ja u jednom smo se trenu malo odvojile i pronašle svoj ritam koji je objema odgovarao, ujednačen hod sa češćim kratkim pauzama. Bit će to recept za sutra. Hodali smo oko 30 km, spuštali se prema Bilaju i odlučili da je za danas dosta. Sutra ćemo krenuti od mjesta gdje nas je naš prevoz pokupio. Dio ekipe krenuo je kući jer im je blizu, a mi "gosti" smjestili smo se kod našeg Antiše gdje nas je njegova kćerka Silvana Franjić dočekala s toplim ručkom i kolačima. Razbacali smo se po dnevnom boravku kao u svojoj kući i odmarali umorne noge. Ništa nam više nije trebalo. Putni anđeli postoje i na ovoj stazi i svi su povezani s najvećim od njih, Antom Vukušićem, neumornim, organiziranim, vrijednim, kršnim Ličaninom. Posebno me danas zadivilo dijete, mali Luka koji nas je uveseljavao i neumorno pratio. Kada više nije mogao nosio ga je Branimir kojem je to bila ugodna vježba. Sutra ranim jutrom priča se nastavlja, svjedočio je Ante.

(Snimio Marin Smolčić)