SDP polako umire, HDZ ima čvrsto biračko tijelo, Plenković će vjerojatno ostati u Hrvatskoj, a sukob premijera i predsjednika Milanovića neće prestati. Tako u intervjuu za Glas Istre kaže profesor dr. Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti, uvaženi politički analitičar, koji dobro poznaje našu stvarnost.

"Oporba mora do kraja osvijestiti činjenicu da se politička promjena u Hrvatskoj teško može dogoditi na način da će HDZ dramatično izgubiti na popularnosti. Ključ za oporbu je mobilizirati što veći broj građana. Bez toga će se promjena teško dogoditi", tvrdi dr. Šalaj, koji ipak ne isključuje stanovite šanse za lijeve stranke.

Nacija utonula u pesimizam

- Kakvo je po vašem mišljenju stanje nacije, prevladava li optimizam ili pesimizam?

- Ukoliko ćemo suditi po recentnim relevantnim istraživanjima javnog mnijenja, onda je neupitno da prevladava pesimizam. Oko tri četvrtine građana smatra da zemlja ide u lošem, krivom smjeru, a razina povjerenja građana u najvažnije političke institucije kao što su Vlada i parlament su izrazito niske. Naravno, kao i uvijek u životu, stvari nisu isključivo crne ili bijele. U proteklom razdoblju svjedočili smo nekim važnim postignućima kao što su ulazak u eurozonu i schengenski prostor, što će, dugoročno gledano, pozitivno utjecati na političko-ekonomski razvoj Hrvatske. Međutim, očito je da građane puno više brinu svakodnevni problemi, prije svega inflacija koja sve više smanjuje kvalitetu života velikog broja ljudi. Mislim da će upravo borba protiv inflacije, uz obnovu Banovine, biti ključan izazov aktualnoj Vladi u ovoj godini. Bez zaustavljanja inflacije, slabe su šanse da će se stanje nacije bitno popraviti.

- Kako je moguće da brojne afere nisu ugrozile popularnost HDZ?

- To se pitanje često postavlja kao svojevrsna politička zagonetka, no odgovor je, po mom mišljenju, prilično jednostavan. Ako se vratimo već spomenutim istraživanjima javnog mnijenja, u njima je vidljivo da oko 25 posto građana, dakle jedna četvrtina, podržava rad Vlade. Riječ je, očito, o HDZ-ovom biračkom tijelu na koje spomenute afere nemaju utjecaja. Možemo raspravljati o razlozima zbog kojih ti građani podržavaju Plenkovića i HDZ, no prednost te stranke je u tome što ti građani predstavljaju disciplinirano biračko tijelo koje se redovito pojavljuje na izborima. Nasuprot njih stoje tri četvrtine nezadovoljnih građana, no istovremeno postoje i dva problema zbog kojih oni ne mogu nadvladati HDZ. Prvi i najvažniji je činjenica da se većina tih nezadovoljnih građana potpuno politički pasivizirala. To je vidljivo po odazivu na parlamentarne izbore, koji je u Hrvatskoj među najnižima u državama Europske unije.

- Znači li to da su građani izgubili nadu?

- U Hrvatskoj nažalost postoji značajan dio građana koji su izgubili svaku nadu da se političkim angažmanom nešto može promijeniti. Drugi problem je u činjenici da i oni građani koji žele političku promjenu fragmentiraju svoju potporu na različite političke stranke. S jedne strane to je i logično jer živimo u pluralističkom društvu, no s druge strane to otežava rušenje HDZ-a, jer trenutno nijedna oporbena stranka nema potporu veću od petnaestak posto.

- Opozicija, po mišljenju mnogih, nikad nije bila ovako neorganizirana, bez ideja, lidera. Znači li to zadržavanje statusa quo u rejtingu stranaka?

- Nisam siguran trebamo li biti baš tako strogi prema opozicijskim strankama, no činjenica je da te stranke ne uspijevaju, unatoč brojnim aferama HDZ-ove vlasti, mobilizirati neku veću potporu građana te već mjesecima imaju isti rejting ili im on čak nešto erodira. Čini mi se da je riječ o kombinaciji izostanka novih, karizmatičnih lica, novih ideja, novih javnih politika i novih metoda djelovanja. Ponekad mi se čini da opozicija ima stav da će im vlast pasti u ruke uslijed endemske političke korupcije koja se veže uz HDZ. Do sada im je trebalo biti jasno da stvari u hrvatskoj politici ne funkcioniraju tako. Prethodno sam naveo da glavni zadatak opozicije mora biti politička mobilizacija što većeg broja građana. A opet, što novoga, što do sada već nismo vidjeli, mogu ponuditi, primjerice, SDP, Možemo! Ili Most? Vidjet ćemo, možda nas ipak iznenade. Osim toga, čini mi se da na našoj političkoj sceni postoji prostor za pojavu potpuno novih političkih opcija. Do idućeg izbornog ciklusa ima sasvim dovoljno vremena, možda se pojavi opcija koje će uspjeti artikulirati želje i interese jednog dijela građana.

Berto Šalaj (Cropix)

SDP umire polako

- Što je s SDP-om? Živi li stranka još uvijek ili polako umire?

- Kad je o SDP-u riječ, parafrazirati ću izreku jednog političara iz bivših vremena: spasa im nema, ali propasti još neće! Istraživanja biračkog ponašanja pokazuju da ta stranka ima, prosječno gledano, najstarije birače i da vrlo teško privlači birače iz mlađih dobnih kategorija. Ukoliko se nešto dramatično ne promijeni, SDP je na putu da doživi sudbinu francuskih ili grčkih socijaldemokrata, što znači potporu između pet i deset posto biračkog tijela. Takav razvoj situacije ne treba nas iznenađivati, SDP je već dugo godina u vrlo ozbiljnoj krizi. Jedno vrijeme su se zavaravali, posebice ljudi koji sada vode stranku, da je za sve kriv Bernardić i da će stvari krenuti nabolje kada on ode s mjesta predsjednika stranke. Pokazuje se da su problemi puno dublji. Kriza je višestruka; ideološka, kadrovska, organizacijska… U ovom trenutku teško je vjerovati da bi se mogli vratiti na rejting od preko 20 posto potpore građana. Stoga mislim da su obje konstatacije iz vašeg pitanja točne: stranka još uvijek živi, ali polako umire.

- Mogu li Možemo! i Puljak okupiti hrvatsku ljevici ili ono što je od nje ostalo?

- Iz današnje perspektive čini se da je zajednički nastup glavnih stranaka ljevice i centra jedino što im daje određenu šansu za pobjedu na parlamentarnim izborima. Tu prije svega mislim na SDP, Možemo! i Centar, to jest Ivicu Puljka, vjerojatno i IDS, a možda i na neke političare s lokalne razine koji su se iskazali na lokalnim izborima. Ostaje pitanje nekih stranaka kao što su, primjerice, HSS, GLAS i umirovljenici, koje na nacionalnoj razini imaju potporu od oko jedan posto, a više nisu, kao HSS u prošlim vremenima, snažne u nekim lokalnim sredinama. Ukoliko se takve stranke ne uključe u koaliciju, samostalno ne mogu prijeći prag, a ako se uključe, tražit će mandate koje zapravo ne zaslužuju, i to je dilema koju će lijevo-centristička koalicija morati razriješiti. Ta koalicija imat će pred sobom veliki izazov, a to je da na izborima osvoji najmanje 65 do 70 mandata. Naime, ukoliko se na sceni ne pojave nove političke opcije lijevo ili centristički orijentirane, jedini potencijalni koalicijski partneri toj koaliciji bit će predstavnici nacionalnih manjina.

- Kakve su šanse da se okupi desnica?

- Dosadašnje iskustvo s hrvatskom političkom desnicom sugerira nam da su šanse vrlo male. Nekoliko je problema zbog kojih mislim da su šanse za neko ozbiljnije okupljanje zapravo vrlo slabe. Prvo, desnica je trenutno vrlo fragmentirana, gotovo na dnevnoj razini nastaju nove strančice, a uglavnom ih utemeljuju ljudi koji su u Parlament ušli preko Miroslava Škore, a onda se udaljili od njega. Vjerujem da čak i oni koji redovito prate hrvatsku politiku teško mogu navesti imena tih novih strančica. Drugo, odnosi između trenutno dvije najsnažnije stranke desnice, a to su Most i Domovinski pokret, prilično su loši. Poboljšavanje odnosa između tih dviju stranaka mora biti nulti korak eventualnog šireg okupljanja desnice. No, čak da im to i uspije, ostaje im treći problem, a to je nedostatak karizmatičnog lidera kojeg desno orijentirani birači žele kao lidera takvog okupljanja. Ma što god danas neki desni političari govorili o njemu, Miroslav Škoro je bio takav lider na parlamentarnim izborima 2020. godine i mnogi koji ga se danas odriču ne bi vidjeli parlamenta da njega nije bilo. No, Škoro se politički potrošio, a novog lidera za sada nema na vidiku.

Repriza izbornog ciklusa

- Može li HDZ održati rejting ako Plenković nastavi europsku karijeru?

- Tezu o Plenkovićevom napuštanju Hrvatske i odlasku u europsku politiku slušamo već godinama i meni se ona nikad nije činila previše uvjerljivom. Koje su to funkcije koje bi njemu mogle predstavljati izazov? Zastupnik u europskom parlamentu je već bio, europski povjerenik je već mogao biti da je htio, no to nisu pozicije za ambicioznog čovjeka koji je, politički gledano, u naponu snage. Plenković je svjestan da se politička ostavština ne stvara u Europskom parlamentu ili Komisiji, nego na poziciji prvog čovjeka nacionalne države. Ukoliko pobijedi na idućim parlamentarnim izborima, Plenković će na poziciji politički najvažnijeg čovjeka hrvatske države biti duže od Franje Tuđmana. Iznenađenje su uvijek moguća, sjetimo se Sanadera 2009. godine, no ne mislim da će Plenković tako brzo napustiti hrvatsku politiku. Kada se to ipak dogodi, vidjeti ćemo hoće li HDZ pokazati kolektivnu mudrost kakvu je iskazao 2016. godine. Sjetite se, nakon katastrofe s Karamarkom, govorilo se o nekoliko mogućih kandidata za predsjednika stranke, što bi u uvjetima nadolazećih izbora bilo pogubno za stranku. U toj situaciji sve su se frakcije ujedinile oko Plenkovića kao najboljeg izbora za predsjednika stranke, što se pokazalo kao mudra odluka.

- Kakav će biti finale stalnog sukoba Plenkovića i Milanovića?

- Finale će biti na izborima, parlamentarnim i predsjedničkim, no kako sada stvari stoje, oni se na njima neće međusobno sukobiti. Do tada ćemo imati kontinuirano sukobljavanje manjeg ili većeg intenziteta i, što je važnije, blokadu sustava u segmentima u kojima Milanović ima određene ovlasti, kao što su vanjska, sigurnosna i obrambena politika. Primjerice, možemo očekivati sve manje veleposlanika, a sve više otpravnika poslova u našim veleposlanstvima širom svijeta. Takva situacija posljedica je dva međusobno povezana razloga. Prvi je strukturni, proizlazi iz tipa političkog sustava koji smo odabrali. Mi smo se nakon siječanjskih izbora 2000. godine odlučili za transformaciju iz polupredsjedničkog u čisti parlamentarni sustav. Međutim, u tom procesu smo zadržali neposredan izbor predsjednika države te također ostavili tom predsjedniku ovlasti u segmentima koje sam prethodno spomenuo. Na taj način i dalje imamo sustav u kojemu u određenim sektorima imamo dvoglavu izvršnu vlast, Vladu i predsjednika države. Od 2000. do 2020. godine takav sustav je funkcionirao relativno stabilno, iako su postojale određene nesuglasice i povremeni zastoji u dogovorima između premijera i predsjednika. Od 2020. godine ta je inherentno prisutna strukturna napetost eruptirala uslijed sukoba dvaju političkih karaktera, Plenkovića i Milanovića, koji se ne može do kraja objasniti politološkim pojmovima. Koliko god mediji, analitičari i dio političara upozoravali da taj sukob treba što prije završiti kako bi politički sustav mogao funkcionirati učinkovito, meni se ne čini da ćemo to vidjeti u dogledno vrijeme. Štoviše, sasvim mi je zamislivo da nakon sljedećeg izbornog ciklusa imamo istu situaciju kao i danas – Plenković premijer, a Milanović predsjednik.

- Koju ulogu će odigrati male stranke i regionalne stranke u izborima koji su pred nama?

- Dva su razloga zbog kojih je, općenito gledano, prilično nezahvalno prognozirati rasplet sljedećih parlamentarnih izbora. Prvi smo već spomenuli, a to je činjenica da će se izbori, ukoliko ne budu prijevremeni, održati tek za 18 mjeseci. To je jako puno vremena, do tada se na sceni mogu pojaviti novi akteri, a nekim postojećim potpora može u potpunosti erodirati. Drugi razlog izrazito je važan, a vezan je uz pitanje izbornih jedinica ili novog izbornog modela. Naime, politolozi i stručne organizacije već godinama upozoravaju da su postojeće izborne jedinice neustavne jer krše temeljno ustavno načelo jednakosti biračkog prava. Glas u, primjerice, 4. izbornoj jedinici vrijedi puno više nego onaj u 9. izbornoj jedinici. Čini se da i Ustavni sud više nije spreman zatvarati oči pred tom činjenicom i očekujemo da se ta institucija ovih dana oglasi i, nadam se, naloži Parlamentu izradu novog zakona o izbornim jedinicama, što bi onda možda moglo voditi i do novog zakona o izborima zastupnika. Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović već je prije nekoliko mjeseci u nekim izjavama najavio mogućnost donošenja takve odluke, što smatram neozbiljnim. Ustavni sud mora, naime, prema javnosti komunicirati s jasnim odlukama, a ne s izjavama koje se mogu tumačiti na različite načine. Rasplet situacije s izbornim jedinicama uvelike će utjecati na izborne strategije i taktike svih stranaka pa onda i onih manjih i regionalnih.

- Mislite li da će Milanović ići po drugi mandat?

- Vrlo je teško prognozirati hoće li Milanović tražiti drugi predsjednički mandat u situaciji kada vjerojatno ni on sam nije donio definitivnu odluku o tome. Međutim, mislim da to za političku budućnost Hrvatske i nije previše važno, a u svakom slučaju je puno manje bitno od toga tko će pobijediti na parlamentarnim izborima. Naime, ove tri godine tvrde kohabitacije Milanovića i Plenkovića pokazale su nam da se iz pozicije predsjednika države Hrvatska ne može dubinski mijenjati. Sa svojim ograničenim ovlastima predsjednik može blokirati neke stvari što Milanović i čini, no ne može stvari mijenjati na bolje. U segmentima vanjske politike, sigurnosne i obrambene politike predsjednik može tek blokirati određene procese, a u segmentu javnih politika koje su ključne za život građana, kao što su primjerice zdravstvena, socijalna, obrazovna, nema nikakve ovlasti. Ukoliko Milanović zaista želi mijenjati Hrvatsku na bolje i spasiti je od korumpirane HDZ-ove vlasti, što on kontinuirano ističe kao svoj cilj, morao bi odustati od pozicije predsjednika države, staviti se na čelo neke od postojećih političkih stranaka, Mosta ili SDP-a, ili utemeljiti vlastitu političku platformu te se upustiti u borbu s Plenkovićem za premijersku poziciju.