LIJEPA NAŠA ZABLUDA
Anegdota o Steveu Wynnu ili zašto je Hrvatska i dalje jedna od najsiromašnijih zemalja Europe
Pulski Muzil jedno je od mjesta na kojem se očekuju velike investicije, ali otpor prema njima je ogroman (snimio Dejan ŠTIFANIĆ)
Pretpostavka razvoja bilo koje zemlje su investicije. One donose novac, radna mjesta i napredak, odnosno "nešto novo" u tu zemlju, što do tada nije postojalo. Ali investirati, pogotovo u velike projekte, ne može bilo tko, već samo onaj tko na raspolaganju ima velika sredstva. Stoga bi jedan od glavnih zadataka političara, lokalnih i nacionalnih, trebao biti da privuku investicije u svoj grad, županiju i državu. Konkurencija je pritom velika jer je ljudima s novcem u principu svejedno gdje će ga pokušati oploditi.
Osim ako za neku lokaciju nisu emotivno vezani, što je rijetkost, investitorima nije važno hoće li uložiti u Pulu, Bukurešt ili Bangkok. Puno važnije od lokacije su im cijene, šanse da posao uspije i brzina cijelog procesa. Ako pogledamo povijest hrvatskog gospodarstva od samostalnosti naovamo, to je u velikoj mjeri povijest propalih projekata. Najavljenih, ali nikad realiziranih. Mogao bi se složiti album na tisuću stranica sa svim "vizualizacijama" koje smo u protekla tri desetljeća vidjeli, ali nikad njima nismo prošetali.
Situacija je takva da se Hrvatska ponekad čini ukletom za investicije. I taj manjak investicija, to svojevrsno hrvatsko prokletstvo, jedan je od razloga zašto smo još uvijek znatno siromašniji nego naši prvi zapadni susjedi Slovenci i Talijani, što posebno dolazi do izražaja ovih dana kada konačno imamo istu valutu, pa mnogo lakše i bolje vidimo koliko su oni bogatiji kada uspoređujemo plaće i cijene u trgovinama.
Priča iz Jablanca
Da bi lakše objasnio problem koji Hrvatska ima s investicijama, prepričat ću jednu zanimljivost koja se dogodila prije desetak godina u Jablancu. Za one koji ne znaju, Jablanac je pitoreskno malo podgorsko mjesto ispod Velebita, nedaleko Senja, iz kojeg je godinama kretao trajekt za otok Rab, jednu od najjačih hrvatskih turističkih destinacija. Trajekt je Jablancu cijele godine, a naročito ljeti, dovodio goste od kojih su živjele trgovine, kafići i restorani u mjestu. Jer, dok su čekali prijevoz, putnici su morali negdje sjesti i nešto jesti, a ponekad bi u Jablancu i prenoćili, okupali se i prošetali do obližnje Zavratnice, jedinog fjorda u Hrvatskoj i jedne od najljepših uvala u zemlji.
I onda je trajekt premješten u obližnju Stinicu, gdje je izgrađena nova, velika luka, što u Jablancu kao starom mjestu, smještenom u maloj, teško pristupačnoj uvali, nije bilo moguće. Preko noći iz Jablanca je nestala većina turista, kao da ih nikad nije bilo. Mjesto je opustilo, zatvorile su se trgovine, restorani i kafići, nestao je žamor.
Negdje u to vrijeme u Jablanac je stigao Riccardo Mazzucchelli, talijansko-američki biznismen i milijunaš, kolekcionar Rolls Royceova i Ferrarija, poznat i kao treći suprug Ivane Trump, ili prvi nakon Donalda. Mazzucchelli je prošao cijeli svijet, i to nekoliko puta, razvijao je biznis primjerice i u Zambiji, ali starost je odlučio provesti u Jablancu. Opisivao ga je kao hrvatski Monte Carlo, mjesto golemog potencijala, a u njega je doveo i tada već bivšu suprugu Ivanu Trump, koja je zadovoljno isticala da se njeno rodno mjesto zove skoro isto - Jablonec.
No da skratimo priču - Mazzucchelli je od uspavanog Jablanca želio napraviti atraktivnu turističku destinaciju, a kao najlakši i najbrži put do toga izabrao je otkup starih, najčešće ruševnih kućica, od kojih njihovi vlasnici nisu imali skoro pa nikakve koristi, i to za dobre novce (pričalo se tada o više stotina tisuća eura), a sve s ciljem da ih jednu po jednu brzo renovira i preuredi u ljepotice za iznajmljivanje. I otkupljivao je sve redom, tko god je imao nekakvu nastambu u Jablancu, pa makar gole zidove, Mazzucchelli je bio spreman to kupiti.
Prvih nekoliko kuća već je bilo obnovljeno i od ružnog pačeta zapušteni Jablanac bio je na putu da postane lijepo i konkurentno turističko mjesto, kada su nastali problemi.
Plaža zvana čežnja
Da bi zaokružio renesansu Jablanca, ali i da bi cijela ta priča s obnovom starih kućica imala smisla, Mazzucchelli je predvidio sveobuhvatnu obnovu tamošnje plaže. Za to je, u suradnji s Ličko-senjskom županijom, već počeo prikupljati dokumente za buduću koncesiju. Potpuno ruinirana plaža, poznata kao Banja, trebala je zasjati u novom ruhu, ali lokalnom stanovništvu zasmetalo je što je bila predviđena mogućnost ograđivanja plaže, premda je u dokumentima pisalo da od 1. svibnja do 1. listopada ulaz mora biti slobodan za sve. U ostatku godine, dakle van sezone, kada tamo ionako nikoga nema, Mazzucchelli je namjerio organizirati neku vrstu elitnog turizma. Ali kako će se pokazati, neće on u Jablancu organizirati ništa.
Žao mi je što nisam bio na tom događaju, ali u Jablancu je organiziran protestni miting na kojem se skupilo lokalno stanovništvo i jasno iznijelo svoj stav protiv Mazzucchellijevih ideja. Ako laže onaj tko mi je ispričao, lažem i ja - ali jedna starija gospođa na tom je skupu navodno okrenula zadnji dio tijela, namjestila se u čučanj i lupala rukama po stražnjici izgovarajući, otprilike: "Evo šta ćeš ti Talijan dobit' plažu ovdje u Jablancu".
Malo nakon toga Mazzucchelli je nestao iz tog dijela Hrvatske glavom bez obzira i okrenuo se projektima u Lici. Nekoliko godina kasnije je preminuo, Jablanac je i dalje tamo gdje je bio, a Banja se obnavlja tek ovih dana po cijeni od 3,2 milijuna kuna, koju će platiti Grad Senj.
Za ispričati je ostala jedna njegova anegdota koju mi je, kao novinaru Novog lista, povjerio u Jablancu u vrijeme kada je već počeo sumnjati u realizaciju svojih zamisli. Kaže Mazzucchelli da je svojedobno nazvao svog znanca Stevea Wynna, čovjeka koji je izgradio goleme i svjetski poznate hotele i kockarnice u Las Vegasu. Talijan se tada bavio idejom stvaranja "hrvatskog Las Vegasa" i zanimalo ga je što Wynn misli o tome. Kaže da mu je odgovorio da će se javiti za pet minuta i kada je nazvao, Wynnov odgovor je bio, otprilike: "Hrvatska? Nema šanse!"
Lijepa naša zabluda
Koga je to Steve Wynn, jedan od najvećih turističkih investitora na svijetu, nazvao u tih pet minuta prije nego je odgovorio Mazzucchelliju - vjerojatno će zauvijek ostati tajna. Ali nazvao je nekog tko dobro poznaje prilike u Hrvatskoj i tko mu je rekao, vrlo vjerojatno, da je Hrvatska naprosto loš izbor za ulaganje novca.
Prošlo je deset godina, a da se kod nas nije mnogo promijenilo. Hrvatski građani i dalje uglavnom preziru kapital i investicije i istovremeno se žale na male plaće, velike cijene, visoke kamatne stope, loše ceste i ružne fasade u gradu u kojem žive. Ne razumiju da se svi ti problemi mogu riješiti jedino ako u naš grad i zemlju dođe više novca, a jedan od najboljih načina za to su velike investicije. Dok broje posljednje dane 19. stoljeća i polako se približavaju 20., mnogi u našoj zemlji uporno pile granu na kojoj sjede i žive u blaženim zabludama i neznanju.
A jedna od tih zabluda je da je naša zemlja toliko lijepa da se cijeli svijet namjerio na nju. Svi, eto, čekaju u redu da svoje milijune ulože u Hrvatsku, da nam otmu naše šume, obalu i more, da sve privatiziraju i zaposjednu, a nas domaće protjeraju u Sibir. Istina je međutim sasvim drugačija. Lijepih zemalja ima puno i kada preskoče jednu i odu u drugu, investitori ni ne trepnu. Savršen primjer za to imali smo upravo u Puli, kada je Grad prije nekoliko godina raspisao natječaj za Muzil, Hidrobazu i Saccorggianu, uz pravo građenja na 50 i 100 godina. Mnogi su se tada sablaznili jer, kao, dajemo najbolje što imamo na predug rok i u bescjenje, po predobrim uvjetima. Međutim - usprkos tom silnom bescjenju i predobrim uvjetima - na natječaje se nije javio nitko! Dakle, ono što mi ovdje proglašavamo "obiteljskim srebrom", mnogima nije vrijedno ni običnog pisma namjere.
Tri velike prepreke
Tako dolazimo do tri velika razloga zašto u Hrvatskoj nema velikih investicija. Do triju velikih prepreka koje stoje na putu svakom investitoru i tek ako ih sve tri preskoči dobit će mogućnost uložiti ovdje svoj novac. Te tri prepreke su aktivisti, birokracija i politika.
Prva linija hrvatske obrane od investicija su građani koji se manje-više svakom projektu, ma o čemu se radilo - žestoko protive, i to do te mjere da su spremni protestirati na trgovima, potpisivati peticije, skupljati potpise i organizirati referendume. Spremni su i osnovati političke stranke s manje-više samo jednom agendom - da se ništa ne gradi. Osim u realnom svijetu aktivisti su sveprisutni i na društvenim mrežama, gdje danonoćno pišu objave i komentare, otvaraju lažne profile i huškaju ljude protiv projekata i investicija. Sebi crtaju aureole nedodirljivih moralnih autoriteta, a u stvarnosti su spremni na laži, prijevare, obmane i još štošta ne bi li ispunili svoje ciljeve.
Aktivista se svi boje jer oni moralno ucjenjuju, pa će pametan čovjek radije šutiti nego im se suprotstaviti. Zbog toga oni svoje ciljeve često i ostvaruju, a obično to ide tako da investitor jednostavno odustane i ode negdje drugdje. Adio Croatia. Aktivisti to onda slave kao veliku pobjedu i bildaju mišiće za novu akciju. Takva pojava postoji, naravno, i u drugim zemljama, ali kod nas je aktivistička scena vrlo jaka. Inflitrirana je u sve pore društva i pogonjena najboljim gorivom na svijetu - legendarnim hrvatskim jalom.
Investitor koji nekim čudom uspije preskočiti ovu prepreku udara glavom ravno u još legendarniju hrvatsku birokraciju. U raznorazne pročelnike, službenike i savjetnike, više, srednje i niže, koji su sposobni beskonačno odugovlačiti izdavanje dokumenata, tražiti "još jedan papir" i utvrđivati besmislene nedostatke. Posebna kategorija, i to takva da bi joj trebalo posvetiti ne knjigu, nego sektor u biblioteci, pritom su naši konzervatori, koji su iz Hrvatske otjerali više novca nego Domovinski rat, korona i potresi zajedno. Problem s administracijom, koja je u velikoj mjeri sama sebi svrha, je taj što predugo čekanje i neizvjesnost djeluju na investitore kao da ih netko gađa iz puške. Vrlo rado će otići tamo gdje ih nitko ne gađa.
I ako se prođe i ova prepreka, investitor slijeće ravno u tanjur nekom političaru, manje ili više istaknutom, na državnoj ili lokalnoj razini, šerifu ili kauboju, nekome tko će rado pitati "što u ovome ima za mene", pa ako nema, blokirat će projekt čisto da pokaže svoju moć i nedodirljivost. Mito i korupcija su u svijetu poznata boljka, ali dojam je da su ovdje, na brdovitom Balkanu, čvrsti i neprelazni kao Gvardiol na svjetskom prvenstvu.
Raj na zemlji
Tek ako preskoči i ovu prepreku, najgoru od svih, investitoru će se otvoriti mogućnost da iskrca svoj novac u raj na zemlji zvan Hrvatska. A do tada ih većima pobjegne.
Naravno, redoslijed ne mora biti ovakav, aktivisti - birokracija - politika, može to i obrnutim redom, ali princip je isti. Hrvatska jednostavno nije plodna zemlja za investicije i zato investicija nema. A zbog toga što investicija nema, Hrvatska je i dalje u zapećku Europske unije po većini ekonomskih parametara.
I ako mislimo da ćemo nekoga prevariti, da u svoj toj našoj gluposti ima i neka mudrost, onda se grdno varamo. Ljudi koji imaju novca za velike investicije nisu se obogatili zato što su glupi i naivni. Hrvatska je naprosto u svijetu prepoznata kao zemlja u kojoj je teško realizirati velike projekte. To je informacija koju je Steve Wynn saznao u pet minuta.
A sve što je nama preostalo je da se te stigme riješimo, što je moguće jedino ako se dvije od tri prepreke uklone. Aktiviste, naravno, ne smijemo uklanjati, jer oni imaju svako pravo na svoje stavove i akcije, ma koliko štete činili. Birokraciju i korupciju, međutim, moramo ukloniti, kako god znamo i umijemo, što je prije moguće. Prvu velikim reformama, a drugu hapšenjima i presudama.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
