Portretirajući za prekjučerašnje izdanje ljubljanskog Dela "vječnog predsjednika" izraelske vlade Benjamina Netanyahua - četiri dana nakon parlamentarnih izbora na kojima ni jedna strana izraelske politike nije dobila dovoljno glasova da proglasi pobjedu i zatim od predsjednika Izraela Reuvena Rivlina dobije mandat za sastavljanje nove vlade - nagrađivani slovenski ratni reporter i vanjskopolitički analitičar Boštjan Videmšek nazvao je "kralja Bibija" oličenjem modernog političkog makijavelizma, ali i mogućim zatvorenikom ukoliko se ne spasi od ozbiljnih, na jakim dokazima utemeljenih trima sudskim postupcima zbog mita, prijevare i zloupotrebe položaja.

- Netanyahu želi na bilo koji način izbjeći odlazak u zatvor, a to je - u slučaju osude - moguće samo ako i dalje ostane na čelu izraelske vlade, ističe Videmšek i dodaje: "Za njega je definicija demokracije jednostavna: ostati na vlasti pod svaku cijenu. U sprezi s bilo kime".

Osim što su ovotjedni izbori, četvrti u dvije godine, iznova pokazali duboku podijeljenost izraelskog društva, ipak su birači Netanyahuu i njegovoj stranci Likud omogućili poziciju relativnog pobjednika s pojedinačno najviše, 30 osvojenih mandata (parlamentarna četvrtina), time i s najvećim početnim koalicijskim potencijalom koji bi mogao produljiti već 12-godišnju kontinuiranu vladavinu Netanyahua, po čemu je nadmašio i "oca Izraela" Davida Ben-Guriona.

U satima nakon prvih nepotpunih rezultata, Netanyahuov blok osiguravao je 59 od ukupno 120 mandata u Knesetu, a kao mogući "kingmaker", kao presudni jezičac na vagi (kolikogod to bio tabu), spominjao se lider arapske, palestinske stranke Raam, Mensour Abas, s - u konačnici - osvojena četiri mandata i spremnošću za partnerstvo u vlasti, unatoč tome što bi ta vladajuća koalicija podrazumijevala savez i s ultradesnim, ultraortodoksnim židovskim strankama iz Netanyahuovog bloka. Desničarska stranka Jamina bivšeg Netanyahuovog saveznika, a sada rivala Naftalija Benneta, imat će sedam zastupnika u novom sastavu Kneseta.

No, nakon 100 posto prebrojanih glasova više nije jasno bi li i jedna od ove dvije stranke, i Raam i Jamina, mogla osigurati Netanyahuu većinu od 61 zastupničkog mandata, neophodnu za formiranje vlade, premda se odmah poslije izbora očekivalo da bi njihova podrška mogla biti ključna. Tako je prema konačnim rezultatima, sa svojim tradicionalnim saveznicima, Netanyahu osvojio 52 zastupnička mjesta.

- Jedino što je bilo jasno noć nakon izbora, obilježenih najnižom izlaznošću od 2009. godine, jest to da će se dugotrajni politički kaos u Izraelu nastaviti. Ili formiranjem mogućih (a također i nemogućih) koalicija ili, prije ili kasnije, još jednim izborima, piše Videmšek s kojim smo, tik nakon što je predao tekst, razgovarali o izborima za Kneset, ali i o sudskim postupcima protiv Netanyahua, o planetarno posve marginaliziranom palestinskom pitanju, razlozima te marginalizacije, kao i o situaciji na Bliskom Istoku, ratu u Siriji, iranskom faktoru, očekivanjima od novog američkog predsjednika Joea Bidena.

Osim iz Pojasa Gaze, Videmšek je kao ratni dopisnik izvještavao i iz Sirije, Iraka, Afganistana, Pakistana, Središnje Azije i Egipta, Sudana, Libije, DR Konga, Somalije, a objavljivao je u New York Timesu, Le Figarou, Der Spiegelu, Atlantic Postu, Aftenpostenu i drugim uglednim medijima.

Ljevica je mrtva

- Netanyahu je tijekom izborne noći u utorak, prilikom objave prvih neslužbenih rezultata, izjavio da je većina Izraelaca desno. Kako to tumačite? Je li pretežito desno uvjerenje rezultat toga da je sigurnost najveći prioritet i paranoje prosječnog Izraelca izazvane ratnom poviješću izraelske države, neprijateljskom okolinom?

- Izraelska ljevica već je godinama, ako ne i desetljećima, klinički mrtva! Laburisti su gotovo pa nepostojeći faktor izraelske politike već od 2011./ 2012. nadalje, Merec je uvijek bila marginalna stranka koja nikad nije bila prevaga u velikoj političkoj igri. Za postojanje alternativne ljevice uopće nema moćnog političkog sadržaja, sve se odvija na marginama, na ulici. Mladi Izraelci, pogotovo educirani mladi Izraelci, više traže svoje političko sudjelovanje u civilno-društvenim razinama nego u direktnoj političkoj borbi. Netanyahu je tako mogao sa svojom velikom fantastičnom makjavelističkom igrom, oslobođen ikakve etike, svijesti i savjesti, odigrati još jednu u nizu igara s kojom će se još bar malo, kako sada izgleda, zadržati na vlasti. On je od 2009. manje-više orkestrirao, režirao sve političke događaje ne samo unutar Likuda, ne samo na izraelskoj desnici (gdje je pomogao kreiranju ultraortodoksne i vjerske stranke), već i u političkom centru koji je sve desnijeg djelovanja i koji je uz događanja u Europskoj uniji postao konzervativni centar. Oni su izgubili liberalne karakteristike još od 11. rujna 2001., otuđivši se od politike realnosti, a još izravnije poslije Druge Intifade. Ljevice uopće nema, ona je klinički mrtva, ima pet-šest zastupnika. Likud je sada krajnja desna stranka koja vodi rasističku, ksenofobnu politiku. Uspostavila je državu aparthejda i u tome je bila nevjerojatno uspješna, bez - izuzmemo li Obamu - protivljenja međunarodne zajednice. Što se sad događa? Netanyahu nema niti jednog jakog ili karizmatskog političkog protivnika. Uradio je sjajnu stvar za sebe. Prije godinu dana je koaliranjem s Plavo-bijelom strankom "ubio" svog najvećeg protivnika Bennyja Gantza, koji je izdao svoje birače, prethodno im obećavši da neće ići u savez s Netanyahuom (ta se vlada raspala u prosincu zbog spora oko budžeta, op. a.). Gantz se više nikad ne može vratiti, to je kraj njegove političke priče. S druge strane, mimo teze da su ovi izbori bili referendum "za" ili "protiv" Netanyahua, oni su, ustvari, bili traženje novog Netanyahua na desnici i krajnjoj desnici, ako ovaj bude morao u zatvor. Dirigiranjem politike na krajnjoj desnici, za slučaj robije, Netanyahu je kreirao političku budućnost. Netanyahu je Izrael isključio iz liberalne demokracije s usporednom paravojnom okupacijom palestinskih zemalja i ljudi te uspostavio autoritarnu, krajnje desničarsku državu lzrael. No, ima još nešto. Sad je moguć najveći preokret poslije 1948. godine. Naime, nikad nije arapska stranka odlučivala tko će biti premijer Izraela.

- Kakve šanse za formiranje liberalno lijeve koalicije ima centristička Yesh Atid, sada najjača opozicijska stranka sa 17 osvojenih mandata?

- Nema nikakve šanse. Nema te matematike. Njihov lider Yair Lapid može postati premijer samo ukoliko dobije glasove krajnje desnih stranaka, pa samim time to ne bi bila nikakva liberalno lijeva koalicija.

- Pojedini analitičari govore da bi nova desničarska vlada na čelu s Netanyahuom mogla pokušati blokirati nastavak triju sudskih postupaka protiv Netanyahua. Što tu očekujete? To su ozbiljni procesi na Vrhovnom sudu.

- Jedan od najjačih motiva da ostane na vlasti jest da ne ide u zatvor. Upravo zato radi sve da ostane na vlasti. Stvar je jasna. S druge strane, pravosuđe je možda i najjača, najslobodnija grana vlasti u Izraelu, a s kojim je Netanyahu godinama u konfliktu. Pritiskao je pravosuđe, napadao suce Vrhovnog suda, dikatorskim rječnikom opovrgavao optužbe kao izmišljene, nazivajući sve urotom protiv njega. Ipak, mislim da on nema dovoljno snage da bi mogao srušiti procese protiv sebe. No, na drugoj strani, bit će igara ako ne uspije formirati vladajuću koaliciju. Postoji mogućnost i da ostane privremeni premijer do raspisivanja novih izbora, a u tom bi slučaju, unatoč privremenosti, imao pune premijerske ovlasti, što mu daje šanse da izbjegne zatvor. Netanyahu u ovoj priči manje-više ima sve karte u rukama. Sad Netanyahu najviše zavisi od palestinske stranke Raam. A kad smo kod toga, Netanyahu je uradio sve da uništi arapsku listu koja je u prošlom parlamentarnom sazivu imala 15 poslanika u Knesetu. Abas je uspostavio Raam, dobio četiri mandata i postao sada "kingmaker". U toj bi koaliciji bile krajnje desne ultraortodoksne stranke i arapska stranka. Tu je Netanyahu najveći majstor. Postoji varijanta tog velikog "twista", pitanje je samo koncesija. Vidjet ćemo što će se dogoditi.

Budalaština

- Ovi su izraelski izbori prvi nakon gubitka vlasti Donalda Trumpa, koji je za svog mandata Jeruzalem proglasio glavnim izraelskim gradom, vodio i posredovao uspostavljanje odnosa Izraela s pojedinim arapskim zemljama (Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom, Omanom, Sudanom i Marokom), a bio je osigurač za aneksiju okupirane Zapadne obale, koja je trebala biti formalizirana prošlog srpnja. Mnogi su analitičari prošle jeseni govorili da se Netanyahu žuri s aneksijom zbog mogućeg Trumpovog gubitka vlasti. To se dogodilo, došao je Joe Biden. Kako u tom kontekstu procjenjujete buduće odnose na Bliskom Istoku. Ima li s Bidenom više šansi rješenje dviju država?

- Biden će retorički pokušati vratiti "sve strane za isti stol", ali to je budalaština. Novi američki predsjednik dobio je naslijeđe u tako lošem stanju da ga je nemoguće popraviti ili bar pokrenuti u pozitivnom procesu. Mirovni proces je ireverzibilno mrtav. Prvo pitanje je povratak SAD-a u međunarodni nuklearni sporazum s Iranom, a to je jedino što brine Netanyahua i izraelske vlasti. Po pitanju Irana, u Izraelu postoji snažna politička i društvena kohezija.

- Osnovana, rekli bismo.

- Istina. Direktni utjecaj novog američkog predsjednika na Izrael mjerit će se u kontekstu iranskog pitanja. U tom kontekstu moramo razumjeti i pronaći neke odgovore na pitanje što je Biden uradio prije nešto više od mjesec dana. Bombardirao je neke iranske šijitske ciljeve na sjeveru Sirije. Bio je to njegov odgovor da "nema više rata". U Siriji su Turska i Rusija postali prvi igrači Bliskog Istoka, dok su Sjedinjene Američke Države izgubile snagu. Od svog osnivanja Izrael nikad nije bio u boljoj geopolitičkoj situaciji, izgubio je najjače protivnike, Siriju, Egipat. Izrael je geopolitički i regionalno u fantastičnoj situaciji. Snažna Netanyahuova retorika više je dio unutarnje političke igre nego vanjske politike. Izrael ne može biti bolje, dok je Palestina izgubljeni slučaj.

Rat terora

- Koliko su Islamska država, islamski fundamentalizam, teroristički napadi na Zapadu postupno ugasili interes za palestinsko pitanje?

- To je gašenje počelo s padom Berlinskog zida i krajem Hladnog rata. Palestinsko pitanje je ispalo s dnevnog reda međunarodne zajednice . Kad je počeo "Rat protiv terora" - a ja ga zovem "Rat terora" - Muslimani su postali metom po cijelom svijetu, od Mauritanije do Indonezije. Palestinci su tu platili veliku cijenu jer su izgubili sve tradicionalne, a i netradicionalne prijatelje i saveznike. Poslije Arapskog proljeća i neke arapske države koje su prije tu i tamo pomagale Palestinu, to više ne čine. Palestina je ostala sama. Neka druga pitanja postala su jača, otvorili su se ratovi, Irak 2003. godine, pa 2011. Sirija, Libija, Jemen, a za Palestinu nema mjesta, niti ga neće biti.

- Pa dobro, neće Palestinci otići, borit će se.

- Neće, nemaju se s čime boriti, nisu u snazi da se bore, zbog čega rat nije rješenje. Ako nemaš političke revitalizacije, organizacije, a pomalo i svoje ekonomije, onda si mrtav. Palestina je ostala samo ideja. To područje ne postoji pa se nema više što ni braniti.

- Američki predsjednik Donald Trump je prije točno dvije godine u Washingtonu, u prisustvu Netanyahua potpisao odluku o priznanju izraelskog suvereniteta nad Golanskom visoravni, čemu se usprotivila međunarodna zajednica, koju je Izrael osvojio od Sirije 1967. No, Rat u Siriji od 2011. do danas još je više ojačao utvrdio izraelsku okupaciju Golana. Ovo područje (prije svih Galilejsko jezero) osigurava Izraelu trećinu potreba za pitkom vodom. Koliko je voda strateški jednako važan 'politički, vojni faktor' kao i teritorij?

- To je ključno pitanje. Voda je sve! Ne samo u Izraelu, nego i na cijelom Bliskom Istoku, na sjeveru Irana... Veliki dio modernih ratova odvija se gdje je najvrućije, gdje je najsuhlje, gdje su posljedice klimatskih promjena najjače. Izrael i Palestina su također takva područja. Krađa zemlje koja se događa desetljećima uvijek je imala vodu kao stratešku uzurpaciju palestinskog pitanja. Iza većine stvari koje vidimo je voda. Iza svega stoji voda. Voda je nafta 21. stoljeća! I to ne samo na Bliskom Istoku, ali na Bliskom Istoku pogotovo.

O IZRAELU NE MOŽEMO PRIČATI KAO O DEMOKRATSKOJ DRŽAVI: Palestina je politički mrtva - ispala je s menija međunarodne zajednice

- Koliko je manjkav model da u svijetu i kod nas (još iz vremena Jugoslavije) ljevičari navijaju za Palestinu, a desničari (među njima mnogi vjernici) za Izrael?

- To je irelevantno pitanje koje nema veze s događanjima u Izraelu. Posljednjih godina Izrael uopće ne ovisi o međunarodnoj zajednici, ni o onim zemljama koje su htjele priznati palestinsku državu, pogotovo o okolnim zemljama koje su iskorištavale pitanje Palestine ne bi li ojačale svoje diktature. Palestina je uvijek bila na dnu regionalne hijerarhije.

Palestina je doslovno ispala s menija međunarodne zajednice. Palestinci su izgubili svaku nadu u postojanje svoje države, posebno kroz rješenje dviju država. To je kraj priče. A što se tiče ljevice na zapadu - gdje marame "palestinke" nose ljevičari u srednjim godinama i javne osobe kao modni dodatak?

- To je pitanje pop kulture i nema nikakvog utjecaja na real politiku, na politiku europskih država koje su nekad imale propalestinsku politiku. To je stvar prošlosti. Palestina kao međunarodna tema ne postoji. To je kraj priče, to je nepovratni proces.

- Ukoliko Netanyahu ovih dana ili tjedana uspije formirati desnu vladu, ali s mandatima arapske palestinske stranke Raam, hoće li njeno sudjelovanje ikako pomoći Palestincima?

- Neće. Bit će to samo privremeno, kozmetički, PR, tek toliko da nema revolta u Ramali i Gazi. U suštini - ništa. Usput, u ovoj godini će na izbore, unutar palestinske zajednice, Palestinci izaći prvi put nakon 2006., poslije 15 godina.

- Kad smo kod toga, koliko su za činjenicu da je Palestina u beznadnoj situaciji zaslužni Fatah i Hamas?

- Puno, puno. I jedni i drugi su nehotice igrali izraelsku igru. U posljednjih 15, možda i 20 godina, poslije Druge Intifade, u Palestini se još nisu iznjedrili novi lideri i snažni novi pokreti. Hamas svoj (polufašistički) razlog postojanja vidi u ratu s Izraelcima, dok je Fatah kopile PLO-a koji je svoj imidž gradio na ostacima imidža Jasera Arafata.

Mahmud Abas nema više nikakvog legitimiteta. Uz prožetost korupcijom, Abas ne dopušta da se formira nova snaga. To je velika pobjeda izraelske politike "podijeli pa vladaj".

- Ima li ikakve šanse za Treću Intifadu?

- Tako bi počela šala na Radiju Erevan.

Više od 50 posto Izraelaca je dvaput cijepljeno protiv korone, a na Zapadnoj obali i u Gazi je svega par tisuća komada cjepiva - to je direktni aparthejd!

- Što je po vama utjecalo na i dalje relativno dobre izborne rezultate Netanyahuova Likuda? Uspjeh s cijepljenjem, uvjerenje da je za stabilnost Izraela on najbolja opcija, činjenica da je marginalizirano palestinsko pitanje, možda autoritarna crta koja je u narodu uhvatila korijene?

- Budimo realni, ovi rezultati nisu uspjeh za Netanyahua. Dobio je manje glasova nego prije godinu dana, uz najmanji odaziv birača poslije 2009. godine. I to u momentu kada je više od 50 posto Izraelaca dvaput cijepljeno protiv Covida-19, što je svakako svjetski rekord, no mislim da to nije imalo utjecaja na izborne rezultate. A kad pričamo o aparthejdu, cjepiva nema za Palestince. To je direktni aparthejd! Na Zapadnoj obali i u Gazi svega je par tisuća komada cjepiva. Da postoji međunarodno pravo, to bi bilo kritizirano. No, Ujedinjeni narodi su mrtvo slovo na papiru.

Kao novinar ne mogu na isti način pisati o ubojici i žrtvi

Prije četiri godine, kada se iz Izraela vratio živjeti u Zagreb, popularni reper Edo Maajka u jednom je intervjuu o svom iskustvu života u Izraelu, u Tel Avivu, kazao i ovo: "Kad sam išao u Izrael, bio sam pun predrasuda, bio sam nabrijani antikapitalist, baš sam bio đubre. Mislio sam da tamo ljude doslovno strijeljaju na cesti, a zapravo su napredniji i tolerantniji od nas. Ondje je čak 20 posto Palestinaca i tamo prolaze stvari koje kod nas ne bi. Sve je puno tolerantnije, naprednije su društvo".

- Ima li Izrael pravo da ga se ne gleda samo kroz prizmu Gaze?

- Nema pravo da ga se gleda mimo Gaze. Neka se Edo Maajka drži muzike, u tome je sjajan. O Izraelu ne možemo pričati kao o realno demokratskoj državi, u prvom redu zbog okupacije, svakako i zbog Gaze koja je najveći otvoreni zatvor na svijetu, zbog brutalne blokade. Ako je država bazirana na okupaciji područja neke druge zemlje i ako tretira neki drugi narod u kontekstu aparthejda, onda nikako ne može biti demokratska država. Štoviše, unutar izraelske politike dogodio se i iskorak prema iliberalnoj demokraciji, prema istočnoeuropskom, "višegradskom" modelu, s autoritarnim vođom poput Orbana, sa svojom strankom i svojim malim satelitima, koji kao riba u Viktorijinom jezeru uništava sve oko sebe, kao uljez u političkom životu, gdje nema više kisika ni za kog drugog. To je ono što radi Netanyahu. Meni to nije priča o demokraciji.

- Ovdje bi vas sad neki mogli osporavati da kao novinar niste objektivni, da ne sagledavate famozne obje strane.

- Prvo, što je to objektivnost? Odgovor anglosaksonske škole novinarskog objektivizma mene tjera da na isti način pričam i s ubojicom i sa žrtvom, sa silovateljom i s djevojkom koja je silovana. Na to ne pristajem! Uvijek sam kao novinar na strani čovjeka koji je u lošoj situaciji.

Tabu: Spašava li Netanyahua islamist?

Mansour Abbas, islamistički čelnik stranke Raam, mogao bi postati presudan faktor u formiranju nove Netanyahuove vlade. Prije sedam mjeseci Abbas je napravio prvi korak prema Netanyahuovu bloku. U Knesetu je glasao za blokiranje parlamentarne istrage u jednom od slučajeva protiv Netanyahua zbog korupcije. Jednom je pak izjavio: "Što ja imam s ljevicom? U vjerskim pitanjima ja sam desničar".

- Svjestan rastuće moći arapskog stranačkog saveza, Netanyahu je, nakon dugih godina brutalne islamofobije i antipalestinske politike, posljednjih mjeseci svojom politikom šarma uspio slomiti naoko monolitni ideološki i etnički blok. Palestinska stranka Raam, koju predvodio Mansour Abbas, sama je izašla na birališta - sjajan dar za Bibija. Abbas je ozbiljno oslabio Ujedinjenu listu arapskih stranaka, iznenadivši mnoge prelaskom praga i osvajanjem četiri parlamentarna mjesta, pa čak i postajući čovjek čiji bi glasovi mogli biti ključni u stvaranju nove izraelske koalicije. Naravno, na strani Netanyahua i Likuda.

Ironično, Abbas je možda najkonzervativniji islamist od svih arapskih političara u Izraelu, ali se u tjednima uoči izbora počeo služiti oportunističkim jezikom, što ga je vrlo približilo Netanyahuovu bloku, u kojem su i stranke ultraortodoksnih Židova i cionističke vjerske stranke. Kao jednu od mogućnosti da Netanyahuov blok osigura još dva mandata izraelski analitičari navode i "transfer" Naftalija Beneta, čelnika stranke Jamin (zapravo krajnjeg desničarskog krila Likuda) natrag u Netanyahuovo političko krilo. Ako Netanyahu uspije šesti put za redom formirati vladu, ta će vlada, u žestokoj konkurenciji, biti najradikalnija dosad. I u tom se kontekstu, nažalost, Izrael već nekoliko godina mora shvatiti kao društvo budućnosti, ističe Boštjan Videmšek.

Videmšek je ultramaratonac: "Trčimo jer to, poput psa koji si liže jajca, možemo"

Novinar Dela Boštjan Videmšek (1975) je dobitnik više nagrada, a reportaža o mladom sirijskom violinistu Ramiju Basisahu - koji među izbjeglicama zarobljenima na grčko-makedonskoj granici svira Beethovenovu "Odu radosti" - ušla je u uži izbor za "European Press Prize". O izbjeglicama pred ratom i siromaštvom Videmšek je pisao godinama prije takozvane krize iz 2015., posvetivši im i knjigu "On the Run" ("U bijegu").

U veljači 2020. u Zagrebu je održana promocija njegove nove knjige "Dispatches from the Frontlines of Humanity" ("Izvještaji s frontova čovječanstva"), u kojoj su objedinjene reportaže s četiri kontinenta, od Europe preko Ugande i sjeverne Afrike, Bliskog i Dalekog istoka, pa do Južne Amerike. Priče kojima se Videmšek bavi su krajnje raznolike: od prodaje beba u Ateni do Bolivije i iskopavanja litija, ključnog za proizvodnju baterija za mobitele. Ipak, dvije teme dominiraju - izbjeglištvo i rat.

Videmšek je i maratonac. Kad je prije sedam godina otrčao 100 kilometra ultramaratona kroz park prirode Zion u američkoj državi Utah, novinar slovenskog Metriopolitana citirao mu je misao poznatog ultramaratonca da ultramaraton ne čini čovjeka boljim već naglašava kakav on zapravo jest, pitavši ga što mu je taj ultramaraton rekao o njemu samome.

- Ne bih ulazio u neku ludu mistifikaciju i metafiziku. Svi trčimo jer to - poput psa koji liže svoja jajca - možemo. Sve ostalo je "bullshit". Trčimo zato što se dobro zabavljamo, jer smo privilegirani, jer dobro živimo, u solidnoj smo formi i okolina nam to omogućava, jer smo rođeni u prostoru koji vas, iako ste napola mrtvi apatični, prisiljava na sport, kazao je Videmšek.

Povezane vijesti

• Trump na predizbornim plakatima NETANYAHUOVA LIKUDA
• Netanyahu će biti optužen za korupciju
• Netanyahu rekao da Izrael "NIJE DRŽAVA SVIH GRAĐANA KOJI U NJEMU ŽIVE"