INTERVJU
Insajderski izvještaj s prosvjeda u Malmöu: "Čini da je svijet dosegao točku ključanja"
(Snimile Lucija Sučić i Sanda Milinković)
Prosvjedi zbog Izraela ne jenjavaju u Malmöu pa smo iskoristili priliku za razgovor s Kanađaninom Stuartom McLeanom kojeg smo ovdje upoznali. Trideset-dvogodišnji video producent stiže iz Toronta, a u Malmöu je prvi put.
Zahvaljujući press akreditaciji koju je dobio kao freelance video producent za vlastiti kanal, McLean je stigao s idejom praćenja Eurosonga, ali planovi su mu se malčice promijenili poradi masovnih prosvjeda koji su u punom jeku zbog nastupanja Izraela na tom glazbenom natjecanju.
McLean se našao usred prosvjeda s kamerom, a mi smo ga pitali zašto ih prati u ovim trenucima kada se čini da dio medija ignorira što se događa i snima samo šljokice, blještavilo i pozitivne slogane.
Stuart McLean, Foto: Privatna arhiva
‘Na nama je imperativ da ovo zaustavimo’
“Na osobnoj razini, to je zato što sam putem društvenih medija vidio doista užasnu patnju i strahote kroz koje Palestinci prolaze. Teško je gledati nasilje u tako sirovom obliku i ne postati emocionalno uništen.
Nitko ne zaslužuje prolaziti kroz ono što prolaze ljudi u Gazi i osjećam da je imperativ svih nas koji živimo u sigurnim zemljama i imamo vlade koje financiraju i opskrbljuju Izrael oružjem, učiniti sve što je u našoj moći da to zaustavimo”, kaže McLean.
Dodaje da je razgovarao s brojnim ljudima koji iskazuju razočaranje jer je Izrael sudionik natjecanja, posebno zbog toga što ih se trenutno tereti za kršenje Konvencije o genocidu na Međunarodnom sudu pravde.
Čini se da su prosvjedi utkani u ovogodišnje glazbeno natjecanje…
“Mislim da je to velik dio priče ovogodišnjeg Eurosonga. Većina fokusa moga rada, čak i prije početka Eurosonga, usmjerena je na svjetske događaje koji se križaju s natjecanjem, ali i o tome kako EBU nastavlja tvrditi da su ‘apolitični’.
Kao novinaru, važno mi je da se EBU drži svojih tvrdnji i vrijednosti. A ono što smo do sada vidjeli je njihova teška borba za održavanjem takvog privida i slike”, komentira.
Kroz snimanje priloga o prosvjedima, druži se s brojnim sudionicima pa je dobro upoznat tematikom i razlozima zbog kojih ljudi danima marširaju ulicama noseći palestinske zastave i “palestinke”.
ParoleSkandiranje u prosvjedima mješavina je engleskog i švedskog jezika, a najčešće se može čuti: “Ovo je genocid” |
Prosvjed uoči druge polufinalne večeri kada je na rasporedu bio nastup izraelske predstavnice, Foto: L. Sučić
Dugotrajan proces
Što se zahtjeva kroz prosvjede?
“Prioritet prosvjeda u ovom trenutku je trajna zabrana vatre između izraelskih oružanih snaga i militantne skupine Hamas te da se pritom civilima osigura humanitarna pomoć.
Bio bi to prvi korak u zaustavljanju ubojstava civila zračnim napadima i snajperima. Također, prestanak vatre zaustavio bi i izgladnjivanje te pothranjenost populacije.
Dopustilo bi i taocima u Gazi koji su uzeti iz Izraela da se sigurno vrate kući jer se konstantno suočavaju s prijetnjom da će biti ubijeni od strane sila koje su ih trebale zaštiti. Izraelske operacije već su ubile svoje građane, tijekom pokušaja obrane 7. listopada i u Gazi.
To bi bio tek prvi korak u procesu. Prosvjednici žele da Palestinci imaju jednaku slobodu kao Izraelci, što im je konstantno odbijano od 1948. godine. Rješavanje te situacije bio bi dugotrajan proces koji bi uključio brojne korake pa je prvi korak zaustavljanje nasilja”, pojašnjava McLean.
Krajnji cilj prosvjeda je mir?
“Da, postizanje mira u regiji. Kao što sam spomenuo, bit će to dugotrajan proces, ali prvi korak je da Izrael prihvati dogovor kojeg je odobrio Hamas u ponedjeljak.
Za sada su odbili i nastavljaju s vojnim operacijama u gradu Rafah. Mnoštvo populacije iz Gaze se tamo skriva nakon što su bježali zbog napada na ostale regije Gaze. Ogromna je stopa smrtnosti koja će nastaviti rasti ako se operacije nastave”.
Koliko već traju prosvjedi i hoće li se nastaviti i nakon Eurosonga?
“Prosvjedi traju redovito sve otkako je Izrael započeo odmazdu 7. listopada. S obzirom na to da se Eurosong događa u Malmöu, postoje specifični događaji usmjereni upravo k tome.
Glavni prosvjedi održavaju se na dane kada nastupa izraelska predstavnica, a postoji i alternativno natjecanje naziva FalastinVision koje se održava i u gradu i na digitalnim platformama”.
Plakati koji pozivaju na izbacivanje Izraela polijepljeni su na različitim mjestima diljem grada
Velika količina bijesa
Prosvjede vidite kao neizbježne?
“Da. Ovo je duboko tragičan događaj koji traje mjesecima. Ljudi suosjećaju s Palestincima, ne samo zbog ove nedavne brutalnosti, već i zbog desetljeća raseljavanja, nasilja, okupacije i uskraćivanja prava na samoodređenje.
Stvarno se čini da je svijet dosegao točku ključanja kada govori ‘dosta je’. Ali, postoje beskrajne prepreke da se ta sloboda donese Palestincima, tako da mnogi ljudi osjećaju da moraju biti postojani u svojoj borbi za ljudska prava.
Jesu li svi prosvjedi bili mirni?
“Da, i to treba naglasiti. Svi prosvjedi dobili su zakonske dozvole od grada i dopušteni su. Policija je prisutna da bi promatrala i brinula se o održavanju mira.
Na svaki mirni prosvjed moglo bi se odgovoriti protu-prosvjedom, koji bi mogao predstavljati prijetnju sigurnosti. Prema ljudima s kojima sam razgovarao, ovdje u Malmöu nije bilo nikakvih nasilnih sukoba, za razliku od onoga što smo vidjeli u kampovima u Sjedinjenim Državama i demonstracijama za mir u Izraelu.
Za osobe izvana, atmosfera bi mogla djelovati zastrašujuće jer demonstranti izražavaju veliku količinu bijesa. Nakon toliko mjeseci s vrlo malim napretkom, mnogi se ljudi osjećaju nemoćnima da to zaustave. Ali što se tiče njegove sigurnosti, do danas nije bilo stvarnih bojazni od nasilja.”
Lažno rezoniranje
Koje je mišljenje javnosti, zbog čega Izraelu nije zabranjeno natjecanje? Za razliku od Rusije, koja je zabranu dobila odmah…
“Mnogi vide izbacivanje Rusije iz natjecanja 2022. kao presedan koji je postavljen za države koje su agresivne prema suverenim nacijama, u ovom slučaju – Ukrajini.
Razlozi EBU-a zbog kojih Izrael nije izbačen iz natjecanja je taj da se natjecanje održava između televizijskih prijenosnika, a ne vlada. Zato njima ovaj sukob nije jednak poput onog au Ukrajini, a izjavili su da je Izrael udovoljio pravilima. Problem s takvom obranom je to što je to lažno rezoniranje.
Gotovo svi prijenosnici koji sudjeluju u natjecanju financiraju se iz javnih proračuna i natječu se pod imenom i zastavom te države. Pobjednička država zatim dobiva mogućnost da ugosti idući Eurosong kod kuće čime mogu doprinijeti državnom budžetu i ekonomiji kroz turizam te portretirati državu u pozitivnom svijetlu.
Drugi je problem što ljudima koji već sedam mjeseci svakodnevno svjedoče nepojmljivom nasilju to jednostavno nije bitno. Ne vide zašto je opravdano da itko prolazi kroz to.
Osobito su nerazmjerno pogođena djeca. Izvješće UN-a zaključuje da je Izrael ubio više djece u Gazi nego svi svjetski sukobi u posljednje četiri godine zajedno.
Imajući to na umu, teško je doista mariti za obrazloženje EBU-a. I dalje se moraju boriti s gledanjem užasnog nasilja na svojim mobitelima iz dana u dan dok im se govori da je Izraelu dopušteno sudjelovati u ovom ‘miroljubivom’ događaju koji ‘ujedinjuje’.
“Željeli su izbrisati Palestinu s karte svijeta pa je svijet postao Palestina”, piše na plakatu
Nastup Baby Lasagne
Osjećate li se da je ove godine Eurovizija u drugom planu, a sve su oči uprte u prosvjede? Ili smatrate da kolege novinari iz međunarodnog tiska iz drugih zemalja ne prate dovoljno prosvjede?
“Mislim da živimo u svijetu u kojem je lako odvojiti se od određenih problema ako tako odlučite. Nekima je ovo samo još jedna Eurovizija s nekim političkim nedaćama u pozadini.
Za druge je uključivanje Izraela duboko uznemirujuće i ne mogu se natjerati da to gledaju ove godine. Znam mnogo ljudi s obje strane, a i druge koji su negdje u sredini.
Što se mene tiče, nalazim se uhvaćen između oba svijeta. U utorak sam gledao prvo polufinale iz press centra i u jednom sam trenutku osjetio veliku kognitivnu disonancu.
Kad je došao red za nastup Baby Lasagne, mnogi su u press centru ustali sa stolica i potrčali na sredinu prostorije zaplesati i zapjevati. Živjeli su u trenutku kada Eurovizija želi postići svoj slogan ‘Ujedinjeni glazbom’. I moglo se reći da su se stvarno dobro zabavljali.
Ali ja jednostavno nisam mogao. Bilo je pogrešno. Ne osjećam želju slaviti znajući da je EBU dao Izraelu priliku da se prikaže u pozitivnom svjetlu dok se na međunarodnoj razini suočava s najtežim zločinima protiv čovječnosti.
I dok sam gledao mnoge svoje prijatelje kako skaču gore-dolje, pjevajući refren ‘Rim Tim Tagi Dim’, kao da je sve u redu, stvarno sam se osjećao nepovezano s eurovizijskim načinom razmišljanja.
Mislim da su kolege vidjeli iste stvari koje sam ja vidio, i da su vodili iste razgovore koje ja vodim od listopada, ne bi bili tako spremni ustati i zaplesati”, kaže Stuart McLean.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
