Izraelsko komadanje Pandorine kutije. Tel Aviv doseže nove razine izrugivanja s međunarodnim zakonima

(Foto: Reuters)

U moru prvoaprilskih šala koje su se ovog neslužbenog blagdana motale po tiskanim i digitalnim medijima, barem tri vijesti s Izraelom u naslovu nisu bile ni smiješne ni zabavne da bi, pa makar slučajno, upale u rubriku s prigodnim pokušajima humora.

Izvještaj o najvećem pojedinačnom masakru koji su izraelske snage u Pojasu Gaze počinile u proteklih šest mjeseci, a koji je razotkrio da su nemilosrdni Izraelci u i oko bolnice Al-Šifa ubili preko 400 palestinskih civila, nije se još ni ohladio kada je s izmrcvarenog dijela enklave pristigla vijest o ubojstvu sedmoro humanitarnih radnika organizacije World Central Kitchen.

Automobili označeni vidljivim logotipom organizacije kojoj je Tel Aviv ekskluzivno dozvolio djelovanje u okupiranom dijelu Palestine triput su gađani preciznim projektilima, te u konačnici pretvoreni u mjesta stradavanja ljudi koji su iz komfora Zapada stigli ublažiti nametnutu smrtonosnu glad.

Međutim, dan je još bio mlad, a Izrael krvožedan. Nikad bržim informacijskim kanalima u poslijepodnevnim je satima prohujala vijest o izraelskom zračnom napadu na glavni grad Sirije Damask, koja bi ostala povijesna fusnota da meta ovog puta nisu bili tamošnje veleposlanstvo i konzulat Islamske Republike Iran.

Uz još 14 osoba koje su u trenutku raketiranja boravili u diplomatskoj zgradi, izraelska je raketa ubila visokopozicioniranog generala Korpusa islamske revolucionarne garde Mohamada Rezu Zahedija i njegova zamjenika Hadži Rahimija, čelne iranske podržavatelje palestinskog oružanog otpora koji su sastančili sa svojim suborcima iz tzv. Osovine otpora.

U najznačajnijem napadu na Iran od 2020. godine i američkog ubojstva najvažnijeg iranskog generala Kasema Sulejmanija, Izrael je ostvario određen taktički uspjeh. Gubitkom moćnih operativaca koji su u prošlosti naoružavali palestinske militantne skupine u Gazi i Zapadnoj obali, a isto možda planirali i ponovo, vojna hijerarhija najsnažnijeg izraelskog neprijatelja pretrpjela je štetu, a Teheran doživio reputacijski udarac zbog nemogućnosti sprečavanja ovog poteza ratne eskalacije.

Ipak, politička cijena plaćena za kratkotrajno odgađanje oružane dostave u Palestinu dodatno je povećala Izraelov neplaćeni dug kod krčmara zvanog međunarodno pravo. Napadom na diplomatski objekt, formalno suvereni teritorij treće države u drugoj, Izrael je svojoj poduljoj listi prekršenih zakona dodao još jedan, iznova pokazavši da unutar globalne zajednice civiliziranih zemalja ne želi postojati.

Strategija strpljivih

Nakon što je genocidom već alijenirao sve strane aktere s trunkom principa, Izrael nije pogriješio s procjenom da mu se, kada je u pitanju njegov međunarodni status, po napadu na konzulat nitko novi neće zamjeriti. U niz sumanutih opravdanja svojih zločina izraelska vojska dodala je tvrdnju kako napadnuta zgrada nije veleposlanstvo, već vojno postrojenje iranskih snaga maskirano u civilno ruho, no pokušaj da obezvrjeđivanjem najosnovnijih diplomatskih uzusa Iran uključi direktno u razbuktali regionalni sukob zasad nije urodio plodom. Najveći pojedinačni čin ratne erupcije u proteklih šest mjeseci Teheran je uhvatio nespremnog, ili zbog lošeg obavještajnog rada zbog kojeg je Izrael saznao lokaciju i vrijeme sastanka u Damasku, ili zbog neutemeljenog vjerovanja da se Tel Aviv neće usuditi napasti silu koja ga nije provocirala. Stoga iranskim liderima nije preostalo drugo nego da teren sukoba premjeste onamo kamo njima odgovara, u sferu psihološkog ratovanja.

– Zli režim napravio je krivi potez i bit će kažnjen od ruke naših hrabrih ljudi. Natjerat ćemo ih da požale što su počinili ovaj zločin i brojne druge. Cionistički se režim iz dana u dan bliži svojoj propasti i istrebljenju, danima je govorio vrhovni vođa Ali Hamenei, dok je iranska misija u Ujedinjenim narodima izjavila kako Iran prema Povelji UN-a ima pravo odgovora na nedopustive izraelske radnje.

Budući da si Iran neće dozvoliti kršenje Bečke konvencije kojom se propisuju diplomatski odnosi među državama, njihova osveta neće biti istovjetna, a moguće je da ne bude ni vojne, već asimetrične naravi. Pritisak na iransko vodstvo raste, prvenstveno od strane naroda i iranskih saveznika iz Osovine otpora. U slučaju da Teheran na izraelski napad ne uzvrati akcijom proporcionalne političke i simboličke jačine, cijeli vojno-politički sustav na čelu s Hameneijem i elitnim snagama Kuds riskira optužbe za slabost i strah od neprijatelja, ali i nove napade okuražene izraelske vojske.

Ipak, usmjerenost na svoj glavni strateški cilj – uništenje Izraela kao kolonijalne ispostave za američke interese u regiji – prema iranskoj revolucionarnoj doktrini iziskuje radikalno strpljenje i odmjerenost, a ne nagle poteze radi naglog mijenjanja slike na kompleksnom polju regionalnog nadmetanja. Iran uvijek triput mjeri, a jedanput reže, analizirajući sve moguće posljedice da spriječi one neželjene koje bi pojačale ionako jak američki utjecaj u zapadnoj Aziji.

Nije tajna da Iran želi izbjeći izravnu ratnu konfrontaciju s SAD-om. Izraelskim ubojstvima svojih vojnika i dužnosnika u savezničkim zemljama Iran se dosad suprotstavljao indirektno, kao što je to bilo uništenjem tajne špijunske baze izraelskog Mossada u Erbilu na sjeveru Iraka, no ovog je puta situacija napetija za još bar jednu razinu. Budući da posebnu pažnju uvijek posvećuju tajmingu svojih operacija, očekivalo se kako će Iranci na Izrael udariti četiri dana kasnije, na blagdan al-Kuds kojim se obilježava muslimanska solidarnost s Palestinom kada na ulice gradova diljem Azije izlazi stotine tisuća ljudi. Budući da se to nije dogodilo, interpretacije prema kojima Osovina otpora (s Iranom, palestinskim borcima, libanonskim Hezbolahom, jemenskim Ansaralahom, iračkim Snagama narodne mobilizacije i Sirijom) sprema veliku i koordiniranu akciju nepoznatih razmjera dobile su pojačanu pozornost u regionalnim medijima.

Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian proteklog je tjedna održao sastanke s predstavnicima jemenske i sirijske vlasti poslije kojih je prozvao Washington za suodgovornost za napad u Damasku, natuknuvši kako će uz Izrael za svoju umiješanost platiti i SAD. Bez obzira na to kada i kakav njihov odgovor bude, svi regionalni igrači znaju da Iran i bez nuklearnog oružja ima snagu nepovratno slomiti mit izraelske vojne nepobjedivosti, kao i da Izrael bez američke pomoći na daljnjem raspolaganju ima vrlo limitirane opcije.

Američki hod po žici

Potresen neizvjesnošću neprijateljske odmazde Izrael je, kako piše tamošnji Jerusalem Post, već zatvorio 28 veleposlanstava po svijetu te iz njih evakuirao osoblje, a namjeravanje na jačeg od sebe zahtijevalo je i promjenu u načinu vođenja rata. Iz Gaze su prošlog tjedna povučene sve osim jedne brigade, a nakon što se sistematično i planski obračunao s palestinskim medicinskim radnicima, humanitarcima, diplomatima, novinarima i civilnim objektima koji su zaštićeni prema Ženevskim konvencijama, Izrael se u epilogu najnovije epizode izrugivanja s međunarodnim pravom morao spremiti za vojnu defanzivu.

Kršenje Bečke konvencije koja propisuje zaštitu diplomata i diplomatskih prostorija proširilo je potencijalni djelokrug daljnjeg ratnog sukoba, ali i ugrozilo osnovne norme međudržavnih odnosa na kojima je, uz poredak nakon Drugog svjetskog rata, nastao i sam Izrael.

Na njihove privilegije Tel Aviv pred sudom UN-a i svjetske javnosti više neće moći računati, ma koliko se američka podržavanja i europska ignoriranja trudila da njihov partner ne iskusi reperkusije svog internacionalnog divljaštva, no nikakav sud svojim odlukama ne može zaustaviti otvaranje Pandorine kutije kojim se međunarodno pravo urušava u realnom vremenu.

Ipak, američko, britansko i francusko protivljenje zaustavilo je UN-ovo Vijeće sigurnosti da jednoglasno osudi izraelsko uništavanje iranskog konzulata, iako je SAD pred javnošću nastojao ostaviti dojam da ovaj postupak ne odobrava. Sve veći problemi koje administracija Joea Bidena susreće zbog bezuvjetne podrške vladi Benjamina Netanyahua u slučaju iranskog napada postali bi i veći.

Ovaj zaključak potvrđuju i natpisi arapskih medija koji su prenijeli kako je telefonska linija na relaciji Washington – Teheran užarena zbog američkih molbi Iranu da od uzvraćanja odustane.

Iako je SAD verbalno konzistentan u nastojanju da se rat dodatno ne raspiri, još su konzistentnije pošiljke s bombama koje američki predsjednik šalje Izraelu, uz jasnu poruku glasnogovornika State Departmenta Matthewa Millera kako prošlotjedna tranša nije namijenjena za Gazu, već za rat protiv Hezbolaha i Irana.

Amerikanci čine sve da bi upumpavanjem novca i oružja održali Izrael na životu, no sve je izglednije kako investicije s tolikim resursima ne kupuju pravo miješanja u političko odlučivanje Netanyahuovog kabineta. Rat na južnoj granici Libanona te na okupiranoj Golanskoj visoravni sve je intenzivniji, sve su intenzivnije i borbe na Zapadnoj obali, a Jemen je svoj djelokrug gađanja izraelskih, američkih i britanskih brodova u Crvenom moru proširio na Indijski ocean, uz sve uspješnije operacije protiv izraelske južne luke Eilat.

Izolacijom izazvana implozija

Budući da je brzina uspinjanja po ljestvama eskalacije sporija nego što se prvotno strahovalo, prvenstveno zbog opreza Irana i Osovine otpora, vrijeme ostaje ključan faktor koji radi kontra izraelskih ciljeva. Ratom zatomljeni protesti protiv Netanyahuove korumpirane vlasti u izraelskim su gradovima ponovno buknuli, dok njegovi koalicijski partneri istovremeno prijete rušenjem vlade ukoliko Izrael kopnenim trupama ne napadne Rafah, mjesto u koje je protjerano više od polovine stanovnika Gaze.

Okončanje izraelskog genocida nad Palestincima još uvijek nije na vidiku, no jednako kao postratna budućnost Gaze neizvjesna je i sudbina cionističkog projekta koji se, suprotno elementarnoj vojnoj logici, sukobima rasteže na sve strane. Od uspjeha očajničkih pokušaja da se u regionalni rat uvuku Iran i SAD već su dugo vremena izgledniji kolaps izraelskog gospodarstva te implozija društva koje ujedinjuje isključivo rasistička mržnja prema Palestincima. Stoga na izraelsko kršenje međunarodnih zakona ne treba gledati kao testiranje svjetske voljnosti da tolerira zločine, već u vojno-političkom kontekstu regije koji je Izraelu iz dana u dan sve manje naklonjen.

Teško je zamisliti kako će ova zemlja izgledati kada se većina njenih ekonomskih suradnji prekine i kada se dogodi egzodus nemalog udjela stanovništva s dvostrukim državljanstvom, prema nekim procjenama i do milijun ljudi (10 posto izraelske populacije).

Budući da će se sve manje ljudi odlučivati na privremeno ili trajno doseljenje, bila riječ o židovskom stanovništvu iz zemalja Zapada kojemu bi prijetila prisilna regrutacija, bilo jeftinoj radnoj snazi iz siromašnih zemalja južne Azije, cijeli demografski model Izraela temeljen na imigraciji dolazi u veliku opasnost. Teško je očekivati i da će Izrael ponovo uspostaviti političke i ekonomske veze s državama zapadne Azije bez da režimi poput Egipta i Jordana i sami ne dođu pod opasnost narodne pobune.

Tko će u susjedstvu kupovati izraelsku tehnologiju, softver i oružje, tko će slati brodove u izraelske luke ili u svoje primati izraelske brodove, tko će turistički pohoditi izraelske gradove, tko će biti voljan Izraelu prodavati naftu i plin, a da sam ne bude optužen za sudjelovanje i pomaganje u ratnim zločinima – pitanja su na koja odgovora još dugo vremena neće biti. Takvom Izraelu prijeti konačna izolacija koju niti velesila poput SAD-a sama neće moći razriješiti.

Da bi »židovsku državu« spasio od njene autodestruktivnosti, Washington će se u kraćem roku morati namučiti i stvoriti uvjete u kojima će liberalnija i svom glavnom sponzoru lojalnija struja s vladajućih pozicija istisnuti poremećenu fašističku garnituru Netanyahu – Itamar Ben Gvir – Bezalel Smotrich koju od svrgavanja čuva ponajprije rat. Također, da bi se kao premijer spasio od bijesne rulje koja nije zadovoljna što izraelski taoci umiru od »vlastitih« bombi i orkestrirane gladi, Netanyahu je izjavio kako je odredio dan invazije na Rafah, međutim upitno je koliko Izraelci nakon šest mjeseci neuspjelog rata vjeruju državnoj propagandi.

Nepostizanje vojnih i političkih ciljeva te osobni ulog kojeg čelnik partije Likud s podebljom optužnicom za korupciju ima ponukali su novinara izraelskog Haaretza Amosa Harela da zaključi kako Netanyahu od »potpune pobjede koja nije na vidiku« više želi »neprestani rat koji će trajati i trajati«.

U ovom trenutku gotovo je nemoguće i definirati što bi za Izrael značila pobjeda, budući da osjećaj sigurnosti i moć protivničkog odvraćanja više ne može vratiti. »Bez strateške vizije koja bi išla onkraj istrebljenja palestinskog naroda«, kako je izraelski škripac opisala Amal Saad, stručnjakinja za politiku zapadne Azije sa Sveučilišta u Cardiffu, Izrael nema mogućnost zaključiti rat, pogotovo sada kada se očekuje odgovor njegovog smrtnog dušmana.

No konvencionalna pravila ratovanja, ona koja nalažu da ratna provokacija treba dobiti proporcionalnu reakciju, ovdje ne vrijede. U partiji šaha bez sata potez Irana može doći svakog časa, ali i za par tjedana ili čak mjeseci. A možda prije mata izraelski kralj sam od sebe istrune.

Trivijalizacija diplomatske zaštite

U cijeloj priči oko bombardiranja iranskog veleposlanstva u Damasku ne treba zaboraviti spomenuti ni kako je novim napadom na Siriju, činom koji je kroz godine toliko normaliziran da se rijetko tko izvan zapadne Azije na njega obazire, Izrael ponovo prekršio ne samo Bečku konvenciju, nego i UN-ovu Povelju čije nepoštivanje redovito prolazi nekažnjeno. Međutim, čak i u slučaju da pravda za Izrael i njegove žrtve bude dostižna, tj. da Međunarodni sud pravde u Haagu počne sankcionirati zločine poput genocida u Gazi, višedesetljetnih okupacija teritorija i drugih nedjela, ona će biti spora, nepotpuna i zakašnjela. Više nema mnogo međunarodnih zakona koje Tel Aviv poštuje, zbog čega se odugovlačenje s izbacivanjem Izraela iz Generalne skupštine i drugih UN-ovih tijela plaća erozijom integriteta postojećih multilateralnih institucija.

Šire prepoznavanje da kršenje najvažnijih i najvrednijih dostignuća međunarodne politike može poslužiti kao još jedna legitimna taktika za ostvarivanje svojih ciljeva, sve dok se uz sebe ima stalnu članicu Vijeća sigurnosti s pravom veta, nepovratno vodi u trivijalizaciju samog koncepta diplomacije i posljedično cijelog međunarodnog sustava.

Da Izrael krči nove staze internacionalnog ophođenja u kojem veleposlanstva više nisu nedodirljiva, svojim je primjerom tek par dana kasnije pokazao Ekvador. Nedvojbeno ohrabren friškim presedanom, mlađahni aristokrat na mjestu predsjednika Daniel Noboa svojim specijalcima je naredio da upadnu u meksičku ambasadu u Quitu te narušavanjem diplomatske zaštite izazovu pravi politički skandal. U obračunu s međunarodnim zakonima i političkim suparnikom, ekvadorska je vlast uhitila bivšeg potpredsjednika države Jorgea Glasa kojemu je Meksiko dodijelio politički azil zbog navodno namještenih optužbi za korupciju. Upravo je Ekvador bio u središtu dugogodišnje sage o ambasadama koje se prije samo desetak godina ni najjači nisu usudili dirati.

Protekcija koju boravak u diplomatskim prostorijama pruža od perfidnog je progona čuvala osnivača Wikileaksa Juliana Assangea kojemu je bivši Glasov šef, tadašnji predsjednik Rafael Correa, dao status političkog azilanta u svom londonskom predstavništvu. Iako su svjetske ambasade i konzulati nerijetko mete nedržavnih aktera, paramilicija, terorističkih skupina i pokojeg usamljenog vuka, posljednji napad na neko veleposlanstvo koji je ugrozio nepovredivost diplomacije i uzburkao globalnu javnost bio je onaj iz 1999. godine, kada je SAD zračnim snagama uništio kinesko veleposlanstvo u Beogradu te ubio troje kineskih novinara.

Iako je javna tajna da strane diplomatske ispostave, osobito kad je riječ o najmoćnijim državama, znaju služiti kao neslužbeni obavještajni centri, a da se iza statusa diplomata i atašea često prikrivaju špijuni, posljednjih šezdesetak godina načelno vlada dogovor da se njih ne dira. Nije nečuveno da države dodjelom diplomatskih putovnica žele zaštititi političke aktere, ponekad i uz zloupotrebe ovog alata, no njihovo ugrožavanje podrazumijeva da se od protivnika može očekivati istoznačan uzvrat, a možda i pretrpjeti međunarodne sankcije.

Ipak, vrijednost poštovanja diplomatskih normi i institucionalne zaštite diplomacije veća je od pukog izbjegavanja kazne i negativne reputacije, posebno u vremenima turbulencija i sukoba koji se bez medijacije ne mogu razriješiti. Budući da se na suprotnim stranama još nedovršene geopolitičke podjele nalaze nuklearne sile, štićenje Bečke, Ženevske te Konvencije o sprječavanju genocida postaje stvar od najvišeg civilizacijskog pitanja, a ne samo obrana od kratkovidnih poteza političkih divljaka koji žele iznenaditi neprijatelja.