BEZ ORAČA NEMA KOLAČA
Prosvjedi poljoprivrednika se šire Europom, stigli su i do visokih prozora političara, menadžera, lobista i ostalih urbanih uhljeba
(Reuters)
Dihotomija sela i grada, njihove kulturalne, društvene i ekonomske razlike područja su koja brojne zapadnoeuropske teoretičare interesiraju još od same pojave urbanosti kakvom je danas poznajemo.
U samoj srži ove minimalno dvjesto godina stare podjele oduvijek se nalazila ideja, više ili manje istaknuta, koja je koncept ruralnog vezala uz nešto nazadno i primitivno, uz feudalizam kojemu su trebala desetljeća da konačno izumre, dok je urbano promatrala kao ono napredno, vizionarski, meritokratski, pa ponekad i futuristički.
Ne tako davno, prije samo tri-četiri generacije, i sama pomisao na posjet gradu, a kamoli na preseljenje u neki, označavala je svojevrstan uspjeh koji je došao s prijelazom za to vrijeme važnijeg razgraničenja, onog između naizgled dva odvojena svijeta u čijim fundamentima stoje dva različita načina rada, fizičkog i mentalnog.
Iako se ovaj odnos u proteklih 70 godina potpuno promijenio, ne samo zbog pojave predgrađa kao tampon zone koja pomiruje centar i periferiju, ove odrednice još uvijek postoje u kolektivnoj podsvijesti gdje i danas služe kao baza neke grube klasne podjele kakva je oblikovala društva bogatog Zapada.
Kada hrpa dobro organiziranih industrijskih vozila, sa svom svojom glomaznošću, nezgrapnošću i ponajprije sporosti prijeđe zamišljenu liniju i okupira prostor namijenjen za brze, okretne i snalažljive, kada se pred uredima visokih političkih dužnosnika istrese kamion pun prirodnog gnojiva, kada se po autocestama i javnim gradskim prostorima naprave barikade od sijena, a ključna prometna čvorišta, inače izgrađena da budu što prohodnija, postanu mjesta za improvizirana kampiranja ogorčenih seljaka, tada jednu prastaru binarnost razbije fenomen od kojeg svakom postmodernistu zaigra srce.
Prepisavši konture prosvjeda od svojih prekograničnih kolega i prilagodivši ih svojim prepoznatljivim nacionalnim karakteristikama, francuski poljoprivrednici, stočari i farmeri sa svojim su se traktorima uputili u džunglu metropola da bi dali osoban odgovor na vladino povećanje cijene »ne-cestovnog« dizela, točnije uvođenja poreza na ovo gorivo.
U glavnom francuskom gradu business-as-usual dodatno je uzurpiran ovog ponedjeljka, blokadom najvažnijih cestovnih pravaca koji vode u i iz Pariza, a prosvjedi u kojima je sudjelovalo oko 55 tisuća ljudi odvili su se u četrdesetak gradova diljem zemlje, posebno na n
Izvršivši opsadu na simbol financijalizacije i nerealne ekonomije koja sve intenzivnije parazitira na proizvodnom dijelu gospodarstva, traktoristi su izazvali nemali strah u kostima onih koji od kruha radije jedu kolače, manifestiran u naredbi francuskoj žandarmeriji da na ulice pošalje 15 tisuća naoružanih pripadnika koji će spriječiti njihov probitak u bogatije arondismane.
Farmeri su siti svega
Francuski prosvjednici predvođeni savezom agrikulturnih sindikata FNSEA pred vladu novopečenog premijera Gabriela Attala postavili su niz zahtjeva od kojih se najvažniji tiču njihove zaštite od nelojalne konkurencije te pojednostavljenja uvjeta u kojima će se vlastita hrana proizvoditi.
Prijetnja da će krupni kapital i uvoz progutati njihova radna mjesta te im egzistenciju otežati ili čak dovesti u pitanje poljoprivrednike i stočare potaknula je da zatraže smanjenje ulaznih troškova kroz državne subvencije, smanjenje ekologijom opravdavanih restrikcija te ukidanje nepotrebnog dijela birokratsko-papiroloških nužnosti koje nameće Europska unija, što su barijere koje proizvođači iz zemalja izvoznica, posebno država Latinske Amerike, ne moraju štovati.
Europski trendovi povećanja cijena prehrambenih proizvoda, a istovremene stagnacije ili čak pada otkupnih cijena mesa, povrća i voća i žitarica udaraju i jednu od najvećih proizvođačica hrane u Europi čiji je primarni sektor uglavnom bio zaštićen od najgorih nevolja tržišta, posljedica koje se u periodu rastuće inflacije prelamaju preko onih koji se od financijskog inženjeringa na najvišoj razini nemaju čime zaštititi.
Premijer Attal, koji s predsjednikom Emmanuelom Macronom dijeli članstvo u vladajućoj stranci Preporod, u prvim danima svog mandata nije odugovlačio već je popustio pred ultimatumom za otkazivanje poreza na dizel, obećavši redukciju birokracije, 150 milijuna eura godišnje za subvencije stočarima te zaustavljanje rušenja cijena koje prvenstveno vrše trgovci.
– Poljoprivreda je naša snaga i naš ponos, ne samo zato jer nas doslovno hrani već i zbog toga što čini jedan od temelja našeg identiteta i naših tradicija, pred francuskim je parlamentom u utorak kazao 34-godišnjak te raskinuo s antagonističkom retorikom koja je krasila nastupe dosadašnjih Macronovih premijera u sukobu s žutim prslucima i prosvjednicima protiv podizanja dobi za odlazak u mirovinu.
Taktika je, sudeći prema prvim pokazateljima, upalila. Premda je prvotni cilj bio izgurati s blokadom do četvrtka kada se u Bruxellesu održavao izvanredni samit na razini EU-a, broj traktora na francuskim ulicama kroz tjedan se postepeno smanjivao, ostavljajući vani najupornije koji se nisu mogli nahraniti bombonima iz usta političara.
Francuski su mediji pisali kako je vodstvo sindikata FNSEA, koje je u prošlosti podržalo Macrona i njegove vladajuće koalicije, prosvjede htjelo iskoristiti za stjecanje bolje pregovaračke pozicije, a manje za promociju ambicioznih zahtjeva u javnom prostoru, no kako je popularnost farmera i podrška koju su im dali francuski građani nadišla očekivanja.
Prema anketi instituta CSA, traktoriste podržava 82 posto ispitanih, međutim ta visoka brojka bolje od bezuvjetne suglasnosti s njihovim zahtjevima odražava razinu povjerenja prema francuskim vlastima i posebno omraženom ministarskom kabinetu. Stoga traženja neke nove političke struje koja će uspjeti artikulirati višak seljačkog gnjeva (još) neće uroditi plodom.
Iako su Francuzi nadaleko poznati po svojoj kulturi prosvjedovanja i nezadrživog iskazivanja javnog mnijenja, taj se bunt bez obzira na (ne)uspješnost protestnih zahtjeva rijetko uspijeva pretvoriti u konkretnu političku snagu koja će osvježiti parlamentarnu arenu.
Deregulacija jede svoju djecu
Najnoviji val nezadovoljstva proizvođača hrane krenuo je početkom siječnja u Njemačkoj kada su deseci tisuća prosvjednika na nekoliko tisuća traktora blokirali promet centrom Berlina te kao primaran zahtjev stavili podizanje otkupnih cijena.
Nakon što je Bundes-ministarstvo financija na čelu s FDP-ovim neoliberalom Christianom Lindnerom počelo s ukidanjem poreznih olakšica na dizel da bi zakrpalo neustavnu proračunsku rupetinu, korisnici ovih mjera prokazani su kao oni koji trebaju dati veći doprinos ne samo nacionalnom financijskom planu nego i planu smanjenja stakleničkih plinova.
Njemačka politika, koja je antiruskim sankcijama više osakatila vlastitu privredu i jeftinoću svog dotoka energenata nego Moskvu, nalazi se u vrlo nezavidnoj poziciji budući da trvljenja među tročlanom koalicijom sve jače odjekuju, a Zeleni ministar poljoprivrede Cem Özdemir otvoreno kritizira Lindnerove mjere i način provedbe. Protesti su se i ovog tjedna nastavili u nekim od njemačkih gradova poput Hamburga.
Da je tema traktorskog gradskog turizma paneuropska pokazali su belgijski i drugi europski poljoprivrednici koji su se naoružali jajima te ovog četvrtka u stotinama okupili ispred briselske zgrade Europskog parlamenta. Unutar nje europski se novac dijelio, ali na neke druge adrese, pa je na zapaljene gume i ručne projektile koji su odaslani u smjeru najmoćnijih europskih političara policija odgovorila suzavcem i vodenim topom.
Belgijanci traže da se domaćoj poljoprivredi i stočarstvu povećaju prihodi te za njih ishoduju pošteniji uvjeti pri plasmanu proizvoda, a prosvjedi farmera proteklog su mjeseca zabilježeni i u Nizozemskoj, Rumunjskoj, Poljskoj, Grčkoj i Španjolskoj.
Ukoliko se rješenje za probleme malih i srednjih europskih proizvođača ne iznađe i implementira na transnacionalnoj razini, vladama diljem EU-a prijeti potencijalan problem transnacionalnog ujedinjenja europskih poljoprivrednika koji se odjednom nalaze u sve sličnijem međusobnom položaju.
Sudbina koja je ovaj sektor već odavno snašla u siromašnijim i manje moćnim članicama Unije, ali i velikom broju afričkih zemalja sve ozbiljnije kuca na vrata proizvođačima iz bogatijih zemalja koji na svojoj koži dosad nisu iskusili nezadrživu najezdu slobodnotržišnih, dereguliranih politika.
Cinici bi mogli reći da se francusko, njemačko i nizozemsko seljaštvo konačno upoznaje s nemilosrdnošću kapitalizma i njegovih dampinških urota od kojih su dosad bili zaštićeni, a neki na njima i direktno profitirali dok su se zatirala sela po Hrvatskoj i Rumunjskoj.
Za razliku od poljoprivrednika i stočara na periferiji Europe koji su u mnogo lošijem položaju, s mnogo težim problemima i manje perspektive, razjarena sitna buržoazija iz zapadnih centara reagirala je na prvi odaslani signal da nacionalna politika ne radi u njihovu korist.
Uz podršku i solidarnost šireg radništva kakvu naši seljaci mogu samo sanjati te renome profesije čija je vrijednost za društvo očigledna, klasno svjesni farmeri znaju da se suprotstavljanje nesputanom toku kapitala mora zbiti prije nego bujica uvozne, jeftine, nekvalitetne strane hrane uništi osnovnu logiku nacionalne i lokalne proizvodnje.
Gubitkom svoje strateške vrijednosti u kontekstu cjelokupnog gospodarstva, hrana postaje samo još jedno igralište za uvoznike, preprodavače i ostale žmuklere čiji se rad već sada efektno iščitava iz statističkih brojki.
Televizijska kuća France 24 prenijela je kako je Francuska u periodu od 2010. do 2020. godine ostala bez čak 20 posto farmi, odnosno njih sto tisuća, dok je njemački Savezni ured za statistiku (Destatis) izračunao kako je Njemačka od 2019. do danas povećala uvoz hrane za od 20 do 30 posto, što su pokazatelji koji nikako ne mogu biti poticaj mladima da se počnu ili odraslima da se nastave baviti najvažnijom od svih gospodarskih grana.
Energetski resantiman
Promjene u njemačkom gospodarstvu poseban značaj daju energetskom kutu iz kojeg vlada kancelara Olafa Scholza, osobito političari iz Zelene stranke, mjeri svoj svaki nadolazeći potez. U sjeni njemačkog plana energetske tranzicije koji se dosad pokazao nerealnim i potpuno promašenim (prema istraživanju Radiant Energy Group Njemačka je u 2023. godini emitirala nevjerojatnih 12 puta više ugljikovog dioksida po proizvedenom kilovatsatu energije nego što je to činila Francuska), proizvodnja hrane pala je u drugi plan, podnijevši težak teret kolosalnih političkih promašaja.
Praktično svrgavanje krivnje za visoke emisije stakleničkih plinova na domaće poljoprivrednike i njihovo gorenje dizela stoga ne može biti protumačeno drugačije nego kao još jedna od besramnih manipulacija vladajućih koji slučajno ili namjerno ignoriraju koliku će poluciju izazivati transport robe koja će se morati uvoziti iz cijelog svijeta.
Također, tvrditi da će se suzbijanjem proizvodnje i potrošnje amonijevih gnojiva smanjiti količina novoispuštenih štetnih plinova potpuno je apsurdno kada se zna da Europska unija i NATO istovremeno pumpaju milijune eura u rat u Ukrajini te pojačavaju financiranje vlastitih vojnih industrija koje u mirnodopskim vremenima zapale usporedivu količinu fosilnih goriva kao i manje države.
Nije začudno da antiestablišmentski resantiman vidljiv u retorici zapadnoeuropskih prosvjednika dolazi na konju antiratne politike koja se miješa s nacionalizmom i svakakvim interpretacijama suverenizma. Prehrambeni suverenitet počinje zauzimati visoko mjesto na listi ideala vrijednih borbe, no ovaj realan zahtjev pred očima sistema sve više izgleda kao traženje nemogućeg.
Bojazan vladajućeg liberalizma da će ekstremna desnica u takvim uvjetima ojačati zato je opravdan. Nakon masovnih prosvjeda kamiondžija u Brazilu i Kanadi te farmera u Nizozemskoj koji su proteklih godina svoje legitimne ekonomske zahtjeve povezali s najreakcionarnijim politikama, pa čak i sumanutim teorijama zavjere, desnija desnica u potrazi za čvrstom bazom konačno pronalazi skupinu ljudi za koju se po njima vrijedi boriti.
I Alternativa za Njemačku i francusko Nacionalno okupljanje već su dali svoju podršku farmerima koja će se u slučaju da ih liberali iznevjere isplatiti glasom za konkurenciju na europarlamentarnim izborima koji su na rasporedu u lipnju.
Ovakav je scenarij posebno izvjestan u Njemačkoj čiji politički predstavnici nisu slijedili blagoglagoljivost francuskog premijera Attala. Premda je pred tisuće prosvjednika pred Brandenburškim vratima imao hrabrosti osobno izaći, izjavom kako »ne može obećati više državne pomoći iz saveznog budžeta« budući da »novac zbog rata u Ukrajini mora biti investiran u sigurnost«, ministar financija Lindner pokazao je da aktualna vlast nema ni sluha za kritike, ni političkog talenta, ali ni osnovni politički impuls za fingiranje štovanja demokracije.
Interni problemi u dvije najveće, najbogatije i politički daleko najmoćnije države Europske unije dolaze u vrijeme kada njihova besramna vanjskopolitička pozicioniranja ostavljaju neizbrisivu mrlju na nacionalnom statusu i ugledu, pa ni prva optužba prosvjednika kao destabilizirajućeg faktora koji djeluje pod utjecajem stranih sila (koja bi markirala još jednu delegitimaciju cijelog političkog sustava) nije toliko daleka kao što se to može učiniti.
Premda europski poljoprivrednici i stočari nemaju ni ambicije ni mogućnosti predvoditi promjene koje bi pozitivno djelovale na šire skupine onih koji gube sa svakim pokušajem novih saniranja kriza, njihova je sloga na praktičnom primjeru pokazala kako sindikalno organiziranje i borba za ekonomska prava i danas itekako imaju smisla. Sve što treba jest zaprijetiti da će smeđi kolači životinjskog porijekla stići do visokih prozora na uredima političara, menadžera, lobista i ostalih urbanih uhljeba.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
