HEZBOLLAH

Zamka asimetrične obrane: Božja partija priječi izraelski nasrtaj, to je ključ bliskoistočne budućnosti

| Autor: Filip Brnelić
(Reuters)

(Reuters)


Kada je u nedjelju 29. listopada objavljen video klip u trajanju od 12 sekundi na kojem Hezbollahov glavni tajnik Hassan Nasrallah prolazi uz zastavu militantnog libanonskog pokreta, cijeli je arapski, ali i dobar dio ostatka svijeta u trenu obuzela neizvjesnost.

U strepnji i iščekivanju da će karizmatični vođa »Božje partije« proteklog petka obznaniti rat Izraelu, javnost koja s grčem u želucu i nemirom na savjesti prati nemilosrdno masakriranje tisuća palestinskih žena, djece, staraca i muškaraca pripremala se za oružani obračun od kojeg se zapadna Azija desetljećima ne bi oporavila, a koji bi ponovno označio punokrvni ratni konflikt Izraelskih »obrambenih« snaga (IDF) i skupine koja je vojsku smrtnog neprijatelja već dva put protjerala iz svoje zemlje.

Međutim, umjesto objave nepovratne eskalacije kojoj se nadala vrlo mala skupina onih s izraženim tanatosom, Nasrallah je kazao kako Hezbollah već ratuje na sjevernom izraelskom bojištu, zagonetno poručivši kako zbivanja uz granicu neće zauvijek biti limitirana na razmjenu artiljerije i samoubilačkih dronova.

»Sve mogućnosti ostaju otvorene na našem frontu, sve se opcije razmatraju i svaka od njih je spremna za implementaciju u svakom danom momentu. Naš je imperativ da ostanemo pripremljeni za sve potencijalne scenarije u budućnosti. Ono što se trenutno zbiva u Gazi nije uobičajeni rat, nije rat kao što su bili oni dosad vođeni. Ovo je odlučujući i povijesni konflikt nakon kojeg će sve biti drugačije. Ovo je borba čovječanstva s divljaštvom i barbarizmom kojeg utjelovljuju SAD, Velika Britanija i Izrael«, zaprijetio je čelnik ove kontroverzne organizacije prije nego su gledatelji i slušatelji na trgovima diljem arapskih gradova shvatili da je Hezbollah umjesto poteza na vojnoj ploči multidimenzionalnog šaha odigrao onaj u sferi psihološkog ratovanja. Znajući da su uši milijuna uperene u njega, Nasrallah je iskoristio priliku da podsjeti za što se tzv. Islamski otpor (poznat i kao Osovina otpora) uistinu bori te svoju poruku usmjerio samom kralju, a ne njegovom krvoločnom pješaku: »Washington je u potpunosti odgovoran za rat u Gazi, dok je Izrael samo alat. Mi danas imamo dva cilja. Prvi je da zaustavimo agresiju, a drugi je da osiguramo pobjedu palestinskom otporu u Pojasu Gaze, a to znači pobjedu Hamasa.«

Strateška dvosmislenost

Hezbollah, u zapadnim medijima znan isključivo kao »iranski proxy«, odnosno marioneta režima iz Teherana, čelna je vojno-politička zajednica šijitskih Arapa s Levanta, dio aktualne libanonske vlasti i glavni kreator vanjske politike Bejruta. Kao popularan pokret koji je čvrsto utemeljen u libanonskom društvu, Hezbollah se često naziva »državom u državi« zbog svog funkcioniranja koje uključuje održavanje vlastitih zdravstvenih, obrazovnih i socijalnih institucija na jugu i istoku zemlje, područjima u kojima žive stotine tisuća ljudi. Dok njihovo političko krilo djeluje u instancama izvršne i zakonodavne vlasti Libanona, Hezbollahove naoružane postrojbe, čija se brojnost procjenjuje i na do 100 tisuća članova, svojim su učešćima u ratovima protiv Izraela i cijele palete salafističkih džihadista po Siriji i Iraku stekli reputaciju pouzdanih, dosljednih, izrazito motiviranih i dobro obučenih boraca čije su vođe majstori psihološkog ratovanja i zbunjivanja protivnika. Kroz svoju višedesetljetnu povijest, Hezbollah je u očima libanonskih elita, saudijskih, katarskih i emiratskih monarha te zapadnih neokolonijalista, postao omražen zbog toga jer, za razliku od profitera koji zarađuju na muci Palestinaca, okupaciju Gaze i Zapadne obale ne gleda prekriženih ruku. Uspješno suprotstavljanje Izraelu, kao što je bio slučaj u ratu 2006. godine, ključan je razlog zašto je niz NATO članica ovu organizaciju proglasio terorističkom, bez obzira na to što njihovo djelovanje nije usporedivo s Daešom (Islamskom državom) ili tzv. Slobodnom sirijskom vojskom, paramilitarnom skupinom financiranom od strane SAD-a, arapskih monarhija i Turske koja provodi teror nad stanovništvom u okupiranom dijelu Sirije. Uvrštavanje na crnu listu trebalo je poslužiti kao signal međunarodnim akterima da se suzdrže od međusobnog kontaktiranja i poslovanja, međutim, ovakvi pokušaji izolacije te vojnog slabljenja Hezbollaha kroz financiranje suparničkih snaga u Siriji potpuno su se izjalovili, ne ugrozivši rad i popularnost vodeće ispostave islamskog anti-imperijalizma koja je trenutno najjača u povijesti svog postojanja.

Kao jedan od predstavnika Osovine otpora, neformalnog muslimanskog pakta kojeg čine i Sirijska arapska vojska, Korpus iranske revolucionarne garde (IRGC), iračka milicija Hašd al-Šabi (Jedinice narodne mobilizacije – PMU), jemenska vladajuća skupina Ansarallah (znani i kao Hutiji) te palestinski Hamas, Hezbollah te njihova politička i vojna doktrina potpuno su usmjereni na ujedinjavanje arapske borbe protiv izraelske okupacije Palestine i američkog vojnog prisustva u regiji. Iako od Irana redovito prima oružje, financijska sredstva, informacije obavještajnih službi te rjeđe vojnu obuku, Hezbollah samostalno odlučuje o vlastitom borbenom angažmanu i zaštiti arapske populacije u Levantu, što su, uz odgovornost prema svojoj narodnoj bazi i gotovo 20 godina dug parlamentarni legitimitet, ideološke i praktične odrednice koje ih nemjerljivo razlikuju od ostatka vojno-političkih aktera u regiji. Način njihovog operiranja slijedi strpljivu i dugoročnu strategiju unutar koje nema mjesta za impulzivno donošenje odluka. Hassan Nasrallah i tajnovito vrhovno vijeće slove kao akteri kojih karakteriziraju proračunatost, konstantna reevaluacija političkih uvjeta te visoka sofisticiranost u vojnoj analizi, što Hezbollah razlikuje od Hamasa i Palestinskog islamskog džihada, skupina s kojima povijesno nemaju prebliske odnose. S obzirom na to da ih, prema priznanju Nasrallaha, vodstvo Hamasa nije obavijestilo o svom napadu 7. listopada tijekom kojeg je ubijeno oko 1.400 Izraelaca od čega barem 600-tinjak civila, a više stotina njih zarobljeno, o pravom stavu Hezbollaha po pitanju soliranja palestinskih militanata, kao i komunikaciji koja je slijedila nakon, možemo samo nagađati. Ono što je sigurno jest da je međusobna koordinacija Osovine u proteklih mjesec dana povećana, da su kontingentni planovi za sve slučajeve ratne eskalacije u izradi i da će o njihovim okvirima biti obavještene i države koje u konfliktu stoje postrance i koje bi rado željele zaustavljanje daljnje destabilizacije zapadne Azije, kao što su Saudijska Arabija, Jordan i Egipat.

Ratna zamka

Iako se pretpostavljalo da će Hezbollah drastično intenzivirati konvencionalni dio ratovanja u slučaju da Izrael prijeđe ono što su arapski i drugi mediji smatrali »crvenom linijom«, točnije kopnenu invaziju i sistematično protjerivanje palestinskog stanovništva sa sjevera na jug, takvo se predviđanje dosad nije ostvarilo. Ipak, u odnosu na razdoblje do ovog listopada u kojem su konstantne zračne izmjene uz periode snažnije i slabije vatre bile ograničavane na proporcionalna raketiranja, sukob je doživio svoj razvoj i u taktičkom (uključivanjem borbenih tenkova), ali i kvantitativnom smislu u vidu količine streljiva koja se šalje s obje strane izraelsko-libanonske granice. Prema riječima glavnog tajnika Nasrallaha, aktualna bitka na libanonskom frontu uspjela je u svojoj namjeri da barem djelomično odvrati pažnju izraelske vojske, zbog čega se navodno trećina IDF-ovih trupa, polovica mornarice i dio elitnih jedinica ne mogu posvetiti bešćutnom iživljavanju nad nezaštićenim civilima, već se moraju spremati za nesigurnosti koje izaziva Hezbollahovo propagandno zamagljivanje. Osokoljeni prisutnošću američkih ratnih brodova u istočnom Mediteranu te prijetnjama Bidenovog državnog tajnika Antonyja Blinkena upućenim Hezbollahu i njihovim partnerima, Izraelci su ovog tjedna pojačali napade na libanonska sela što, prema izvještajima Amnestyja i Human Rights Watcha, uključuje gađanja civilne infrastrukture municijom koja raspršuje međunarodno zabranjeni bijeli fosfor. Broj libanonskih civilnih žrtava u mjesec je dana prešao u dvoznamenkasti, cifra ubijenih vojnika Hezbollaha veća je od njih 60, a pritisak na glavnu obrambenu snagu koja zemlju štiti od strane okupacije neprestano raste.

S obzirom na svoj arsenal, tehnologiju i ljudske kapacitete kojima bi mogli odgovoriti na izraelske akcije, Hezbollahova vrhuška pokazuje iznimnu suzdržanost pri poduzimanju značajnih koraka, prije svega jer ova organizacija nije puka militantna grupa koja ganja vojne trijumfe radi proširenja vlastitog utjecaja. Hezbollah zna da bi razarački rat s Izraelom u svakom smislu ostavio katastrofalne posljedice po socijalno i ekonomsko stanje Libanona, ne samo po pitanju životnog standarda stanovništva, već i po očvršćivanje etničkih i religijskih podjela koje diktiraju pravila libanonske politike. U kaotičnoj političkoj areni, usporedivom s onom daytonizirane Bosne i Hercegovine, Hezbollah ne bi mogao računati na sveobuhvatnu podršku oružanom zaustavljanju izraelskog genocida, usprkos tome što je najjači i najpopularniji politički pokret u zemlji od nešto više od 5 milijuna stanovnika i što bi se zbog manjka karijernih perspektiva dobar dio stanovništva bio voljan boriti protiv cionizma. Fragmentirano libanonsko društvo nije pripremljeno za ozbiljni rat s Izraelom ponajprije jer bi on zahtijevao funkcionalno gospodarstvo, enormne resursne izdatke i konstantan dotok oružja i municije iz Irana što u ratnim uvjetima ne bi bilo nimalo lako osigurati. Ovoj bi državi tada prijeti i mogućnost građanskog rata budući da se regularne Libanonske oružane snage, koje je ovog tjedna obećao opskrbiti izraelski saveznik Francuska, ne bi priključile na stranu Hezbollaha, dok bi s argumentom kako šijitska armija svojim talasanjem ugrožava opstojnost zemlje nastupio i sam Washington, sila kojoj ne treba puno poticaja da pokrene novi rat na Bliskom istoku. Istovremeno, Zapadu bliske domaće struje koje nije briga za Palestince u okupiranim zonama i libanonskom izbjeglištvu dobile bi dodatnu šansu za vlastito pozicioniranje kao kompradorskih elita te šansu da artikuliraju politiku nonšalantnosti prema Izraelu kakvu provodi polovica arapskih država. Ulog je ogroman. Plijen zvan Levantski bazen na samom istoku Mediterana koje sadrži 3.500 prostornih kilometara prirodnog plina, proglašen kao glavni ekonomski poticaj izraelskog zločina, u glavama biznismena krvavih prstiju već je podijeljen. Daleko od ruševina stambenih zgrada, bolnica i škola u Gazi već su iskovani nacrti po kojima će se energetska i geopolitička slika zapadne Azije nagnuti na stranu na kojoj se ne nalaze igrači rastućeg utjecaja Rusija i Kina.

Svijetlo koje osljepljuje sinove

Iako niti Hezbollah niti IDF za cilj nemaju prelaženje preko dosad postavljenih granica sukoba, podizanje njegove razine prema neželjenim scenarijima ne može biti isključeno, kao ni dovođenje novih igrača na obje strane zasad zapadnoazijskog okršaja. Konstantno testiranje protivnika i volje do koje je spreman ići bez dramatičnog odgovora gotovo da garantira daljnji tijek rata, ako već ne i njegove vremenske detalje, pri čemu treba računati na sljedeći aksiom. U slučaju da Tel Aviv dođe u priliku ispunjavanja svog proklamiranog zadatka, odnosno ugrozi Hamasovu egzistenciju i njegovu relevantnost za palestinski otpor, Hezbollah će otpustiti sve kočnice i napasti Izrael pomno odabranim sredstvima. Ipak, po sreću prvenstveno Teherana, Hezbollahovog glavnog saveznika i financijera koji će učiniti sve prije nego pribjegne krajnjoj nuždi i sam krene u sudbonosni rat protiv SAD-a, takav je rasplet događaja trenutno neizgledan budući da izraelska kopnena ofanziva, suprotno onome što kaže hasbara, nije zamišljena kao antiteroristička akcija, već kao najbrutalnije etničko čišćenje Gaze.

Kad se neselektivna zračna odmazda nad palestinskim civilima pogleda s perspektive vojne strategije, nameće se zaključak kako Izrael ratnim zločinima fokus odmiče s pravog stanja vlastitih oružanih snaga kojih je Hamas uhvatio nepripremljene, neorganizirane i nesposobne na obranu. Vječna patologija cionističkog režima izraelskoj vladi ne dozvoljava da ponajprije pred židovskim stanovništvom, a onda i ostatkom svijeta, ostavi impresiju IDF-a kao slabašne i neodlučne vojske niskog borbenog morala čiju brojnost čine mlađi punoljetnici i rezervisti, što kreatore propagande o nadmoći uvlači u ciklus iz kojeg se i sami teško vraćaju u realnost. Na ovim je iluzijama i strahu od sramoćenja nastao aktualni kontekst u kojem izraelska vlada ne želi ni čuti međunarodne zahtjeve za obostrani prekid vatre i razmjenu izraelskih zarobljenika. Dogovor kojim bi Hamas ostvario primarni cilj svoje operacije Bujica Al Aqsa – oslobađanje nekoliko tisuća palestinskih političkih zatvorenika koji čekaju izraelski vojni sud ili zatvoreni su bez podignutih optužnica – za Izrael bi predstavljao bolan poraz, a za Palestince pobjedu.

U očima populacije u koju je cionizam duboko usadio ideju supremacije nad Arapima, svaki mrtvi izraelski vojnik predstavlja novi udarac koji u kombinaciji s nemirom naseljenika koji žive uz front može stvoriti velike probleme nestabilnoj vladi Benjamina Netanyahua, političara kojeg samo imunitet premijerske fotelje štiti od kažnjavanja za nebrojena, desetljećima učinjena koruptivna djela. Pri procjeni da se njegovoj političkoj i biznis karijeri bliži kraj, mogućnost da beskrupulozni Netanyahu, potpomognut najdesnijim rukama kojih izraelska politička garnitura ima, posegne za ultimativnim potezom svoje vladavine – vojnom okupacijom Libanona – vrlo je realna, iako bi inicijalno bila popraćena negodovanjem američkih sponzora. Svjestan da Izrael iz konačnog obračuna s Hezbollahom ne može izaći kao pobjednik, Hassan Nasrallah koristit će svaku priliku da pokazivanjem na svoje pozamašne raketne kapacitete od istog odvrati neprijatelja. Jer da bi se dobila najduža partija šaha nije nužno da se protivnički kralj matira. Dovoljno je da se figure kojima upravljaju samoprozvani »sinovi svijetla« istope pod gorućim dodirom autodestruktivnog rasizma.

Povijest neprestanog jačanja

Službeno osnovan 1982. godine kao pokret otpora šijitskih muslimana koji su se pobunili protiv izraelskog rata na Libanon i okupacije južnog dijela zemlje, Hezbollah je organizacija nastala na temeljima i naslijeđu antikolonijalne i pan-arapske borbe koje je u tom periodu obilježila islamska revolucija u Iranu. Tijekom dugog građanskog rata koji se u Libanonu vodio od 1975. do 1990. godine, Hezbollah je stasao kao nacionalistička oružana skupina s izraženim religijskim elementom koju je od ranih početaka pod svoju zaštitu uzela nova vlast u Teheranu, vojno obučivši i opskrbivši njene militante. Hezbollah je svoj prvi trijumf protiv Izraela i domaćih izdajničkih snaga tzv. Južno-libanonske vojske ostvario 2000. godine kada su okupatore protjerali s juga zemlje, nanesavši prvi pravi vojni poraz ekspanzionističkim namjerama Tel Aviva što je ohrabrilo druge arapske borce, prvenstveno Palestince koji su iste godine pokrenuli svoju Drugu Intifadu. Tijekom tzv. Revolucije cedra 2005. godine, izazvanom pogibijom premijera Rafika Haririja kojeg su ubili odmetnuti pripadnici Hezbollaha, ova je organizacija stala na stranu libanonske vlade te Sirije i njene vojske koja je istok zemlje okupirala od 1976. godine, tvrdeći kako će na antisirijskom sentimentu profitirati isključivo Izrael. Iako su Sirijci istjerani masovnim prosvjedima kojih su podržavali Saudijska Arabija i države NATO saveza, popularnost Hezbollaha nije pala, pa je njegovo političko krilo ušlo u vladajuću koaliciju.

U strahu da će Hezbollah na vlasti ojačati politički i vojno, a time i sirijski i iranski utjecaj u Libanonu, Izrael je u srpnju 2006. pokrenuo invaziju na jug zemlje, no nakon jednomjesečnog ratovanja tijekom kojih je ubijeno gotovo tisuću libanonskih civila Izraelske obrambene snage su se povukle, što je glavnom tajniku Hezbollaha Hassanu Nasrallahu donijelo status ratnog heroja. Hezbollah se pokazao jednim od ključnih faktora građanskog rata u Siriji, za vrijeme kojeg je na strani vladinih snaga ratovao protiv fundamentalista Daeša/Islamske države, Al Kaide i Al Nusre, kao i raznih »umjerenih pobunjenika« kojih su potpomagali katarska, saudijska, turska i američka vlada. Spriječivši da se salafizam ozbiljnije uhvati u njihovom istočnom susjedstvu, kao i samom Libanonu, Hezbollah se utemeljio kao snažna vojna i politička sila zapadne Azije bez koje se politička realnost regije ne može krojiti, ali i kao organizacija koja je skupila nezavidnu listu protivnika i neprijatelja, prije svega kod sunitskih političkih vrhova. Posljednji ozbiljniji pokušaj njihove delegitimacije koji je uvelike podsjećao na prosvjede 14 godina ranije zbio se 2019. godine, kada je Hezbollah prozvan kao glavni krivac za ekonomske nedaće u kojima se nalazi Libanon, uključujući sveprisutnu korupciju u zemlji vrlo nestabilne političke slike. Ipak, osim kadrovskih izmjena na čelu vlade koju su predvodili Hezbollahovi politički rivali, prosvjedi nisu urodili značajnim promjenama u ekonomskom, pravnom ili legislativnom funkcioniranju zemlje, dok je bijes etnički i religijski raznolikog naroda preusmjeren je na vlasti u glavnom gradu Bejrutu koje 2020. godine nisu spriječile katastrofalnu eksploziju lučkog skladišta s povećim količinama skrivenog amonijeva nitrata.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter