POVRATAK U DOBA MRAKA
"Prvo su došli po Palestince": Etničko čišćenje na Bliskom istoku moglo bi cijelu regiju osuditi na desetljeća pomrčine
(Reuters)
Kroz maglu ratne propagande i bujicu manipulativnih interpretacija koje su zagadile izvještavanje o najkarakterističnijoj temi svjetske post-ratne politike prošle se nedjelje probio članak naziva »Taktika iza izraelske kopnene ofenzive« objavljen u britanskom Financial Timesu.
Ovaj dnevnik, u anglofonoj informativnoj biosferi poznat kao medij koji zbog svoje savjetodavne uloge najbogatijim biznismenima zna objavljivati visokokvalitetne i objektivne reportaže, izvrsnim je primjerkom novinarstva prekinuo trotjedno propitivanje strepeće svjetske javnosti o tome što to neočekivanim napadom posramljeni, iznenađeni i uvrijeđeni režim iz Tel Aviva čeka prije nego krene u svoj konačan osvajački pohod na Pojas Gaze i tamošnjih 2,3 milijuna Palestinaca.
Kako grupa autora prisutna na terenu prenosi, odgovor koji izraelske »obrambene« snage uz malu ispravku nude je dvojak.
Uz objašnjenje da je kopnena invazija s tenkovima i strojnicama na sjeveru najvećeg koncentracijskog logora na svijetu već započela, iz redova okupatorske vojske saznalo se da je njihove trupe – prosto i jednostavno – strah urbanog ratovanja na tuđem teritoriju, kao i da se brojčana limitiranost zasad propale operacije želi opravdati potrebom da se u aktivno stanje ne iziritiraju igrači s oružjem jačim od nevođenih raketa.
Prekomjerno granatiranje civilne infrastrukture, sakupljanje što većeg broja ratnih zločina te povećanje konta ubijenih maloljetnika, žena i staraca u tom je priznanju dobilo svoj motivacijski kontekst – Gazini militanti Hamasa i Palestinskog islamskog džihada i bez direktne uključenosti iranske vojske i oružanog ogranka libanonskog Hezbolaha odolijevaju napadima na papiru mnogo jačeg protivnika, pa vojno-političkom vodstvu predvođenom i doma omraženim ekstremistom Benjaminom Netanyahuom ostaje vrlo malo toga čime bi se moglo pretvarati da cijela stvar ima ikakvog praktičnog smisla.
Samo par kalkulacija i međusobno potaknutih odluka regionalnih i svjetskih moćnika dijeli nas od završne eskalacije 75-ogodišnjeg sukoba nakon koje sukoba više neće biti. Perfidnost, besramnost i čista zloba prikazivane u instituciji koja je u istom historijskom periodu osnovana kako bi najgora nasilna iživljavanja nad nedužnima spriječila svjedoče o posvemašnjem licemjerstvu koje vlada međunarodnom politikom, beskorisnim mjestom gdje nakupina navodno važnih ljudi u odijelima nekome nešto govori, a da nitko nikog ne sluša.
Bez principijelnih aktera koji će pozvati na uvođenje embarga na oružje i ekonomske sankcije Izraelu, bez prijetnji za svrgavanje autoritarne i nasilne vlasti, njujorško izrugivanje svim demokratskim vrijednostima i Povelji Ujedinjenih naroda, kojem se rado priklonila i vazalska hrvatska diplomacija, pokazalo je svu impotenciju tzv. »međunarodne zajednice« zarobljene u podanosti, ganjanju najnižih interesa i manjku ljudskog dostojanstva.
Dok revoltirani direktor UN-ovog Ureda za ljudska prava podnosi ostavku, dok UN-ove škole u Gazi bivaju sravnjene sa zemljom, čovječanstvu ne ostaje nego da nemoćno gleda u Zapadno pečatiranje izraelskog nacrta o genocidu, čekajući samo da vidi hoće li muslimanski vođe Osovine otpora najveći zločin našeg doba nepomično ispratiti.
Arapski pasijans
Novopostavljeni teren geopolitičkih igara može se promatrati jedino kroz čelično hladnu, ciničnu lupu koja će omogućiti da omrtvljeni izbjegnemo humanističko poimanje strahota u Palestini i oko nje. One u svojoj krnjoj verbalizaciji izgledaju ovako: Hamasova je Al-Kasam brigada prije svog iznenadnog napada preko okupacijskog zida znala da će Izraelova odmazda nad civilima biti jedini način da Netanyahuovi krvoloci pokažu reakciju, da će navlačenjem neprijatelja na vlastiti teren imati veće borbene šanse nego pri razmjeni raketnom artiljerijom, i da 400 kilometara podzemnih tunela u Gazi predstavlja nerješivu enigmu za rezerviste iz generacije Z naučene na nišanjenje djece s praćkama.
Neprestano rastućoj brojci ubijenih Palestinaca, koja u tridesetak dana iznosi barem deset tisuća, pridružile su se i nemale brojke otetih i brutaliziranih stanovnika Zapadne obale, ali i premlaćenih i uhićenih Izraelaca koji su se javno usprotivili nečasnim rabotama svoje vlade.
Neizbježan regionalni kontekst upotpunjava se vijestima o detaljima plana za protjerivanje Palestinaca na egipatski poluotok Sinaj, o zračnim napadima Tel Aviva kojih, uz Gazu, trpe Libanon, Sirija i egipatski granični prijelaz Rafah, kao i prijetnjama za eskalaciju sukoba Izraela s Jemenom, a onaj svjetski informacijom da je poteze naseljeničke kolonije legitimirao Washington tako što je preko pola svijeta, u istočni Mediteran, poslao svoja dva nosača aviona i još niz ratnih brodova.
Najviše posljedica vrtloženja nasilja u arapskom susjedstvu trenutno trpi Egipat. Kairo je zajedno s jordanskim vlastima poručio kako ni pod koju cijenu ne želi sudjelovati u prihvatu palestinskih izbjeglica koje bi Izrael etnički očistio iz Gaze, odnosno Zapadne obale, zbog čega vlada predsjednika Sisija ne dozvoljava da Rafah bude otvoren za one koji žele pobjeći od izraelskih zračnih napada.
Jedini granični prijelaz između Pojasa Gaze i Egipta dosad je korišten uglavnom kao mjesto na kojem će biti transfer stranih državljana, nakon čega je Egipat blokirao pristup gotovo svima ostalima, uključujući ranjenim i životno ugroženim Palestincima koji zbog toga što nemaju putovnicu umiru samo tri kilometara od najbliže bolnice.
Pristavši na izraelske ultimatume pod kojima će se distribuirati sramotno mala pomoć ljudima odsječenima od osnovnih sredstava za život, koji počinju umirati od gladi, neliječenja i konzumacije kontaminirane vode, Sisi je u vrijeme najgore humanitarne katastrofe odabrao nezamjeranje Izraelu, čime je Palestince na jugu Gaze pretvorio u ping-pong lopticu kojom se inače prijateljske države sada nabacuju.
Za razliku od 100 milijuna ljudi brojnog Egipta u kojem se nalazi zanemarivi broj palestinskih izbjeglica, u Jordanu boravi barem 2,4 milijuna njih koji čine gotovo četvrtinu populacije te zemlje.
Ovoj monarhiji također prijeti nezavidna situacija s priljevom novih protjeranika s obzirom na to da bi Izrael mogao krenuti u sistematično obračunavanje s tri milijuna Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali. Izgledno je kako jordanski kralj Abdulah, povijesno slizan s američkim i britanskim imperijalizmom, neće htjeti ugroziti svoje zapadne veze, međunarodnu poziciju i status prvoklasne turističke destinacije, što je razlog zašto njegovi javni zazivi za poštovanje ljudskih prava Palestinaca te prava na osnivanje države unutar granica definiranih 1967. godine ostaju samo verbalno umirivanje bijesnih arapskih naroda.
Na pukoj retorici ostaje i diplomatsko djelovanje Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Katara koji se oglase samo kada treba osuditi najgnjusnije ratne zločine poput uništavanja bolnice al-Ahli i izbjegličkog kampa Džabalija u kojima je ubijeno po nekoliko stotina nezaštićenih civila.
Anti-zapadni sentiment
Međutim, teatrom lažne solidarnosti za palestinskom braćom najsuverenije je zavladao turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koji je, umotan u posebno izrađeni palestinski šal, na subotnjem skupu u Istanbulu grmio protiv cionističkog režima i obližnjih američkih pomorskih instalacija.
– Izrael otvoreno radi ratne zločine već 22 dana, ali zapadni ih vođe čak nisu ni pozvali na prekid vatre, a kamoli po tom pitanju reagirali. Apsurdno je svjedočiti kako se njihova bezuvjetna potpora odgovornima za smrt nevine djece kamuflira u isprazne ideale demokracije, ljudskih prava i pravde.
Pravi krivci iza ovih regionalnih makinacija su oni koji podržavaju Izrael za vlastite ciljeve, jer Izrael ne može napraviti ništa bez njihove podrške, uvjeravao je Erdogan okupljene u vlastite dobre namjere. Ipak, razdraganoj masi predsjednik nije imao srca spomenuti kako turska biznis elita, kao i drugi regionalni moćnici, od Tel Aviva ima itekakve koristi, prvenstveno pri izvozu plina, zbog čega turski vrh ipak neće htjeti prekinuti izvrsne ekonomske veze s metom svoje jezične artiljerije.
S druge strane geopolitičkih grupiranja, one s koje može očekivati direktan udar na Izrael, stoji tzv. Osovina otpora koju čine arapske i muslimanske zemlje s narodima Levanta koji bez obzira na religijsku pripadnost – islamske denominacije, kršćanstvo, judaizam i druga vjerovanja – osjećaju kako ih je samo kotač povijesti razdvojio od nesretnih Palestinaca.
Njima najbliži su stanovnici južnog Libanona kojim vlada Hezbolah, jedini organizirani pokret u zemlji čija oružana frakcija sprečava da Izrael izvrši nastavak svoje ekspanzije na sjever. Proteklog se mjeseca na ovoj relaciji pojačala razmjena vatre, no još uvijek ne u svom punom obujmu kao što je bio slučaj 2006. godine.
To bi se moglo ponoviti u slučaju da Hezbolah odluči kako je stiglo vrijeme za konačan obračun, pri čemu će glavnu ulogu igrati razina vojnog učešća najveće regionalne sile Irana. Teheran će zasigurno nastaviti s naoružavanjem svog primarnog partnera, no kako stvari trenutno stoje, iransko će se direktno uključivanje u rat dogoditi samo pod krajnjom prijetnjom široj regionalnoj stabilnosti, odnosno u scenariju da omjer snaga na izraelskoj strani postane disproporcionalan.
Svi akteri u zapadnoj Aziji žele spriječiti tijek događaja koji bi tada slijedio – Teheran bi osim granatiranja Izraela svojim napadima u ranoj fazi uništio sve američke baze u Siriji i Iraku, SAD bi uzvratio iz saudijskih, katarskih i emiratskih baza čime bi ove tri države stale na suprotnu stranu, a u rat bi se morale uključiti Rusija i Kina s obzirom na to da se njihovo savezništvo s Iranom proteže na sve bližu vojnu suradnju.
U specifičnim se pozicijama nalaze i tri arapske države koje još proživljavaju rat i njegove tragične posljedice. Sirija, koja u drastično smanjenom obujmu ratuje protiv tursko-fundamentalističke okupacije sjeverozapada te američke okupacije sjeveroistoka, nema snage ni međunarodne podrške da se odupre konstantnim bombardiranjima Izraela na njezinu vojnu i civilnu infrastrukturu, a usto mora slušati i naputke iz Moskve koja nadzor nad zbivanjima u regiji radi iz vojne baze Hmeimim.
Iračka je vlast glasna u osudi izraelskih zločina, dok nanovo formirane militantne skupine na sjeveru zemlje najavljuju oružano protjerivanje američke vojske. Miris rata širi se i iz Jemena. Vladajuća skupina Ansarallah, koja je uspjela odoljeti dugogodišnjim brutalnim napadima saudijske i emiratske vojske, započela je s raketnim i dronskim ratovanjem na dvije tisuće kilometara udaljene izraelske pozicije te pozvala druge arapske zemlje da »ispoštuju svoju moralnu dužnost prema palestinskom narodu«.
Politička ekonomija genocida
Nikad riješeno palestinsko pitanje ostalo je jedno od sve manjeg broja nedoumica koje je zapadnoazijska regija pred sobom ostavila, stoga se ratom koji će potrajati duže nego se miroljubivi dio svjetske javnosti nada ponovo okreće cijela bliskoistočna politika, ali i politički uvjeti prihvaćanja Izraela kao stranog entiteta. Iransko-saudijski dogovor i saudijsko odbijanje američkih naftnih zahtjeva, ulazak Egipta, Irana, Saudijske Arabije i UAE-a u savez BRICS, sirijska reintegracija, stišavanja ratova u Siriji i Jemenu i stvaranje novih razvojnih partnerstava s Kinom – potezi su koji su u proteklih par godina započeli transformaciju regije prema nekim novim konceptima i pravilima.
U kontekstu globalne energetske nesigurnosti ovaj je dio svijeta, zajedno sa svojim resursima, ponovo postao centralan za međunarodnu ekonomiju, a na taj su se vlak htjeli prošvercati Izrael i njegov američki sugar daddy koji je normalizacijom odnosa Tel Aviva i arapskih država htio zapečatiti vlastiti prekooceanski utjecaj za narednih nekoliko desetljeća.
Takav se plan, čija je perjanica trebala biti črčkarija zvana transportni koridor IMEC tj. željeznička i cestovna veza između Saudijske Arabije, Jordana i Izraela, potpuno izjalovio. Izraelska nestabilnost izravno ugrožava trgovinske veze s okolnim monarhijama, nacionalnoj ekonomiji prijeti oštar ekonomski pad u slučaju opće vojne mobilizacije, a svemu treba dodati oštri zaokret kojim Netanyahuova vlada gubi starog saveznika.
Iako povijesno bliska s Izraelom, Moskva kao da je odjednom shvatila kako netransparentnost u tom odnosu šteti njenom utjecaju u regiji i reputaciji kod zemalja Globalnog juga.
Retorika ruskih vlasti, od predsjednika Putina, preko ministra vanjskih poslova Lavrova do stalnog predstavnika Rusije u UN-u Vasilija Nebenzje, pojačavala je svoje osude izraelskih ratnih zločina proglasivši ih kolektivnim kažnjavanjem civilne populacije koje se ne može ničim opravdati, a od kojih koristi ima samo SAD. Putin je otišao toliko daleko da se usudio usporediti opsadu Gaze s nacističkom blokadom Lenjingrada tijekom koje su poginule stotine tisuća ljudi, pa u glavni grad pozvao predstavnike Hamasa koji su u iranskom veleposlanstvu održali sastanak s ruskim diplomatima na opći bijes izraelske vladajuće koalicije, i to s razlogom.
Uža koordinacija djelovanja između Rusije, Kine i Irana te posredno brojnih milicija koje Teheran podržava nedvojbeno vodi prema čvrstom blokovskom preslagivanju koje će Izrael i SAD prokazati kao zajedničke smrtne neprijatelje, bez mnogo aktera koji će potrčati društvu ideološki ostrašćenih fanatika.
Zbog opisanih kretanja ne postoji nikakva mogućnost da izraelska vlast iz svega izađe kao pobjednik, bilo vojni ili politički, a ponajmanje moralni. Etničko čišćenje i genocid, usprkos svoj besramnoj propagandi monstruoznih rasista, nisu praksa kojom će Izrael i njegovo stanovništvo postati sigurniji, čak i u slučaju da Hezbolah i Iran ne objave rat. Reakcija arapskih naroda na zločine najvećih razmjera u potpunosti bi promijenila političku klimu, potaknula stotine tisuća mladića da svoj život posvete oružanom istrebljenju cionizma te uzrokovala niz državnih udara u kojima bi padale glave pasivnih i poslušničkih vladara, što je kombinacija događaja koja bi cijeli Bliski istok osudila na desetljeća dugu političku, ekonomsku i općedruštvenu pomrčinu.
Tog je scenarija svjestan i onaj dio američkog političkog vrha koji ne razmišlja samo o sponzorstvima najvećih proizvođača oružja, već podalje očiju medija i javnosti pokušava odvratiti Netanyahua od implementacije »konačnog rješenja« za Palestince u Gazi i Zapadnoj obali. Ishod internog sukoba u američkoj administraciji između pobješnjelih neokonzervativnih manijaka i smirenijih, strateški orijentiranih hladnoratnika bit će ključan.
U raskoraku kratkoročnih i dugoročnih interesa američke hegemonije jedino prevaga potonjih podrazumijeva kakvu-takvu koegzistenciju u multipolarnom svijetu te mogućnost za samorefleksiju po pitanju katastrofalnih geopolitičkih procjena kao što je, između ostalog, klađenje na ukrajinsku rupu bez dna. Budući da unutarnja previranja Izraelom opčinjene američke politike pokazuju kako Zelenski može početi odbrojavati dane do zatvaranja pipe s oružjem i municijom, logično je zabrinuti se gdje bi u toj priči bila Europa, ostavljena s nuspojavama problema zvanog Kijev.
Niti Europljani, zabezeknuti lakoćom kojom najmoćniji političari Unije, Francuske, Njemačke, UK-a i Italije opravdavaju ratne zločine kada to njima odgovara i šokirani nonšalantnošću kojom prekid vatre izjednačavaju s povlačenjem pred terorizmom, neće još dugo trpiti potpuno očiglednu nedemokratičnost u kojoj žive, kao niti prisilnu izolaciju od ostatka svijeta u koju poremećene transnacionalne vlasti guraju kontinent.
Da se nevinost žrtava ni na Zapadu ni na (Bliskom) Istoku ne procjenjuje prema univerzalnom, humanističkom kriteriju, nego prema interesnom paktu na integritet imunih političara s režimom koji ih čini, nažalost nije nikakva novost, no pred uistinu globalnim i nadideološkim impulsom za pravdu, solidarnost i dostojanstvo taj obrazac neće još dugo ostati djelotvoran.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
