Kada se u njemačkim birokratskim krugovima spomene zeitenwende, čest je slučaj da sugovornike u času obuzme ponos, ponekad do te mjere da će pojedinci pred znatiželjnim novinarima to i priznati. Asocijacije koje budi ova jezična kovanica toliko su nadišle ograničenost matičnog govornog područja da njome kroz proteklih 20 mjeseci barataju i oni koji ne mogu u potpunosti pojmiti njenu genetičku finesu, ali zato mogu evaluirati važnost onog što ona označava.

Prije nego je ovaj pojam prometnut u riječ 2022. godine u izboru Društva za njemački jezik, zeitenwende – prevedeno kao »povijesna prekretnica« – ime je nalijepljeno sada već povijesnom govoru njemačkog kancelara Olafa Scholza u kojem tada novopečeni lider na izvanrednoj sjednici Bundestaga osuđuje »Putinovo zaustavljanje slobode Ukrajine« te izriče kako pred Europom ništa ne može opravdati ruski vojni napad na suverenu zemlju.

Ne uvijek prisutnu njemačku nacionalnu diku Scholz je probudio metaforičkim lupanjem šake o stol, najavivši oštre sankcije po moskovski režim kojem će Njemačka i Europska unija pokazati kako stoje na strani pravde i demokracije, te obećavši dramatičnu političku piruetu koja će u započetoj eri neizvjesnosti prožeti unutarnju i vanjsku politiku Savezne Republike. Strategija za novo njemačko doba izlistala je cijeli niz transformacijskih »paketa«, onih namijenjenih njemačkoj vojsci, energetici, industriji i diplomaciji koje odjednom više nisu mogle funkcionirati kao što je bio slučaj dotad.

Dvije slike tranzicije

Ako je pitati ogromni dio poslovično prijateljskog njemačkog političkog spektra, sve što je uslijedilo nakon prekretničkog govora dokaz je da usporena, troma, birokratizirana Njemačka može brzo reagirati na drastične promjene u uvjetima u kojima se odvija geopolitika, pa sveobuhvatnim planom pokušati odgovoriti na krize u koje je u trenutku bačena. Šok izazvan činjenicom da udjeli plinskog uvoza od 55 posto, odnosno 35 posto naftnog importa koje je Njemačka kupovala od Rusije moraju biti nadomješteni u samo par mjeseci, nije doživio svoje najgore strahove, što je klasu političara na federalnoj razini ohrabrilo za daljnje guranje granica ambicioznosti.

Kada se napravi generalna evaluacija, njemačka postignuća na prvu uopće ne izgledaju loše. Energetski se sektor mijenja rapidno, ruska energija u Njemačku stiže u tragovima (kada isti preprodajom iz trećih zemalja nisu zameteni), protekle se zime nitko nije smrznuo, nezaposlenost je na niskoj stopi od 5,7 posto, a dostupnih radnih mjesta koja čekaju popunjavanje ima na stotine tisuća. Također, svakom je njemačkom građaninu prošlog rujna na račun sjela svota od 300 eura da se barem malo stiša bojazan od uvišestručenih cijena energenata, a vladinim obećanjem federalna država subvencionira instalacije dizalica topline u stambenim objektima.

Međutim, kada se zagrebe ispod površine, situacija koju se zatiče nije ni izbliza toliko bajna, počevši od već objavljenog smanjenja visine subvencija za elektrifikaciju grijanja te automatski i broja aplikacija nakon što su njemački zakonodavci shvatili da im nedostaje brojnost kvalificiranih instalatera.

Nacionalni pad u recesiju, točnije ekonomsku kontrakciju koja će prema prognozama na kraju godine iznositi oko 0,6 posto, pred očima javnosti neće moći opravdati saznanje da je s novom ekonomskom politikom vlada bila voljna ustrajati čak i kada su interne analize previđale pad BDP-a od 6 posto. Njemačka je danas, dakako poslije Ukrajine, najveći gubitnik ruske invazije.

Ona bilježi pad svojih tradicionalno najjačih industrija, prvenstveno petrokemijske, u sve većoj mjeri zaostaje za vodećim zemljama svijeta u polju suvremenih tehnologija, a ujedno ne pokazuje potencijal da ponovno postane sinonim za istraživačko-razvojno vizionarstvo i inženjersku izvrsnost. Softverska i hi-tech industrija ne nalaze se visoko na listi prioriteta »semafor koalicije« socijaldemokrata, zelenih i slobodnotržišnih liberala, kao ni stvaranje rasta kroz kasino igre u financijskom sektoru, jedinoj djelatnosti koja već godinama iznad vode drži glavu, primjerice, britanske ekonomije. Skupoća električne energije koja je stigla na vlaku europskih sankcija Rusiji izaziva bijes njemačkih industrijalaca koji su izgubili primarnu prednost nad konkurencijom te u velikoj mjeri razmatraju emigraciju u dijelove svijeta s jeftinijom radnom snagom, manjim ulaznim troškovima i ekološkim standardima.

Petrokemijski gigant BASF svoje najveće investicije ima u Kini, kod kuće zatvara postrojenja i daje otkaze tisućama radnika, automobilski div Volkswagen procjenjuje kako mu se poslovanje u dresdenskoj tvornici ne isplati, dok su Siemensove najave bijega spriječene tek obilatim subvencijama od strane države koje se, osim u atraktivnim zemljištima, upražnjavaju i u milijunima eura poreznih olakšica.

All-in na zeleno

Fokus na energetiku, ekonomsku granu koja se s pravom smatra temeljem nacionalne sigurnosti, pokazuje kako njemačka strategija samo uz snažno žmirenje može izbjeći ocjene nepromišljenosti, riskantnosti ili sumanutosti. Njemačka se nada kako će ekonomski rast u idućim godinama kreirati gotovo isključivo na proizvodnji energetskih sustava pogonjenima obnovljivim izvorima, o vremenskim prilikama ovisnim solarnim i vjetroelektranama te još uvijek netestiranom vodiku.

Tako glasi oklada zbog koje je Scholzov ministarski kabinet pristao na navaljivanja stranke Zelenih da se u Njemačkoj zatvori i posljednja funkcionalna nuklearka. Iracionalna fobija prema nuklearnoj energiji konzistentna je politika ove čudnovate partije još od vremena njena osnutka prije pedesetak godina, a prema najavi sljedeća meta srednjeg od triju partnera neprincipijelne vladajuće koalicije bit će plinski štednjaci. Ipak, uvjerenost da energetski sustavi koji još nisu usavršeni, koji ne pokazuju gotovu mogućnost široke primjene i koji nigdje u svijetu ne čine osnovni energetski oslonac mogu riješiti problem koji čovječanstvo ima s emisijom štetnih ispušnih plinova, prelazi sferu hrabrog investiranja i političkog odlučivanja.

Izjava ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock u kojoj poziva zemlje da implementiraju njemački model energetske tranzicije u tom kontekstu odražava gotovo religiozno poimanje obnovljive energije, ali i dokaz u moć autosugestije kojom su njemački političari sami sebe uvjerili da je sve što iz njihovih glava izađe vrijedno općeg divljenja.

U scenariju izjalovljenog plana, cijena koju će platiti narod, njemački ekološki kredibilitet i sam okoliš, bit će astronomska, ako to već sad nije slučaj. Besramno ignorirajući možda i najveću ekološku katastrofu našeg doba u kojoj su u nepovrat iscurile stotine tisuće tona metana, službenom Berlinu kao da je pao kamen sa srca kada je saznao da Sjeverni tok 2, nekoć ključni komad energetske infrastrukture u koji su uložene milijarde eura, nikad neće zaživjeti jer se, eto, više ne mora imati posla s ruskim zloduhom. Novi njemački plinoviti prijatelj od prošle jeseni je Katar.

S miroljubivim lučonošom demokracije na arapskom poluotoku zeleni ministar ekonomskih poslova i klimatske mjere Robert Habeck potpisao je 15-ogodišnji ugovor u kojem se Katarani obvezuju na opskrbljivanje tri novoizgrađena LNG terminala na sjeveru Njemačke te još dva kada oni budu izgrađeni, što je kritičarima europskog energetskog kockanja dalo dodatnu municiju. Međutim, ništa nije prokazalo debljinu licemjerja ostrašćenih i ratobornih pravovjernika kao nevjerojatna vijest s početka listopada koja je zapanjenu javnost obavijestila da je Habeck u svojoj zimogroznosti u stanje pripravnosti stavio već zaboravljene termoelektrane na ugljen.

U boljim bi političkim uvjetima ova odluka mogla biti protumačena kao pametni plan B, no u situaciji u kojima se »ekološki osviještena vlast« odriče uranija da bi ga zamijenila najprljavijim mogućim gorivom, to nikako nije moguće. Debaklu njemačkog zelenog pohoda doprinosi i činjenica da Francuska zbog svojih nuklearki emitira pet do šest puta manje ugljičnog dioksida po proizvedenom kilovatsatu te da je u nedostatku vlastite električne energije Njemačka odjednom osuđena uvoziti struju stvorenu kod svog susjeda s jugozapada.

Sekundiranje euroatlantizmu

Iako se uzrečica »kada Njemačka kihne, Europa se prehladi« originalno primjenjivala na stanje u gospodarstvu, ona danas više nego ikad vrijedi na području vanjske politike i diplomacije. Uvjerivši sebe kako su nakon Ukrajine upravo oni i Poljaci na nišanu ruskog ratnog stroja, njemački su političari, predvođeni kakistokratkinjom na gastarbajtu u Bruxellesu Ursulom von der Leyen, službeno odustali od najvažnijeg alata meke moći – diplomacije – što su shodno tome bile prisiljene učiniti i sve članice Unije.

U jednu ruku, izrazita podrška Ukrajini bila je demokratska u njenom elementarnom smislu, tj. odražavala je mišljenje njemačkog i dobrog dijela drugih naroda čiji su agresivniji glasovi od početka zazivali odustajanje od dugogodišnje politike nenaoružavanja zemalja koje se nalaze u ratnom sukobu.

Kako u višestranačkim sustavima briga za vlastitu poziciju uvijek opasno konkurira potrebi za očuvanjem socijalnog mira i servisiranja domaćeg kapitala, obećanja kako Njemačka neće slati teško naoružanje i tenkove brzo su padala u vodu, pa se Olaf Scholz pokunjio pred kombinacijom američkih i domaćih nasrtaja za nastavak financiranja na propast osuđene ukrajinske vojske.

No kako stvari stoje, 24 milijarde eura vrijedna pozajmica (po financijskoj vrijednosti druga nakon one američke) koju su Ukrajinske oružane snage primile od početka prošle godine, Berlinu nikad neće biti otplaćena, a promašenosti ove investicije prethodi i nepovratni gubitak njemačkog međunarodnog kreda stečenog odbijanjem sudjelovanja u američkim rabotama u Iraku i Libiji.

Stoga je njemačko amenovanje izraelskog etničkog čišćenja s elementima genocida nad palestinskim stanovništvom u Gazi samo cementiralo status arogantnog neokolonijalista s kojim će većina svjetskih država imati sve manje razloga za povezivanje. Agresivna, kratkovidna i hladnoratovska svrstavanja na strane Ukrajine i Izraela koja su izvršena po licemjernom dvostrukom standardu, bez ikakvog koherentnog kriterija, diplomatskog suzdržavanja ili bilo kakvih zaziva za mirnim razrješenjem Njemačkoj i Europskoj uniji oduzela su poziciju moralnog internacionalnog arbitra, zbog čega važnost Europe i njene najmoćnije države biva srozavana do razine trećerazrednih zemalja koji mazohistički uživaju u javnom degradiranju pod američkim bičem.

Javno priznanje bivše kancelarke Angele Merkel da su sporazumi iz Minska bili namijenjeni zavlačenju Putina i kupovanju vremena da se Ukrajina naoruža, a ne izvuče iz načetog bureta baruta, ujedno i znači da njemačke diplomate više nitko neće smatrati pouzdanim medijatorima za rješavanje napetih situacija u svijetu. Svemu treba dodati bezpresedansku krađu G7 članica kojom se 280 milijardi dolara zamrznute ruske imovine želi prenamijeniti za financiranje kijevskog topovskog mesa, što je aspekt zeitenwendea o kojem se malo razgovara, a koji se dugoročno može ispostaviti i najvažnijim za budućnost cijelog kontinenta.

Čak i ako se Njemačka izvuče iz zamki vlastite rekonfiguracije energetske strukture, ostatak Europske unije neće moći učiniti isto, pa će nacionalne pozicije postati još ranjivije na volatilnost geopolitike i svjetskog tržišta. Drugim riječima, postoji realna opasnost da zbog kratkovidne nesmotrenosti najjačih, onih koji uistinu kreiraju europske politike i regulative, svi osim najbogatijeg dijela EU-a ostanu na cjedilu, bez resursa i bez čvrste pregovaračke baze.

Njemačka inicijativa za ukidanjem jednoglasnosti pri odlučivanju u Europskom vijeću tada dobiva svoju alarmantniju interpretaciju – težnju da se disonantne glasove unutar dvadesetsedmorice jednostavno zanemari i da se barem načelna potreba za zadovoljavanje svačijeg interesa svede na minimum. Dotad snage establišmenta po pitanju postrojavanja iza vlastite fragilne vizije mogu učiniti samo malo više od moljenja sudbine da izbori po Europi donose što više Donalda Tuskova, što manje Mateusza Morawieckih i da europska iluzija satkana od retorike prosvijećenih ideala nastavi sakrivati interesni pakt Njemačke i Francuske temeljen na sekundiranju imperijalističkom euroatlantizmu.

Vragovi antipopulizma

Upitna stabilnost koalicije SPD-a, FDP-a i Zelenih ne počiva samo na soliranju potonjih. Fundamentalni sukob unutar vlade kreće iz neoliberalnog, maltene libertarijanskog poimanja uloge države koju gura ministar financija iz Slobodne demokratske partije Christian Lindner. Takvo slijeđenje korporativne logike upravljanja u državnim tijelima zbiva se naspram socijalno i radnički osjetljivijih politika u zastupanju Socijaldemokratske partije Njemačke koja se, premda su najveća parlamentarna stranka, ne može nametnuti kao autoritet (SPD ima 207 od 736 zastupnika u Bundestagu, Zeleni imaju 118, FDP 92, a opozicijski CDU/CSU 197). Olaf Scholz od kraja 2021. godine izgleda kao čovjek kojemu je mandat pao u ruke samo zato jer je shvatio da budućnost SPD-a počiva u prihvaćanju kompromisa koje su pred njega stavili žuti i zeleni vragovi, a ne u nastavku šurovanja s demokršćanskim crnim, čime je CDU izgubio vlast prvi put nakon 2005. godine.

Scholza od zasjedanja na kancelarsko mjesto u stopu prati reputacija neodlučnog i slabog vođe, političara koji pobuđuje toliko malo poštovanja da ga se bivši ukrajinski ambasador u Berlinu usuđuje prozvati »uvrijeđenom jetrenom kobasicom«, i državnika koji kao poslušni sluga sluša dok američki predsjednik pred njime prijeti sabotažom megaskupog energetskog projekta od nacionalne važnosti.

Kad se sagledaju pritisci i okolnosti stavljeni pred semafor koaliciju, CDU bez Angele Merkel može biti zadovoljan da ne mora vladati u ovim kriznim vremenima. Osim ekonomskih nedaća pospješenih dotrajalom cestovnom i željezničkom infrastrukturom koja biznisu predstavlja prepreku, na vrhu popisa ključnih problema stoje iznimno visoke cijene stambenog najma protiv kojih se savezna i republičke vlasti dosad nisu usudile ozbiljno boriti.

Nadalje, poteškoće u integraciji izbjeglica i migranata sa sobom nose rast islamofobije koja je prije deset godina pokazala skriveno, ali nikad istrijebljeno lice Europe, što se zbiva u kombinaciji s rastom broja napada na židovske institucije i imovinu i povećanom prisutnosti neonacizma, uključujući onog u policijskim i vojnim strukturama. Strah od toga da vlast preuzme Alternativa za Njemačku (AfD), stranka koja biva opisivana cijelim spektrom predznaka od desno-populističke do ekstremno desne, jedna je od ograničenog broja tema u njemačkoj politici oko kojih ne vlada tabu. Danas, na polovici mandata aktualne vlasti, AfD više nisu čudaci i marginalci s deindustrijaliziranog istoka, već dobro financirana, dobro organizirana grupa uglednih članova više klase koji osvajaju vrlo dobre rezultate u najprosperitetnijim državama kao što su Bavarska i Hessen.

Budući da se »antipopulističke« stranke njemačkog mainstreama razlikuju uglavnom po svjetonazoru i kulturalnom ukusu, a sve manje po političkom i ekonomskom sadržaju, teško je predvidjeti koliko će (samo)zavaravanja biti prisutno pri njihovoj procjeni potencijalnog razmjera društvene krize. Do daljnjega, njemački establišment mogu tješiti posljednje ankete koje kažu kako popularnost AfD-a od 21 posto nadmašuje 30 posto naklonosti opozicijom inspiriranom CDU-u.

Ipak, na konstantu po kojoj tradicionalno konzervativni Nijemci nisu do kraja spremni kazniti odgovorne za cijeli niz promašenih evaluacija neće se moći vječno računati. Da bi se zaključilo kako revolt onih koji neće prihvatiti da imidž nacije preživljava na staroj slavi – u raskoraku između ambicija vladanja kontinentom i nemogućnosti iskrenog samopropitivanja – neće biti smiren pričama o prekretnicama i polukružnim obratima nisu nam potrebne povijesne paralele iz najmračnijih vremena.

Povezane vijesti

• Njemačka vlada: Podizanje ograda nije rješenje
• Njemačka u Albaniju vraća 50 tisuća tražitelja azila
• Njemačka se priprema na zatvaranje granica na Balkanu