"Osovina otpora" u Damasku: Povratak palestinskog Hamasa u Siriju znači jačanje Bašara al-Asada uz pomoć Teherana

(Foto: UN)

Iako je Europa gotovo zaboravila rat u Siriji – baveći se ruskom invazijom Ukrajine – građanski rat u toj zemlji daleko je od okončanja. Doduše, manje se puca i ratuje, ali posljednjih tjedana došlo je do značajnijih političkih zbivanja. Radi se o jačanju uloge Irana te palestinskog pokreta Hamas, ali i o promjeni u ponašanju Turske gdje živi više od tri milijuna sirijskih izbjeglica. Mnogi od njih krenuli su u nove migracije prema Europskoj uniji, pa su uočljiviji i u Hrvatskoj.

Slaganje političkih kockica

Sredinom listopada Damask su posjetila dva predstavnika palestinske ekstremističke organizacije Hamas - prvi put poslije više od desetljeća tijekom kojeg su bili natjerani da napuste Siriju zbog davanja podrške opoziciji vlasti predsjednika Bašira al-Asada. Analitičari upozoravaju da će se Hamas i sirijska vlada posve pomiriti, uz medijaciju Irana koji je cijelo vrijeme podržavao palestinsku organizaciju, ali i uz umješanost Hezbolaha, ekstremne skupine iz Libanona.

Drugim riječima, političke „kockice“ na Bliskom istoku ponovno se slažu i to u obliku mozaika kojeg smo već imali priliku vidjeti. Naime, Hamas je dugo vremena imao političku bazu u Siriji i dobivao podršku u svom sukobu s Izraelom. Vodstvo Hamasa u izbjeglištvu ostalo je u Siriji i nakon što je je ta organizacija silom preuzela vlast u pojasu Gaze 2007. godine.

Ali, izbijanjem rata u Siriji, Hamas je stao na stranu pobunjenika, većinom sunita, muslimana poput hamasovaca čiji je cilj bio svrgavanje Asada. Asad pripada Alavitima, manjinskoj šiitskoj sekti u Siriji i odluka da se podrže suniti u sukobu s vladinim snagama bila je očekivana.

Ipak, Asad se održao na vlasti uz pomoć Irana i Rusije, čije se vojne snage još uvijek bore na njegovoj strani. Imaju i vojnu bazu u Siriji. Procjenjuje se da je u ratu ubijeno oko pola milijuna osoba, uništena je ekonomija te je raseljena polovica od 23 milijuna stanovnika. Izvan Sirije je danas oko pet milijuna izbjeglica.

Svi putevi vode preko Damaska

Stručnjaci za odnose u toj regiji, poput profesora međunarodnih odnosa i bliskoistočne politike na Londonskoj školi ekonomije Favaza Gergesa tvrde da je ponovo približavanje vezano dijelom za priznanje Hamasa da svi putevi za nastavak iranske pomoći vode preko Damaska.

Kalil al-Hajeh iz političke grane Hamasa i dužnosnik te organizacije Osama Hamdan bili su među nekoliko predstavnika raznih palestinskih frakcija na sastanku s Asadom. Al-Hajeh je posjećivao Bejrut tokom godina i sastajao se sa liderom Hezbolaha Hasanom Nasralahom te je nakon sastanka s Asadom rekao da sirijski predsjednik daje podršku palestinskom otporu. Dodao je da je Hamas protiv „cionističke i američke agresije na Siriju“. Pri tome je očito mislio na stotine izraelskih zračnih napada na Irance u Siriji.

Ponovno osnivanje baze Hamasa u Damasku, upozoravaju analitičari, značilo bi njegovo uključenje u takozvanu „osovinu otpora“ koju predvodi Iran. Istodobno, dok Teheran okuplja saveznike, pregovori sa svjetskim silama o iranskom nuklearnom programu su u zastoju, a Turska je obnovila odnose s Izraelom. Neke arapske zemlje također su, pod američkim patronatom, normalizirale odnose s Izraelom.

Ipak, treba znati kako ni Hamas nije jedinstven u pogledu suradnje s Asadom. Njihov lider Kaled Mašal danas je u Kataru, zemlji koja podržava protivnike Asada. Zbog toga je provladin sirijski list Al-Vatan objavio je da će se Damask pomiriti sa granom otpora Hamasa, a ne sa Muslimanskom braćom, što je aluzija na Kaleda Mašala.

Mašal je u sirijsko-palestinskim odnosima odigrao značajnu ulogu. Nakon početka rata, u siječnju 2012. godine otišao je u Katar, dok je kasnije u Turskoj izjavio da pozdravlja revoluciju sirijskog naroda koji teži slobodi i neovisnosti. Sirijske vlasti su nakon toga zatvorile sve urede Hamasa i protjerale njihove članove u Libanon. Takvo stanje potrajalo je sve do ovog mjeseca.

Ali, to nije jedina novost vezana uz Siriju. Nastao je novi problem u Turskoj, gdje je inflacija dostigla 80 posto, najviše u ovom stoljeću. Zbog toga se dio turske javnosti okrenuo protiv sirijskih izbjeglica, a došlo je i do incidenata.

Greške u imigracijskoj politici

Kako je za medijsku platformu Deutsche Welle izjavila sociologinja Uls Sunatu, ksenofobična previranja u Ankari nisu iznenađujuća. Ona smatra da se to ne može pripisati samo lošoj ekonomskoj situaciji.

"Napetosti između izbjeglica i lokalnog stanovništva nikada nisu stavljene pod kontrolu. Mnoge greške su se dogodile u imigracijskoj politici. Nije bila transparentna i loše je komunicirana", rekla je sociologinja.

Stoga je priliv sirijskih izbjeglica na granice Europske unije sve veći. Njihova nazočnost svakako će podsjetiti europske političare na „zaboravljeni“ sirijski građanski rat koji je izbio još 15. ožujka 2011. godine kao serija prosvjeda nadahnutih arapskim proljećem.

Tada su se protesti opozicije događali i u Tunisu, Libiji i Egiptu gdje je došlo do smjene vlasti. Gušenje prosvjeda uz pomoć vojske dovelo je do formiranja Slobodne sirijske vojske koja protiv vlade vodi gerilski rat. Daljnoj eskalaciji sukoba pridonijele su regionalne sile Saudijska Arabija, Izrael, Turska i Iran vodeći borbu za utjecaj i interesne sfere u regiji.

Nakon američke invazije na Irak i rušenja Saddama Husseina zemlje u Perzijskom zaljevu, predvođene Saudijskom Arabijom, zauzele su se protiv širenja iranskog utjecaja. Plašili su se da bi osovina Teherana, Bagdada, Damaska i Bejruta mogala dovesti do iranske prevlasti, posebno dođe li do ukidanja sankcija Iranu. Do toga nije došlo – izgleda da niti neće zbog iranske vojne pomoći Rusiji u ukrajinskom ratu – ali Saudijska Arabija reagirala je tada na svoj način. Glavna strategija saudijskog djelovanja u arapskom svijetu ide preko sektaškog islamskog - šijitskog i sunitskog – identiteta, ali i slabljenja nacionalnih država.

Sve pobunjeničke i terorističke skupine, uključujući Slobodnu sirijsku vojsku te njoj srodnu Al Nusru, uključujući ISIL, dobivale su veliku financijsku, vojnu i obavještajnu pomoć od Saudijske Arabije, Turske, Katara, SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Pomoć Rusije, Irana i Kine

Sirijska vlada predvođena Bašarom al-Assadom, koji je na izborima 2014. godine uz bojkot opozicijskih stranaka osvojio novi mandat, dobiva presudnu pomoć od Rusije i Irana te u nešto manjoj mjeri Kine. Zahtjeve pobunjenika za smjenom sirijske vlasti su od samog početka podržale susjedna Turska, Saudijska Arabija i zaljevske države, a potom SAD, EU i druge države zapadnog svijeta. One su protiv Sirije uvele niz političkih, diplomatskih i ekonomskih sankcija. Inicijativama tih zemalja i vlada da se sukob okonča vojnom intervencijom na strani pobunjenika protive se Rusija, Iran i Kina.

Zbog toga se svaki pomak na političkom zemljovidu Bliskog istoka, poput jačanja „osovine otpora“ povratkom Hamasa u Siriju, sagledava kao globalna opasnost. Priliku za „profit“ u tome traži i Turska slanjem izbjeglica u Europsku uniju, ali i Rusija, čije se imperijalne težnje ne zaustavljaju u Ukrajini.