"Nepopravljivi drug": Egon Krenz, posljednji lider DDR-a

(Hina/EPA)

Posljednji tvrdolinijaški istočnonjemački komunistički lider Egon Krenz želio bi 'ispraviti' povijesne podatke - Berlinski zid zapravo nije pao 9. studenoga 1989. godine.

Nepopravljivi branitelj nestale sovjetske satelitske države, danas 82-godišnjak, ponovno je u vijestima jer se Njemačka priprema obilježiti 30. godišnjicu povijesnog događaja.

Kada su istočnonjemački stražari otvorili granični prijelaz toga dana u studenome, "nitko se nije zaletio prema zidu s čekićem i dlijetom kako bi ga srušio", ponovio je Krenz više puta.

"Nitko to tada nije ni nazivao padom zida", piše Krenz u svojoj posljednjoj knjizi "Mi i Rusi", koju je nedavno predstavio.

Unatoč svim dokazima koji govore suprotno, uvjeren je da je 'pad zida' naknadno smišljena ideološka krilatica.

Kada govori o šestogodišnjoj zatvorskoj kazni na koju je osuđen zbog upletenosti u ubojstva građana DDR-a koji su pokušali prebjeći na zapad, tvrdi da se radi o političkom progonu i naziva to "pravdom pobjednika".

Šampanjac, a ne krv

Krenz traži i malo više zahvalnosti prema DDR-u, zemlji kojom je kratko predsjedao prije nego li je nestala.

"Nijedan metak nije ispaljen", kazao je u razgovoru za Frankfurter Allgemeine Zeitung.

"Te večeri nije tekla krv nego šampanjac, a to nije zasluga kancelara Helmuta Kohla nego nasljeđe DDR-a", tvrdi.

Egon Krenz je rođen u Pomeraniji, današnjoj Poljskoj, a nakon rata je s majkom pobjegao na sjever Njemačke. Otac mu je kao vojnik Wehrmachta nestao u ratu.

Polaznik učiteljske škole i klasični vojnik partije, Krenz se polako karijerno uzdizao kroz redove Stranke socijalističkog jedinstva (SED), obnašao važne dužnosti u odjelima za sigurnost i propagandu i, konačno, ušao u njezin politbiro, središte političke moći.

Dugo su ga smatrali prijestolonasljednikom svoga mentora, veterana Ericha Honeckera, kojeg je naposljetku naslijedio na mjestu prvog čovjeka partije i države 1989.

Polako se probijao do vrha i kad je onamo konačno stigao, "zabava je bila gotova", ironično je napisao britanski Independent.

A Krenz se u tome ionako nije snašao. Iako je obećao promjene u smislu Gorbačovljeve glasnosti i perestrojke, otvoreno je hvalio način na koji su Kinezi "uveli red" na Trgu nebeskog mira nekoliko mjeseci ranije.

Slavni prosvjedni plakat iz tog vremena oslikava ga kao vuka iz "Crvenkapice" s iskeženim zubima.

Nesretni princ

Krenza, suočenog s galopirajućom ekonomskom krizom, ubrzo je napustila i Moskva. Ni mjesec dana pošto je preuzeo vlast, potpuno je nemoćno gledao urušavanje državnog aparata.

Na kraju, golema želja naroda za slobodom pomela je i režim i Krenza. Godinu poslije Njemačka je bila ujedinjena.

Djelomično je i sam pridonio ubrzanom urušavanju DDR-a, kada je zatražio od člana centralnog komiteta i neslužbenog glasnogovornika vlade Guentera Schwabovskog da bude spreman za objavu da su ublažena pravila za putovanje u inozemstvo.

Schabowski se, međutim, na tiskovnoj konferenciji 9. studenoga navečer spetljao i pogrešno rekao da su mjere već stupile na snagu. Čuvši to, tisuće ljudi pohrilie su prema Berlinskom zidu. Nemoćni pred masom, stražari su otvorili granicu.

Povjesničarima je Krenz tragična figura hladnog rata, "nesretni princ", kako ga je nazvao berlinski politolog Stefan Bollinger.

"Došao je na vlast prekasno i bio previše nedosljedan da bi imao bilo kakva utjecaja na tijek povijesti".

Prvak 'ostalgije'

U novoj ujedinjenoj državi Egon Krenz nije imao šanse za nastavak karijere. Berlinski sud ga je 1997. osudio na šest i pol godina zatvora, tvrdeći da dijeli odgovornost za smrt najmanje četvero ljudi koji su pokušali pobjeći na zapad od 1984. do 1989.

Nakon nešto više od pola odslužene kazne povukao se u svoju kuću na Baltiku, ali je i dalje ostao aktivan u javnosti braneći pozitivne strane propale istočnonjemačke države.

Postao je prvak 'ostalgije' (istočne nostalgije) koja se probudila u jednom dijelu stanovništva istočne Njemačke koji su suočeni sa okrutnim stranama kapitalizma žalili za "starim vremenima".

Berliner Zeitung nazvao ga je jednom "nepopravljivim drugom".

U svojoj knjizi "Zatvorske bilješke" izrazio je nadu da budući naraštaji na "državu radnika i seljaka" neće gledati potpuno crno i "marginalizirati one koji su je branili".