Koliko god, s pravom, u redovima Istre 1961 potiskivali priče vezane uz polufinale Hrvatskog kupa te u prvi plan gurali prvenstvo i borbu za ostanak u društvo najboljih, tek treći dolazak pulskog kluba u društvo četvorice koji će među sobom iznjedriti osvajača "Rabuzinova Sunca", sigurno se mnogima mota po glavama. Cijelu priču dodatno podgrijava protivnik, Rijeka koja je prije sedam godina zaustavila "zeleno-žute" na korak od finala, dohvaćenog 2003. godine.

Uzvrat na "Drosini"

Tada još pod imenom Uljanik, pulski je klub u pretkolu eliminirao Ivančicu iz Ivaneca rezultatom 11:1, potom u šesnaestini finala s 2:1 bio bolji od Hrvatskog dragovoljca, u osmini finala s 6:0 nadjačao osječki Grafičar Vodovod, a onda su uslijedili dvostruki programi. U četvrtfinalu je nakon 0:0 u Gradskom vrtu, Osijek u Puli svladan s 4:1, dok su u polufinalu protiv Kamen Ingrada Puljani najprije na svom terenu odigrali 1:1, a potom s 4:0 slavili u Velikoj. U finalu je Hajduk bio prejak i s dvije pobjede, 1:0 na "Drosini" i 4:0 na Poljudu, otišao do kraja, ali to nije moglo umanjiti uspjeh pulskog kluba, jedinog drugoligaša koji je u povijesti Hrvatskog kupa dogurao do finala.

- U to doba drugoligaški nogomet nije bio medijski praćen kao danas. Malo je bilo informacija, nije bilo televizijskih prijenosa i kad je Grafičar Vodovod ponudio da njihova lokalna televizija snima utakmicu u Puli, klub im je to dozvolio. Bili smo isti rang, mi smo nastupali u Drugoj ligi zapad-jug, oni u sjever-istok, ali Osječani su bili uvjereni u prolaz. Brzo smo ih u to razuvjerili, Stošić je zabio tri pogotka u prvom dijelu, ja dodao još tri u drugom, no nakon što je nakon 20 minuta bilo 2:0 za nas, već su polako počeli gasiti kamere. Poslije nam je njihov predsjednik rekao da niti za sramotu nije imalo smisla snimati utakmicu do kraja, prisjetio se Igor Žiković, tadašnja uzdanica pulskog kluba.

- Uslijedio je potom Osijek, a kako smo se u tom trenutku s tadašnji Inkerom borili za drugoligaški naslov i imali bitnu prvenstvenu utakmicu, nekolicina igrača među kojima sam bio i ja, nismo niti krenuli na put. Iskreno, nismo se imali previše čemu nadati, jer su tada za Osijek igrali Špehar, Pranjić, Čordaš, Ljubojević, Turina…, ali kad je u Gradskom vrtu završilo 0:0, situacija se promijenila. Umjesto na Verudi, uzvrat smo igrali na "Drosini" i sjećam se kako mi je pred početak Iko Kurtović rekao da je uvjeren u prolaz. To se i potvrdilo, sve je išlo u našu korist te smo im zabili četiri gola, prije nego je u posljednjoj minuti Darko Čordaš postigao počasni pogodak za Osijek.

Povezane vijesti

• Cilj - pozicionirati pulski klub u vrh hrvatskog nogometa
• Nikola Žižić potpisao za Istru 1961
• Žiković: Prioritet je proizvodnja vlastitih igrača