od sportske anonimnosti do afirmacije
Istarski borac Derossi: "Rezultati koje smo ostvarili nije jedino na što sam ponosan"
Marino Derossi i Dean Bogić
Judo klub Istarski borac ove godine slavi svoj 60. rođendan. Osnovan je davne 1964. godine pod imenom Teškoatletski klub Istarski borac, u sklopu kojeg su bile hrvačka i judaška sekcija, a inicijator je bio Milan Šuković. On je bio i prvi trener, a cijela priča krenula je u Domu braće Ribar.
Pet godina kasnije, na jedan od treninga stigao je devetogodišnji Marino Derossi i ostao u pulskom klubu sve do današnjih dana. Najprije kao natjecatelj, a potom kao trener i predsjednik, Derossi je iz prve ruke mogao svjedočiti kako Istarski borac prolazi mukotrpan put od sportske anonimnosti do afirmacije, i to ne samo kluba, već i juda kao sporta na prostorima gdje se o njemu i nije previše znalo.
Radne navike
- Sjećam se dobro kad su dvojica domaćih ljudi pričali o judu i jedan je pitao što je to, a drugi mu je odgovorio da je to ono žgambetivanje. Jednostavno, mi smo za većinu bili klub iz nekog čudnog sporta u kojem se ljudi kreću u nekakvim spavačicama i rade čudne pokrete te kad se sada na to osvrnem, mogu reći da rezultati koje smo ostvarili nije jedino na što sam ponosan. Oni su teško dohvatljivi, naročito za sredinu poput naše gdje je uzeti medalju na Europskom prvenstvu, Grand Prixu ili Grand Slamu, koje mi sve od reda imamo, nešto što graniči s čudom. No, koliko god nije bilo lako ostvariti te rezultate, još sam više ponosan na činjenicu da smo iz jedne potpune periferije, kako sportske javnosti, tako i medijskog interesa, stigli do toga da nas ljudi prepoznaju i znaju tko je Istarski borac - rekao je Marino Derossi.
- Jednom prilikom je Dean Ilić osvojio treće mjesto na Europskom kupu i to je izišlo u novinama kao vijest od nekoliko rečenica koja se jedva mogla primijetiti, a na stranici prije toga je na duplerici bilo kako su se na utakmici potukli nogometaši iz neka dva mala istarska mjesta i o tome se pisalo do najmanjih pojedinosti. To se u međuvremenu promijenilo i mi više nismo »no name«. Sad smo ekipa ljudi koji rade posao što je donio rezultate i afirmaciju natjecatelja, trenera, kluba i Pule kao grada, a sve što smo postigli nije bilo slučajno.
Dodatnu težinu ostvarenim rezultatima daje činjenica kako je judo specifičan sport u kojem mjeseci mukotrpnog rada mogu biti bačeni u vjetar samo jednim krivim potezom, nakon kojeg više nema prilike za popravni.
- Puno je izazova s kojima smo se susretali i još se uvijek susrećemo, jer judo nije igrački sport i nikad nije lako motivirati djecu da se njime bave. S judom si nikad neće moći osigurati egzistenciju, a usto je u njemu jako teško ostvariti rezultate jer vas na natjecanju u kategoriji zna dočekati 70 boraca, među kojima je barem 35 unutar kojih svatko svakog može pobijediti. Odlična forma tu vam nije nikakva garancija, a nakon razočaranja koje donese poraz nekad se nije lako vratiti u dvoranu i krenuti ispočetka - istaknuo je Derossi.
- Imali smo mi u klubu tijekom svih ovih godina dečke koji su vrhunski radili i bili maksimalno predani treninzima, ali nikad nisu postigli neki veliki rezultat. No, ako nisu uspjeli u judu, afirmirali su se na nekom drugom polju, u čemu im je zacijelo pomoglo što su kod nas naučili kako se nekada mora jako puno uložiti u nešto što uvijek ne garantira uspjeh. Stekli su u klubu radne navike i odnos prema poslu te smo i dalje ostali povezani i nalazimo se na raznim proslavama, a kada vidimo te, sada već odrasle ljude, da svoju djecu dovode u judo vrtić, srce nam bude puno.
Na rezultatskom planu posljednjih deset godina su najbolji period u povijesti Istarskog borca i premda u klubu ne misle posustati, Derossi je svjestan kako će se jako teško zadržati na razini koju su dostigli.
Veliki izazovi
- Interesi djece i njihovih roditelja su se promijenili te ovo što je sada ne može se uspoređivati s onima što je bilo prije deset, a kamoli prije dvadeset godina. U današnje vrijeme je iznimno teško djecu uključiti u jedan tako zahtjevan program kao što je naš jer je volja da se uloži puno energije, snage i organizacije vremena bitno manja nego što je bila nekad, a dodatni problem predstavljaju motoričke sposobnosti djece. Ona koja su prošla judo vrtić u njemu steknu nekakvo predznanje, ali kod djece koja su ga »preskočila« i direktno se uključila u judo školu, vidi se razlika. Mi se susrećemo s 11-godišnjacima koji ne znaju napraviti kolut naprijed i kolut nazad, djecom kojoj je penjanje na drvo misaona imenica, no preživjet ćemo to kao što smo preživjeli pandemiju izazvanu koronavirusom - optimističan je Derossi.
- Osim što nam je prekinula uspješan niz, ona je bila veliki izazov za cijeli sport. Pritom su sportovi poput našeg bili dodatno pogođeni, jer osim što je praktički amaterski, judo nije tenis da protivnici stoje 30 metara udaljeni jedan od drugog, već kontaktni sport koji je zahtijevao dodatne mjere opreza te se sve užasno zakompliciralo s tim silnim testiranjima.
Izgurali su i to u Istarskom borcu, kao što su uvjereni da će izgurati i izazove koje su ispred njih.
- Volio bih da imam neka genijalna i inovativna rješenja za budućnost, ali premda ih nemam, vjerujem da ćemo organizacijski ostati posloženi kao što smo bili i do sada, kao i da će nam broj djece u klubu ostati barem na trenutačnoj razini, neovisno o tome tko bude na njegovom čelu. Ovaj posao nisam ja započeo niti ću ga ja završiti, već sam samo osoba koja je u jednom trenutku preuzela štafetu jednog sportskog kolektiva - zaključio je Derossi.
Četvorica doktora znanosti i dvojica na putu
Derossi se pohvalio da je Istarski borac iznjedrio četvoricu doktora znanosti i još su dvojica na putu da to postanu, no i on je sam na svojoj koži osjetio kako je teško posložiti fakultetske obveze i zahtjevne treninge.
- U moje vrijeme se treniralo tri-četiri puta tjedno i to nisam mogao uskladiti sa studijem. Krenuo bih u 6.30 od kuće i vratio se u ponoć, a kad još »stisnu« ispiti, nastanu dodatni problemi. To jednostavno nije bilo izvedivo te sam nakon godinu i pol dana prestao trenirati, a danas je to još teže jer razina do koje dođu naši dečki s 18-19 godina zahtjeva najmanje jedan trening dnevno. To je minimum ispod kojeg se ne može ići, a želite li nešto ozbiljnije napraviti morate imati dva treninga dnevno. Pokušavamo se tome prilagoditi posljednjih 30 godina i nismo još uvijek uspjeli - priznao je Derossi.
- Jedini koji je uspio nastaviti natjecateljsku karijeru uz redovan studij bio je Dominik Družeta, jer je bio na Kineziološkom fakultetu i ostvarivao je rezultate koji su mu dopuštali da može propustiti dio predavanja. Izlazilo mu se u susret i u vezi organiziranja ispita, a imao je na fakultetu i profesora juda koji se dodatno založio da sve to funkcionira. Jedino na taj način je Družeta mogao odraditi sve fakultetske obveze i istovremeno se boriti na jako visokoj razini.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
