MOJA ULICA, MOJA EKIPA

NIJE BILO PRAZNE STOLICE - Valter Cetina: Volio bih da svake godine bude ovakvo finale


S jedne strane kvartovska ekipa, a s druge jak protivnik. Puna dvorana, nema prazne stolice pa su ljudi morali sjediti na stepenicama, pregršt emocija na parketu i na tribinama, što drugo reći nego da je bilo fantastično. Prezadovoljan sam kako je sve to izgledalo, a što se tiče konačnog ishoda, po meni su Verudeži zasluženo pobijedili, nije dvojio Cetina

Premda je prošlo već pet dana otkad je trijumfom Palermo Glock Trapan Inside MNE Verude okončano 30. izdanje pulskog malonogometnog turnira "Moja ulica, moja ekipa 2018 - Suzuki Motortech", utisci se još uvijek zbrajaju. Od ljudi koji su prvi put pohodili Dom sportova "Mate Parlov" dok u njemu traje "prosinačko haklersko ludilo", pa sve do onih koji su već godinama u to vrijeme njegovi redoviti posjetitelji, rijetki su bili ti koji još uvijek ne evociraju uspomene na 20-ak dana tijekom kojih su svi putovi vodili na Verudu. Na Verudi je, u konačnici, prvi put otkad je "Ulica" prije 40 godina zaživjela ostao veliki prijelazni pehar, na zadovoljstvo velike većine onih koji su završni dan turnira navratili do dvorane.

Najmlađi pobjednici

- Volio bih da svake godine bude ovakvo finale, nije dvojio Valter Cetina, predsjednik Udruge Futsal Pula, organizatora "Ulice". - S jedne strane kvartovska ekipa, a s druge jak protivnik. Puna dvorana, nema prazne stolice pa su ljudi morali sjediti na stepenicama, pregršt emocija na parketu i na tribinama, što drugo reći nego da je bilo fantastično. Svaka čast jednima i drugima na ritmu tijekom utakmice, prezadovoljan sam kako je sve to izgledalo, a što se tiče konačnog ishoda, po meni su Verudeži zasluženo pobijedili. Pogledao sam sigurno 90 posto utakmica na turniru, među kojima i njihovih sedam te se moglo vidjeti da su trenirali neke stvari, prvenstveno prekide, ali iznad svega se vidjela ta njihova želja da odu do kraja. Puno je tu bilo žara i emocija, išli su jako i borili se za svaku loptu, "grizli" na terenu i sve je to došlo na naplatu. Usto, nosila ih je publika. Kad im je bilo teško navijači su ih dizali i ta podrška s tribina puno im je značila.

Kad dvaput vodiš u finalu i na kraju za pobjedu budeš prisiljen pucati penale, i to kao drugi, a prethodno tvoji protivnici svoje penale uredno realiziraju, situacija je to u kojoj bi se mnogi na njihovom mjestu "slomili". Golobradi Verudeži ostali su čvrsti do kraja.

- Otkad je obnovljena "Ulica", Veruda je najmlađa ekipa koja ju je osvojila. No, njihove godine se na terenu nisu primijetile i nisu pali pod pritiskom. S druge strane, klinci Pizzerije Jupiter bili su za nijansu slabiji nego lani, kad su nakon tri izgubljena finala napokon otišli do kraja. Ne kažem da oni nisu željeli opet osvojiti "Ulicu", ali ta je želja kod Verudeža bila izraženija. Bili su pravi kad je to trebalo i ako ova ekipa ostane na okupu, još će dugo godina biti pretendent za naslov, uvjeren je Cetina, koji se osvrnuo i na toliko puta spominjani faktor sreće. - Teško je "Ulicu" osvojiti bez malo sreće, ali ona neće doći tek tako, već jedino kad daš cijelog sebe u to što radiš. Verudeži su željeli osvojiti "Ulicu" i radili su na tome da se njihove želje ispune, a kad uigraš neke akcije, imaš ekipu koja živi za to i igrače koji dišu kao jedan, onda te i sreća u nekom trenutku malo nagradi te tvoja lopta ne pogodi stativu, nego uđe u mrežu.

Dašak sreće

U četvrtfinalu je ulogu božice Fortune preuzeo Bruno Ćopić obranivši u dvoboju sa Spartancima sva tri protivnička sedmerca, no zato su u finalu Verudeži dvaput osjetili dašak sreće. Prvi put 28 sekundi prije kraja kad je Marin Grujević deseterac poslao pored gola, a drugi put u četvrtoj seriji sedmeraca kad je na isti način kazneni udarac izveo Kristijan Glavaš.( Ivica CEROVAC, snimio Neven LAZAREVIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter