Biti dio reprezentacije, predstavljati svoju zemlju u svijetu i sada trenirati Dinamo je sam vrh u ovom poslu. Biti dijelom Lige prvaka je iznad svega i stvarno ne mogu poželjeti nešto više od toga. Ovo je za sada kruna moje karijere, rekao je Žufić koji je kao junior napustio Rovinj i otišao u Zagreb

"Sandroooooo!" čuo se glasan uzvik, a jeka na praznom stadionu "Aldo Drosina" učinila ga je još jačim. Okrenuo se, što je bio znak da je to ipak on. Čim je izašao na zagrijavanje s vratarom Dominikom Livakovićem, uoči utakmice Istra 1961 - Dinamo, učinio se poznatim. Doduše, svi u Dinamovom timu su manje ili više poznati, no on je bio nešto poznatiji, ipak je on "naš", Rovinjež Sandro Žufić. Nogometni vratar koji se nakon završetka karijere, poprilično rano za jednog vratara jer imao je samo 28 godina, posvetio trenerskom poslu i ove godine došao na sam vrh. Biti trener u prvoj momčadi višegodišnjeg državnog prvaka, to uistinu i jest.

- Na poziv Igora Jovičevića, koji je promoviran u prvu momčad Dinama kao trener krajem travnja, postao sam dio njegovog tima pomoćnika. On se nije dugo zadržao na toj poziciji, naslijedio ga je Zoran Mamić koji nije ništa mijenjao, tako da sam ja ostao trener vratara zadužen za rad s Dominikom Livakovićem, Danijelom Zagorcem, Nikolom Čulinom i Renatom Josipovićem. Osjećam se odlično, imamo vratare koji su i talentirani i vole raditi, tako da uistinu uživam u svakom novom treningu. Rad s takvim vratarima je nešto posebno, a Livaković je najtalentiraniji vratar s kojim sam ikada radio. Moderan je, zna igrati nogom, prepoznaje situaciju i, jednom riječju, vrhunski je. Gledajući globalno, onda je raditi u Dinamu, biti dijelom Lige prvaka, iznad svega i stvarno ne mogu poželjeti nešto više od toga. Ovo je za sada kruna moje karijere, s ponosom je istaknuo Sandro Žufić.

A sve je počelo još daleke 1985. godine kada se prvi put pojavio na rovinjskoj Valbruni i započeo s treninzima.

- Čak se više i ne sjećam detalja, ali znam da mi je trener najviše puta bio Slobodan Kalčić i da sam od prvog dana poželio biti vratar. Nisam bio najviši, kako bi se moglo pretpostaviti, nego sam se možda volio bacati, ne znam. Jedan od razloga je svakako što me nije bilo volja trčati pa sam odmah shvatio koja bi mogla biti moja idealna pozicija. U seniore me prvi puta "gurnuo" Marijan Jantoljak koji je bio trener Rovinja, a i sam je vratar, a nekakva prekretnica dogodila se protiv Dinama. Oni su bili na pripremama u Rovinju i igrali s nama utakmicu u kojoj smo branili David Modrušan, Marin Vidulin koji je bio godinu dan mlađi od mene, i ja kao 16-godišnjak. Branili smo odlično i za nekoliko tjedan Vidulin i ja smo dobili poziv od Jurice Čabraje da dođemo igrati za Hrvatski dragovoljac u Zagreb. U to vrijeme predsjednik je bio Stjepan Spajić-Rođo koji je bio legenda i uistinu specifičan čovjek. Dogovorili smo se i u paketu s Vidulinom koji je tada bio kadet, a ja kao junior, krenuli smo u Zagreb. Povremeno sam bio na klupi u prvoj ligi, a tada su u klubu bili vratari Čavlina, Panadić i Šimunić te nije bilo lako doći na gol. Tada su krenule posudbe u Interu iz Zaprešića, tadašnjem Radniku Velika Gorica, Lokomotivi... Usporedno s tim upisao sam Kineziološki fakultet, malo se razočarao u neke stvari i odlučio prekinuti s igrom te nastaviti biti samo trener. Slično se dogodilo i s Vidulinom, samo što smo odabrali različiti put. On je postao sudac, a ja vratar i bez lažne skromnosti mogu reći da smo pogodili i da smo uspješni, opisao je svoje nogometne početke Sandro Žufić.

Svoju trenersku avanturu započeo je upravo u Hrv. dragovoljcu.

- Bio sam trener vratara kada je momčad vodio Željko Kopić, ali sam usporedno s tim radio i s mladim vratarima u Lokomotivi i Gorici. Imao sam vratarsku UEFA A te nacionalnu vratarsku licencu i na poziv gospodina Lackovića, koji je instruktor u Zagrebačkom nogometnom savezu, postao sam njihov zaposlenik i bio dio NK Lučko. U vrijeme kada su oni ušli u prvu ligu trenirao sam sve vratare u klubu, bio sam trener juniora, a nakon odlaska Marijana Vlaka iz kluba, postao sam i sportski direktor.

Uslijedio je poziv u omladinske selekcije reprezentacije Hrvatske.

- Mladen Ivančić me pozvao u U-15 i U-16 reprezentaciju, Luka Pavlović u U-17, a radio sam i s Ferdom Milinom u U-19 reprezentaciji i sjećam se da su tada bili vratari Ivo Grbić, koji je nedavno prešao u Atletico Madrid, i Marko Marić koji sada brani u SAD-u, u MLS-u. Najbolje razdoblje, najveći uspjeh bio mi je s Dariom Bašićem s kojim smo bili na U-17 Svjetskom prvenstvu u Čileu. On je na mene ostavio jak dojam jer je odličan stručnjak koji je sada u Omanu. U Čileu smo u kadru imali Adriana Šempera i Ivana Nevistića i vidjelo se da će oni, prije ili poslije, napraviti karijeru. Čile je nezaboravno iskustvo, igranje pred 20 tisuća gledatelja, a prošli smo skupinu s Čileom, Nigerijom i SAD-om, potom pobijedili Njemačku u četvrtfinalu, a onda smo poraženi u poluzavršnici od Malija.

Usporedno u radu s reprezentativnim selekcijama, došao je poziv iz Dinama.

- Pozvao me Marijan Vlak i priključio sam se u rad s mladim selekcijama te bio dio tima Igora Jovičevića kada smo igrali Ligu prvaka za mlade nogometaše. Nakon toga, kako sam već i rekao, "podignut" sam s cijelim stručnim stožerom u prvu momčad.

Za sve ono što je doživio kao vratar zahvalan je Stjepanu Panjkretu, svom prvom treneru u Hrvatskom dragovoljcu.

- Panjkret je na mene ostavio takav dojam da sam, eto, krenuo njegovim putem i nije mi žao. Doduše, sada je razlika jako velika, ako govorimo o ondašnjem radu s vratarima. Onako kako je to on radio sa mnom i kako ja radim trenutno. Prije nije bilo toliko integracije, vratari su radili uglavnom izolirano od nogometaša u polju, a sada se to promijenilo, sada su više s momčadi. U zadnjih se nekoliko godina vidi veliki napredak na polju treniranja i siguran sam da su naši vratari vrhunski i top kvaliteta, istaknuo je Žufić.

Vesele ga i neke druge stvari koje trener kroz karijeru prolazi.

- Ma prošao sam pola svijeta zahvaljujući nogometu, upoznao "milijun" ljudi i stekao poznanstva te razmijenio iskustva. Japan, Čile, Koreja, Katar, cijela Europa... Isto tako, gdje god sada dođem s Dinamom postoji respekt, znaju da se jako dobro radi s mladim igračima, znaju koji su sve vrhunski igrači izašli iz Dinama, znaju sve reprezentativce, čak i one mlađe, te nam se uistinu dive kako na tako mali broj stanovnika imamo toliko talenta. Osjećaš se ponosno što si i ti dio toga.

Žufić je zahvalan na onom što se dogodilo u prošlosti, a veseli se budućnosti.

- Drago mi je da sam imao dobar razvojni put, da nisam preskakao stepenice, nego išao korak po korak. Zahvalan sam roditeljima koji su mi dopustili da kao adolescent odem u Zagreb, trenerima koji su me navodili na pravi put i onima koji su mi dali priliku da dođem tu gdje sam sada. Imao sam neki svoj put, svoj cilj i vjerovao u njega. Biti dio reprezentacije, predstavljati svoju zemlju u svijetu i sada trenirati Dinamo je sam vrh. Upravo zbog svega izrečenog, teško mi je govoriti o planovima za budućnost i tražiti više od ovog trenutno. Nastavit ću ulagati u sebe, to je primarno. Nastojat ću biti što duže u Dinamu, mada je jasno kako treneri uvijek imaju spakiran kofer do pola i nastojat ću odrađivati treninge s istim entuzijazmom kao i do sada, zaključio je svoju priču Sandro Žufić, trener vratara Dinama.

Golaš imao dvojicu predstavnika u Ligi prvaka

Susret Lige prvaka Cluj - Dinamo imao je dva rovinjska predstavnika. Gabrijel Debeljuh član je rumunjskog prvaka, a Sandro Žufić trener u zagrebačkom klubu.

- Moji stariji su iz Golaša, a mislim da su i od Debeljuha, tako da možemo slobodno reći kako je i Golaš imao dva predstavnika, našalio se Sandro Žufić. - Pobijedili smo nakon jedanaesteraca, ali smatram da smo bili bolji. Imali smo igrača manje jako puno vremena, Livaković je obranio kazneni udarac, poslije je obranio i jedanaesterac i uistinu sam ponosan na njega. Debeljuh se predstavio u jako dobrom izdanju. U prvoj utakmici u Ligi prvaka, prvoj utakmici koju je započeo u prvoj postavi, izborio je kazneni udarac, iznudio je isključenje našeg igrača i postigao pogodak, što je uistinu impresivno, rekao je Žufić.

Prati mlade istarske vratare

Naravno da Žufić prati što se događa u "vratarskom svijetu" našeg podneblja i pohvalno će se izraziti o trenutnoj situaciji.

- Pohvalio bi mog kolegu Blaža Bugarina, ali i školu vratara Cotić-Starčević koji se iz godine u godinu razvijaju i rade odlične stvari. Ako govorimo o vratarima, onda ću spomenuti Matiju Orbanića, do ove godine člana NK Olimpije, a sada u NK Bravo, drugom prvoligaškom klubu iz Ljubljane. Zatim bih spomenuo Franka   Kolića koji je već dvije godine u Osijeku, a pratim i kako napreduje Luka Šteko, trenutno član Varaždina. Sve su to dečki pred kojima je, ukoliko nastave ovako kako su krenuli, jako lijepa vratarska karijera. Biti vratar je teško, samo jedan brani, samo jedan može biti u početnoj postavi, tako da treba imati i malo sreće, a nju opet treba izazvati. Držim palčeve da uspiju, a možda se jednom i sretnem s njima, poželio je Sandro Žufić.

Povezane vijesti

• HNS: U Azerbajdžan, Norvešku i na Maltu bez navijača!
• Osijek - Slaven Belupo 0:0
• Pjaca: Uvijek mi je čast igrati za reprezentaciju