Nema utjehe...
Vatrene je protiv Italije jednostavno stigla karma. Gol u 98. minuti najbolji je dokaz nereda
(Snimio Vedran Karuza)
Teško je opisati što se sve miješalo u nama kada je neuvjerljivi nizozemski sudac Danny Makkelle označio kraj susreta Hrvatska – Italija u kojem su Vatreni u posljednjim sekundama ispustili pobjedu koja bi im garantirala prolazak u osminu finala s drugog mjesta u skupini.
Kroz glavu su nam poput oluje prolazile slike iz Beča 2008., pa iz Gdanjska 2012. godine, te iz Francuske 2016. kada je hrvatska reprezentacija natjecanje završavala na slično bolne načine. Nogomet je ponekad doista okrutna igra. Hrvatska je u mandatu Zlatka Dalića doživjela isto u Leipzigu na posebno stresan način.
Već su bili napisani tekstovi o »neuništivosti« Modrića i društva jer su opet bili najbolji kada je najteže. Hrvatski navijači su, u trenucima kada je Calafiori u 98. minuti krenuo u šetnju po sredini naše polovice igrališta, već slavili veliku pobjedu, a onda je, kao i u Beču 2008. godine, nastala »gromoglasna tišina«. Zaccagni je krasnim pogotkom izazvao očajnički muk na velikom dijelu stadiona jer je naših navijača bilo daleko više nego Talijana. U trenutku kada je lopta dolazila do talijanskog strijelca, pobjegao nam je uzvik:
– Neeee!
Čekaonica
Nažalost, nekoliko sekundi kasnije lopta je završila u mreži nemoćnog Livakovića, što nas je umjesto u osminu finala poslalo u čekaonicu, u kojoj ćemo i ostati. Nakon završetka utakmice »tješili« smo se suludim kombinacijama kako dalje možemo i s ta dva mršava boda koja su realno – ozbiljan podbačaj. Nada je ostala. U biti, ona je bila jedan od najvećih oslonaca od početka turnira na kojem Hrvatska nije izgledala dovoljno dobro, ali u posljednjih sedam godina naučeni smo vjerovati i nadati se najboljem i kada je najteže. Možda je i to razlog što nam je Zaccagnijev kasni »winner« toliko teško pao.
– Ništa nas na ovom turniru nije mazilo pa je teško vjerovati kako će nam se poklopiti svi potrebni rezultati – vidno potresen je nakon susreta govorio Luka Modrić, kapetan hrvatske reprezentacije.
Izbornik Zlatko Dalić je, pak, nakon neprospavane noći ustvrdio:
– Dva promašena jedanaesterca, dva pogotka koja smo primili u posljednjim trenucima utakmica protiv Albanije i Italije… Ostali smo bez pobjede u skupini pa nismo ni zaslužili proći dalje. Svu krivicu preuzimam na sebe jer su igrači protiv Italije dali svoj maksimum.
Sad bismo lako mogli biti generali nakon bitke i pričati o tome što je Dalić mogao ili nije, ali to ne bi imalo baš nikakvog smisla jer Hrvatska nije pala u toj utakmici protiv Italije, već u onoj s Albanijom. Tu je izgubljena osmina finala. Čupati se protiv Talijana nikada nije dobra vijest, ali smo svejedno bili prokleto blizu.
Karma
Međutim, onda ih je stigla karma. Ne od ranije, već isključivo s ovog turnira – prelako primljen pogodak. Šest su ih Vatreni inkasirali u tri utakmice što samo govori o tome kako obrana nije bila na potrebnoj razini, a taj pogodak Italije najbolji je dokaz nereda koji je vladao u našoj defenzivi kroz cijeli turnir. Nemoguće je da se, u posljednjoj minuti susreta, Calafiori onako prošeće s loptom kroz sredinu naše polovice terena. Čovjek je vjerojatno i sam bio iznenađen što ga nitko ne napada, ali je ostao pribran kada je trebalo naći pravo rješenje.
– Pitao sam na klupi, kažu mi zadnja minuta, i nama ispadaju oba stopera, pa bek, čovjek pogodi rašlje. Mogli smo to zaustaviti. Tu smo mogli leći na loptu, to je iskustvo. Puno tih stvari, mogli smo mi s klupe ući u teren, prekinuti nešto. I čim smo krenuli s centra – kraj utakmice. Iz euforije kod svih šok i tuga, ne znaš što bi napravio – prepričao je te šokatne sekunde iz svog kuta Dalić pa objasnio plan igre s kojim se ušlo u utakmicu:
– U prva dva susreta smo primali pogotke u prvom poluvremenu što smo svakako željeli izbjeći protiv Talijana. Uspjeli smo u tome, a u drugom poluvremenu smo krenuli s Budimirom, uzeli više rizika, podignuli bekove. Sve je bilo kako smo htjeli. Imali smo penal koji Luka nije realizirao, ali smo brzo stvorili situaciju u kojoj je Budimir sjajno reagirao, a Luka zabio. Sve se složilo u tom trenutku, njemu se vratilo samopouzdanje. Italija je krenula na sve ili ništa.
Nismo se htjeli povući, niti braniti, ali bili smo prisiljeni. Potrošili smo se, radili smo promjene, vadili Sučića i Kovačića koji su pali u sredini, uveli Perišića da zatvori lijevu stranu, Ivanušeca da dobijemo trku i stabilnost. Talijani su imali inicijativu, ali bez velikih prilika. Ušao je Majer, imali smo kontru »tri na dva« u 95. minuti, pa dvije odluke suca, dva prekršaja. I tu moramo drugačije reagirati, ne dati im da izvedu loptu. Nismo se trebali vratiti, već ići u visoki presing, ali ispalo je loše i bolno za nas. Ovo nije bio naš turnir.
Nijedan dosad EURO nije bio naš turnir, ali ovaj je posebno bolan jer smo u posljednje vrijeme naviknuti na uspjehe. Utjeha? Ma, nema je nakon takvog šokantnog raspleta. Ostat će tek zapisano kako Hrvatska i dalje nikada nije izgubila od Italije, kako je četvrti uzastopni međusobni susret završio istim rezltatom 1:1, kako je Luka Modrić postao najstariji strijelac na europskim prvenstvima i još gomila isprazne statistike koja, barem u ovom trenutku, ni slučajno ne može zaliječiti ranu koju nam je napravio Zaccagni.
Još jučer smo čekali. Što? Najvjerojatnije Godota…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
