UEFA-in najbrži prst

Ilustracija (Pixabay)

Premda nemam apsolutno nikakvu informaciju, pa čak ni neprovjerenu, ni za živu glavu se mogu se oteti dojmu da bi UEFA uskoro mogla zapošljavati stručnjake iz IT sektora. Kažem, stvarno samo nagađam, ali sve mi govori da bih mogao biti debelo u pravu.

Za početak se moramo nakratko vratiti u prošlost. Dakle, Dalibor Keler mi je objasnio da svaki dosadašnji EURO predstavnicima medija nije nudio baš nikakvu mogućnost izbora mjesta na press tribini. To je funkcioniralo tako da svaki od njih, naravno, s valjanom akreditacijom, dođe na stadion i sazna gdje ga je UEFA smjestila. Znači, ljudi fino slože raspored po svome i samo pokažu prstom, poput strogog učitelja s početka dvadesetog stoljeća kažu: "Ti si ovdje i ne d’o ti Bog da sjedneš negdje drugdje."

Ne znam jesu li mangupi koji bi se odvažili prekršiti taj protokol morali klečati na kukuruzu ili su bili kažnjavani udarcima šibom po dlanovima, ali to više nije ni bitno jer UEFA je ovoga puta odlučila pokazati svoje brižno lice, puno razumijevanja i empatije. Ma, i više od toga. Iako niti jedan od njih to nije htio priznati, zakleo bih se da sam kod zrelijih kolega vidio suzu u kutu oka kada su saznali da ovdje mogu birati mjesto.

S time da na papiru stvar djeluje čudesno jednostavno. Ukratko, svaki od nas je morao otvoriti svoj profil kod UEFA-e koja nam tri dana prije utakmica šalje e-mail i javlja da sutradan od toliko do toliko sati možemo birati svoje mjesto na press tribini preko spomenutog profila. Naravno, svi u isto vrijeme. Na prvu zvuči genijalno, jel’ da?

U praksi baš i nije tako. Recimo, nekoliko minuta prije navedenog termina, Karuza, Keler i ja uključimo laptope, prijavimo se na svoje profile kod UEFA-e i gledamo sat koji odbrojava vrijeme do početka biranja mjesta. Ne znam za njih dvojicu, ali sada sam siguran da znam koju količinu stresa i adrenalina drma natjecatelje Milijunaša dok preko najbržeg prsta pokušavaju izboriti mjesto preko puta Tarika Filipovića.

Licem se slijevaju kapi hladnog znoja, dlan nervozno treperi nad tipkovnicom, samo što je ne dotakne, s time da svaka nova sekunda stvara dojam da smo u filmu kada glavni junak pokušava onesposobiti bombu, a otkucavanje sata postaje sve glasnije i glasnije. I tako nas trojica sjedimo k’o zapete puške u ponedjeljak ujutro i čekamo UEFA-in najbrži prst.

Nekoliko minuta prije starta na ekranu se pojavljuje tlocrt stadiona, skupa s press tribinom, i to nam je znak da razradimo strategiju osvajanja željenih mjesta. Onako, skroz ozbiljno, krećemo s formacijom 5-4-1 koja se u fazi napada pretvara u ubojitih 3-5-2, s time da napadamo kratkim pasovima kroz sredinu.

Na našu žalost, tu dolazimo spomenutog dojma da bi UEFA uskoro mogla zapošljavati stručnjake iz IT sektora. Dakle, klikali smo stalno na ista mjesta iz sve snage, ali ništa se nije događalo. Zapravo, stalno je stizala poruka: "Mjesto je zauzeto ili se dogodila greška; molimo vas, pokušajte opet." I tako u nedogled. Doduše, ne za sve. Keler je bio gotov za pet minuta i, iskreno, ne bi me čudilo da na brzom biranju u mobitelu ima Čeferinov broj, ali nam to ne želi priznati.

Uglavnom, Karuza i ja smo na to utukli dobrih pedeset minuta. Ako kombinirano nismo kliknuli barem tristo puta, nismo niti jednom. Jedva smo stigli do pobjede na kraju sudačke nadoknade, ali nismo bili nešto sretni jer znamo da nas uskoro očekuje isto. Barem dok UEFA-ina ne pronađe nešto jače kompjutoraše.