Navijačima su opet "derali kožu s leđa"

Ilustracija (Pexels)

Završio je naš, čvrsto vjerujem, prvi berlinski opus. Neću ga dugo pamtiti jer iskustva nisu baš bila neka ako se izuzme ono što se događalo na berlinskim ulicama na dan susreta protiv Španjolske, kada je ogroman broj naših navijača napravio sjajnu atmosferu. Nažalost, ostalo baš nije bilo u tom tonu. Od prvog dana dolaska vrijeme je bilo sumorno. Oblačno, olovno, a doživljaj je nerijetko dodatno kvarila kiša. Iskreno, ni Njemačka više nije što je nekad bila iako su cijene hrane i piva u većini ugostiteljskih objekata bile pristojne. Međutim, ako bi takva ponuda bila usko vezana uz EURO, prosječnom Hrvatu bi utrnuli zubi od količine ojra koje je trebalo iskrcati.

Recimo, na Breitscheidplatzu, gdje je organizirano okupljanje hrvatskih navijača, pola litre piva koštalo je sedam eura (inače je po kafićima ili restoranima cijena zna biti i dvostruko manja). I to nije sve jer kad kupuješ prvo pivo, moraš kupiti i čašu od čvrste plastike koja je koštala pet eura. Kasnije su oni hladnije glave mogli nadolijevati u tu čašu i dalje preskupu omiljenu tekućinu, a oni rasijanije glave bi te čaše u euforiji bacali pa opet kupovali nove i za svaku rundu istovarali 12 eura. Kako god previše je, a sve to sa sobom nosi još jedan skriveni problem. Puno piva obično znači i pojačanu potrebu za mokrenjem.

Manire pristojnog ponašanja i briga za okoliš u tom slučaju svaki put bi nesretnika koštali jedan euro ako nuždu No.1 želi obaviti u normalnom WC-u, pa čak i nekima koji su vezani uz ugostiteljske objekte. Na tom planu ništa se u Berlinu nije prepuštalo slučaju. I nisu profitirali samo ugostitelji, koji su se uspjeli »uvaliti« u tu »zlatnu dolinu« Breitscheidplatza ili okolice Olimpijskog stadiona. Za EURO su se itekako dobro pripremili profesionalni sakupljači povratne ambalaže koji su poput lešinara uporno kružili mjestima na kojima se okupljao veliki broj navijača. Oni su u tom slučaju doista spojili ugodno (zaradu za sebe), ali i korisno (čistili su ta javna okupljališta). Uglavnom, »derala se koža s leđa« navijača što je već postala uobičajna praksa na velikim natjecanjima pa su oni iskusniji alkoholne derivate kupovali u trgovinama mješovite robe. No, i ti su izvori brzo presahnuli jer pivo je teklo u potocima pa na koncu uvijek treba otići za šank što prilično olakša novčanik.

Zato su mi osjećaji nekako podijeljeni. S jedne strane mi je drago što smo završili berlinsku avanturu, a s druge priželjkujem povratak u njemačku prijestolnicu jer bi to značilo kako će Hrvatska proći u drugi krug EURO-a. Naime, ako bismo završili drugi u skupini, susret osmine finala igrali bismo u Berlinu.

Inače, dosta je novosti za novinare uvela UEFA. One prate tehnološki napredak pa sad sami sebi možemo birati mjesto na novinarskoj tribini, a isto se odnosi na fotoreportere na terenu. Osim toga, za prijevode konferencija za medije sada postoji mobilna aplikacija u odnosu na ranija prvenstva kada su se za to dijelile slušalice, a na istima je pitanja moguće postavljati i putem videolinka. Neke od tih novotarija još uvijek ne funkcioniraju savršeno, ali dobro su došle. Ono što bi svakako moglo biti bolje odnosi se na ponudu koju nude Media caffei unutar press centra. Ona je vrlo oskudna, a uz to i bezobrazno skupa u odnosu na samu kvalitetu. Na nekim ranijim prvenstvima taj je dio bio daleko kvalitetniji, ali to je još samo jedan dokaz kako se danas puno više brige vodi o tehnologiji i zaradi u odnosu na čovjeka. Loša spoznaja koju smo sve prisiljeniji prihvaćati.