Kulen i Coppitteli

Ilustracija (Pexels)

Dokopati se Pankentala nije bio baš jednostavan posao. Trebalo je proći 16 sati »jahanja« dok smo ugledali zdanje Schwanenburg apartmana. No, početni smiješak koji je izmamio kraj putovanja praktično se ekspresno pretvorio u očaj. Naime, kada sam stigao doslovce na deset koraka od ulaznih vrata u apartman koji je bio bukiran na moje ime, na moj se užas ležerno se ušetao nekakav tip s Dalekog istoka. Japanac, Kinez, Tajlanđanin, Koreac, vrag će ga znati odakle je doplovio, ali u tom trenutku me to zapravo uopće nije ni zanimalo. Izmučen od dugog puta bio sam se spreman boriti za ono što mi pripada do posljednje kapi krvi. No, ubrzo su se stvari počele razjašnjavati pa nije došlo do međudržavnog incidenta čiji se miris počeo širiti po zraku.

Naime, pojurio sam za tipom, uhvatio ga za ruku pa ubrzo shvatio kako sam zapravo dohvatio mumiju. Čovjek se skamenio kad je ugledao izobličeno lice i kosom oskudno pokrivenu glavu zajapurenog Hrvata. Ipak, kada sam ugledao unutrašnjost apartmana, shvatio sam kako sam vjerojatno prilično prenaglio u reakciji jer u njemu nije bilo nikakvih kofera ili sličnih stvari koje bi upućivale na to da taj čovjek boravi u mom apartmanu.

Ubrzo se ispostavilo kako je zapravo riječ o čistaču, a ne gostu, pa sam bio prisiljen krenuti u mirovnu misiju. I to opet nije bio lak posao jer se ispostavilo kako tip ne govori ni engleski, ni njemački, a obzirom na to da meni mandarinski baš nije materinji jezik, trebalo je pronaći način kako zapodjenuti komunikaciju. Na pamet mi je pala ona stara dobra misao kako rakija povezuje ljude jer govori sedam jezika, ali taj derivat mi nije bio dostupan u danom trenutku, pa sam posegnuo za alternativnim rješenjem, slavonskom delicijom - kulenom. To će se pokazati kao pun pogodak iako sam se u početku još jednom morao uvjeriti u staru frazu »koja kaže kako je svaki početak težak«. U početku je tip kategorički odbijao kušati ponuđeno. Kako bi mu mogao zamjeriti nakon što sam ga bez ikakve potrebe na smrt preplašio, no nakon desetak minuta mahanja nogama i rukama uspio sam ga uvjeriti kako se neće razočarati ako se upusti u degustaciju.

Kada je prvu fetu kulena pohranio u svoja usta, napetost stvorena u našim odnosima počela se topiti poput leda na jakom suncu. Ubrzo smo se opustili, sjeli k’o stari prijatelji. I znam kako ćete se sada pitati na kojem smo jeziku razgovarali? Eh, najjednostavnije objašnjenje bio bilo - na levisu. Širim narodnim masama taj je jezik posve nepoznat jer se njime uglavnom koriste oni koji su duboko »zavirili u čašicu«, a manjim brojem bliskih prijatelja ponekad ga prakticiram »pričati« iz čiste zezancije i bez konzumacije alkohola. I tako smo mi »čavrljali« na tom nepostojećem jeziku kada je uslijedilo nešto posve nevjerojatno. Na mom telefonu je, dok sam prebirao po vijestima, ugledao sliku novog trenera Osijeka i odjednom uzviknuo: »Coppitteli! Sehr gut!«

Trebam li reći da sam gotovo završio pod stolom od šoka. Čekaj čovječe, otkud ti znaš za Coppittelija? Nekako mi je objasnio da je prije Njemačke imao posao nigdje dalje nego u Lecceu. Ne u klubu, već u gradu, a očito je žešći nogometni zaljubljenik kad je prepoznao Coppittelija. I eto, nek sad neko kaže da je sportski direktor Osijeka Jose Boto na klupu doveo nepoznatog čovjeka. Baš je mali ovaj svijet. Uglavnom, ono što je u početku izgledalo poput krize, pretvorilo se u jedno »lijepo novo prijateljstvo«. Kasnije je taj tip, hvala na pitanju, triput dolazio po još kulena.

E, da. Dugujem informaciju odakle je taj tip. I ostat ću dužan jer na kraju to nisam ni pitao ili mi je možda rekao, ali obzirom na to da mu levis nije baš dobar, možda ga nisam razumio. Al’ koga briga kad je potencijalna kriza završila na miroljubiv način...