Večeras će na pulskom Kaštelu (20 sati) biti prikazan dokumentarni film o košarkaškom putu Dina Rađe. Jednostavno nazvan "Rađa" dokumentarac je to posvećen sada već 54-godišnjem Splićaninu čija se impresivna igračka karijera protegnula na 18 godina.

Krenula je u tadašnjoj Jugoplastici, da bi se preko Il Messaggera, Boston Celticsa, Panathinaikosa, Zadra, Olympiacosa i Cibone, krug zatvorio u rodnom gradu, gdje je sa Splitom osvojio naslov prvaka Hrvatske, zapalio cigaru i tako svima poručio da je stigao na kraj svog igračkog puta.

Emocije

Bio je to izazovan put, kroz koji su ga vodili naporan rad i ustrajnost, a konačna nagrada stigla je 15 godina nakon što je otpuhnuo dim cigare u dvorani koja nosi ime još jedne legende, Dražena Petrovića. Rađa je postao član košarkaškog Hall of Famea u Springfieldu, u koji ga je uveo Larry Bird, ikona Boston Celticsa, jedinog kluba čiji je dres stasiti Splićanin nosio tijekom svojih američkih dana. Kako je to izgledalo, ali i što je sve trebalo napraviti da bi postao član Kuće slavnih, kao i tko su bili znani i neznani ljudi što su mu pomogli da ostvari taj cilj, trebao bi otkriti ovaj film. Njegova premijera održana je 5. ožujka 2020. godine u Splitu, četiri dana kasnije prikazan je i u Zagrebu, a sad je, s popriličnim odmakom uzrokovanim koronavirusom, došao red na Pulu.

- Sve je skupa bilo blokirano, pa smo i mi cijelu tu priču stavili malo sa strane. Prije godinu i pol dana nije se puno znalo o koroni, nije bilo cjepiva i nismo ništa željeli riskirati. Danas ipak znamo malo više i stoga smo odlučili opet krenuti s projekcijama, ali nastojimo to raditi vani da ipak bude malo sigurnije. Organizatori će nastojati maksimalno ispoštovati sve epidemiološke mjere, ljudi će dolaziti s covid putovnicama te se nadam da će nas i vrijeme poslužiti, zaželio je Dino Rađa.

Najdraži naslov - Prvo osvajanje Kupa prvaka splitske Jugoplastike

Rađa priznaje da se na ideju o snimanju ovog filma došlo poprilično slučajno, kako bi se reklo bez veze.

- Sve je pokrenuo Vojan Koceić, moj prijatelj koji se bavi videom i radio je spotove za brojne hrvatske glazbenike. Gledali smo dokumentarac "250 stepenika" koji je vezan uz Svjetsko U-19 prvenstvo u Bormiju 1987. godine i put naše reprezentacije do zlata te je on predložio da napravimo nešto slično o meni. Kako bi meni bilo glupo raditi film sam o sebi, rekao sam mu da ga napravi on, ako mu se radi. I tako je to krenulo, malo po malo, najprije lagano i na prijateljskoj osnovi, ali kad uđeš u sve to, shvatiš da je riječ o puno kompliciranijem poslu, priznao je Rađa.

- Trebalo je tražiti prava od NBA, FIBA-e, raznih Saveza i Olimpijskih odbora, televizija od kojih su se neke u međuvremenu ugasile, prava na slike, glazbu i tekstove te sve to poplaćati i iskomunicirati. Morali smo se stoga malo više angažirati, a moj angažman je bio u smislu spajanja i dogovaranja, jer nije isto kada te kontaktira netko tko radi film, ili netko tko je s tobom igrao. Ja bih nazvao ljude, vidio kad će tko biti slobodan i to organizirao, a sve drugo je odradio Vojan. Trebalo nam je više od dvije godine da sve to posnimimo i pozavršavamo te sam došao do zaključka da je definitivno lakše igrati košarku, nego snimati film.

"Emocije su zajebana stvar". Rečenica kojom je Rađa prokomentirao splitsku premijeru najbolje može oslikati ovaj film.

- Ja sam prezadovoljan kako je sve na kraju ispalo, ali treba vidjeti što će reći ljudi nakon što vide film. Pustit ću svima da ga pogledaju i potom donesu neki svoj zaključak, jer sve što bih ja rekao vezano uz emocije, bilo bi subjektivno, ogradio se Rađa, pristavši ipak otkriti koje dio filma je u njemu probudio najviše emocija. - Definitivno je to pojavljivanje u filmu moje majke, koja je na žalost već duže vrijeme pokojna i nije ovo dočekala. Kad je vidim, to je za mene najtužniji moment i ne bih više ništa otkrivao. Niti kako film počinje, niti kako završava, niti neke njegove detalje. Tko želi to saznati, neka dođe i pogleda ga.

U svojoj bogatoj riznici reprezentativnih odličja, Rađa ima dva olimpijska srebra, dva zlata i tri bronce s europskih smotri te jednu svjetsku broncu. Na klupskom planu dvaput je bio prvak Europe i jednom osvojio Kup Radivoja Koraća, a usto je u tri različite države osvojio šest naslova prvaka i dva Kupa. Materijala za film s te strane definitivno nije nedostajalo, a Rađa ne dvoji koji su mu igrački dosezi ostali najdraži.

München i Barcelona

- Prvi europski klupski naslov osvojen s Jugoplastikom 1989. godine, kad smo na Final fouru u Münchenu dobili Barcelonu i Maccabi te olimpijsko srebro iz Barcelone 1992. godine, kad smo u finalu poraženi od Dream Teama. To dvoje je na fifti-fifti, naglasio je Rađa, koji ima i srebro s prvenstva Europe odigranog 1995. godine u Grčkoj, što je do dan danas ostala posljednja medalja koju je reprezentacija Hrvatske osvojila na nekom velikom natjecanju.

Celtics - Dino Rađa

- Razgovarati o tome zašto Hrvatska više ne osvaja medalje je tema za duži razgovor i o tome nema smisla razgovarati na brzinu, površno i ovlaš. Činjenica je kako je košarka evoluirala na jedan svoj način i neke stvari su se izgubile, a neke promijenile. Danas se sve svodi na fizikalije i malo je visokih igrača koji znaju igrati leđima prema košu, a ako ne možeš šutirati iza linije od tri poena, generalno nemaš što tražiti u košarci.

Možda i ovaj film pomogne naraštajima koji dolaze da vrate hrvatsku košarku na pozicije na kojima je nekad bila. Talenata na ovim prostorima nikad nije nedostajalo, ali uz sve blagodati kojima su današnje mlade generacije okružene, rijetki su oni među njima spremni za velika odricanja. Možda se ta brojka poveća kad vide kako se nekad radilo i gdje se sve treniralo, jer najbolja poruka ovog filma je da se sve može kad se hoće, samo se treba raditi.

U Hall of Fame stiže i najdraži suigrač

Hrvatska će sljedećeg mjeseca dobiti petog člana košarkaškog Hall of Famea. Nakon Krešimira Ćosića, Dražena Petrovića, Mirka Novosela i Dina Rađe, svoje mjesto među besmrtnicima u američkom Springfieldu pronaći će i Toni Kukoč. Rađa ne krije zadovoljstvo što će mu se u Kući slavnih pridružiti najdraži suigrač, čovjek s kojim se na terenu pronalazio zatvorenih očiju te nikad nije krio kako mu je s Kukočem bio najveći gušt igrati.

- Bio sam apsolutno presretan kad sam saznao tu vijest. Čuli smo se odmah, vidjeli kada je bio u Splitu i jedva čekam da pogledam taj spektakl kad će Michael Jordan uvesti Tonija u Kuću slavnih, nije krio Rađa.

Igranje košarke je gotova priča

Imao bi Rađa u svojoj kolekciji i zlatnu svjetsku medalju, ali prvenstvo održano 1990. godine u Argentini, na kojem se reprezentacija Jugoslavije popela na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja, morao je preskočiti zbog loma noge. Zdravstveni karton glavni je razlog što i basket s prijateljima više nije dio njegove rutine.

- Košarka je moj život i ne mogu uteći daleko od nje, ali igranje je za mene gotova priča. Više ne treniram i svaki napor poput igranja košarke u kojoj ne znam prikočiti, jer cijeli život igram pod punim gasom, izaziva neke rizike kojima se u ovim godinama ne želim izlagati. Stvarno mi ne treba da mi pukne Ahilova tetiva, potrgam zglob, tetive, koljena ili nešto slično, pa da moram provesti mjesec dana u bolnici na oporavku. Jednostavno mi se to ne da, bez obzira koliko mi je teško stajati u dvorani i gledati sa strane kako drugi igraju, istaknuo je Rađa.

Povezane vijesti

• POVRATAK LEGENDE Jugoplastika se vraća na žute dresove splitskog kluba!
• Uvjerljive pobjede Bostona i Oklahoma Cityja
• Boston osvojio rekordni 18. naslov prvaka