Otišle su u Dansku tiho, tek da odrade turnir bez ikakvih najava, a činjenica da je podosta reprezentativki moralo otkazati nastup zbog samoizolacije, samo im je još više spustilo akcije. Pitanje je da li su i svi domaći rukometni "znalci" uopće znali da Hrvatska igra na Europskom prvenstvu. Bile su prežaljene i prije odlaska, uostalom što bi se to moglo dogoditi, a da još nismo doživjeli od njih? Možda poneka pobjeda i niz poraza te odlazak kući u onoj najranijoj mogućoj varijanti. Uostalom, sa zadnja dva europska prvenstva vratile su se s "fenjerom" u ruci, doslovno posljednje.

Ipak, dogodilo se, blago rečeno, čudo. Iznenadile su "kraljice šoka" ne samo Hrvatsku, već cijelu svjetsku rukometnu javnost i ostvarile najveći uspjeh u povijesti hrvatskog ženskog rukometa, ali i jednu od najvećih senzacija u europskim ženskim rukometnim okvirima. Od prve do posljednje utakmice na Europskom prvenstvu pokazale su kako se iz gušta igra za svoju domovinu i ostvarile enorman uspjeh. Zapravo jako je teško i biti svjestan veličine tog rezultata. Učinile su ponajprije za sebe, svoj stručni tim, ali i sve koji vole rukomet itekako ponosnim. Vratile su se kući s broncom oko vrata, ali ova bronca definitivno sjaji poput zlata. Složila se s tim i Rovinjka Tena Japundža.

- U potpunosti se slažem s tom konstatacijom jer kako smo ispraćene i kakva su bila očekivanja, definitivno ova medalja sjaji najjačim mogućim sjajem. Ne nalazim riječi i stvarno ne znam kako da opišem taj neki osjećaj za ovo što smo napravili u Danskoj. Nije da sam škrta na riječima, nego tih riječi nema. Ideš na prvenstvo odraditi prvi krug i onda krenu utakmice u kojima uživaš, jednostavno uživaš u igri bez ikakvog pritiska, bez imperativa. Ne zamaraš se baš ni s čim, sve što napraviš je pobjeda i veliki plus za svih nas. I iz utakmice u utakmicu dobivaš na samopouzdanju, poklope se neke stvari i eto nas na postolju. Zbilja nevjerojatno prvenstvo, nije krila, i to s pravom, oduševljenje postignutim rezultatima jedina Istrijanka u reprezentaciji Hrvatske.

U svom prvom seniorskom nastupu na nekom velikom natjecanju ušla je u povijest ženskog rukometa.

- Do sada sam bila dio mladih reprezentativnih kategorija i sudjelovala na turnirima i prvenstvima, ali ovo je nemjerljivo. Izbornik Šoštarić je i moj trener u Lokomotivi, poznaje me, dao mi je priliku da igram protiv najjačih igračica na svijetu, da budem dio jednog sna i to je nešto što se pamti cijeli život.

Pamtit će i Francusku koja im je oduzela priliku da igraju za zlato.

- Mi u prvom dijelu nismo postojale, bile smo jako loše. Imale smo puno tehničkih pogrešaka, davale smo im lopte doslovno u ruke. U napadu nismo pogađali zicere, imali smo nekoliko uzastopnih vratnica i teško je na takav način pobijediti moćnu Francusku. Krenule smo dobro i onda stale do te mjere da smo već nakon prvih pola sata imale velikih deset pogodaka zaostatka. One su previše iskusne igračice da bi prosule takvo vodstvo, a u nastavku smo se mi malo pribrale, igrale smo gol za gol, ali bez mogućnosti da im se rezultatski približimo.

Sve su to naplatile u borbi za broncu. Ponovo su dobro krenule, ponovo stale i dozvolile protivniku da preokrene rezultat i napravi razliku.

- Odlično smo otvorile utakmicu, povele 3:0, a onda stale i na semaforu je bilo 4:7. No, moram reći da me ni u jednom trenutku nije bilo strah da će se ponoviti Francuska. Čvrsto sam vjerovala da je to nemoguće, da ne možemo u dvije utakmice dva puta na isti način loše reagirati. Bila sam mirna, imala sam jako dobar osjećaj. Sva sreća da su mirne bile i moje suigračice, poglavito one koje su podnijele najveći teret na parketu i vratile smo se jako brzo u igru. Dansku nismo posebno pratile kroz prvenstvo, bile su u onoj drugoj skupini pa smo znale samo rezultat. Igraju tipično skandinavski rukomet, brza krila, jaki pucači i lopta kruži jako brzo. Bili smo u egalu sve do četrdesete minute kada smo napravile još jedan podvig. Punih 17 minuta Danska nam nije dala pogodak i to je bio ključ uspjeha u borbi za treće mjesto. Kada jedna tako iskusna ekipa na svom terenu ne može naći put do mreže u tom vremenskom periodu, onda si svjestan da igraš jako dobru obranu i da imaš na golu jako dobru vratarku. Mislim da je tih sedamnaest minuta i ne znam koliko pokušaja Dankinja isto jedan raritet vrijedan divljenja, istaknula je Tena Japundža.

Motiv im je bila i izjava izbornika Danske.

- Ne znam čemu te izjave, ali hvala mu na tome. Mislim da nije ni malo sportski na taj način podcijeniti protivnika i ne znam temeljem čega je on to izjavio, ali neka mu bude. Ma i same danske igračice su bile pune sebe, po njima mi nismo ni trebale biti tamo. Vidjelo se na njima da nas gledaju s visoka, a mi smo im pokazale kako se bori za dres reprezentacije. Nakon svega, još izjavljuju da su krivi suci, vade se na njihove odluke. Ne mogu razumjeti to poimanje jer mi njih nismo pobijedile s jednim golom razlike pa da je sudac utjecao, nego s velikih šest, i to na njihovom terenu. No, neka se ljute, neka pričaju što žele.

Vjeruje kako će ih sada svijet gledati nekim drugim očima.

- Pa nadam se da su uvidjele našu snagu i da će nas sada smatrati ravnopravno protivnikom. Nismo pobijedile nikog slučajno ili samo jednu utakmicu, učinile smo to šest puta. Svjetske prvakinje su pale, kao i jake Mađarice i Rumunjke, domaćin... Isto se tako nadam kako će se nešto pomaknuti s "mrve točke" i po pitanju ženskog rukometa u medijima. Da ćemo biti bolje i više praćene, da će se možda pojaviti i neki ulagač u rukomet, netko tko će prepoznati i taj "proizvod". Pokazale smo da možemo, da imamo talent i znanje i da smo ravnopravne sa svima.

Slavlje po povratku u Zagreb bilo je u okvirima epidemioloških mjera.

- Koliko je to bilo moguće. Slavilo se u svlačionici nakon utakmice gdje smo dočekali kraj finala i proglašenje pobjednika, a onda smo nastavili na svom katu u hotelu. Imali smo svoj kutak, napravili si mjesta, okitili jelku, namjestili fotelje da nam bude ugodno i tamo smo slavile između sebe. Bilo je lijepo i dobro. Iznenađene smo i dočekom u Zagrebu na aerodromu, stvarno je bilo puno ljudi, koliko ih je i moglo biti shodno okolnostima i to nas je razveselilo. Kada smo išle prema dvorani, po dolasku u Zagreb, zaustavljali su nas ljudi i čestitali, zbilja je ugodno i osjećaš se ponosno. Žao nam je što drugačije nije moglo, što osvajanje medalje nismo mogli proslaviti s navijačima negdje vani, ali sigurna sam da ćemo imati priliku i za to. Mlada smo reprezentacija i ovo je tek naš prvi uspjeh, najavila je Tena, koja igra za zagrebačku Lokomotivu s kojom ima ugovor do kraja sezone.

- Odmah putujem u Rovinj. Želim se odmoriti, a onda se već početkom godine vraćamo klupskim obavezama. Trenutno sam u Lokomotivi i svi moji planovi su vezani za taj klub. Ne razmišljam o nečem drugom trenutno. Budući da studiram biotehnologiju, treća sam godina i sve sam položila, trenutno pišem završni rad. Uskoro će i on biti gotov pa ću ga predati. Trenutno sam usredotočena na školu. Kada to završim na ljeto, pogledat ću sve opcije koje mi se nude i odabrati kojim smjerom krenuti, rekla je 22 godišnja Tena Japundža. 

Povezane vijesti

• Sutra u porečkoj Žatiki započinje HEP Croatia Cup, turnir na kojem nastupaju reprezentacije Hrvatske, Crne Gore i Italije, CILJANO ODABRANI PROTIVNICI
• Izbornik Červar objavio popis putnika za SP, zbog ozljede otpao pivot Leon Šušnja
• Jedini istarski rukometaš u sastavu reprezentacije pred svoj četvrti nastup na Svjetskom prvenstvu: POBJEDOM NA STARTU SE MOŽE PUNO DOBITI