KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA
Predsjednik Zoran Milanović bio je predsjednik s karakterom, a na Ukrajini je pokazao da je predsjednik bez muda
Zoran Milanović / Robert Frank
Nekad muškarac kao vođa plemena, zajednice, kvarta, grada ili države, javno mora pokazati muda i muškost. Ali, ne, naravno, onu izlazeću iz međunožja kojom ponosno mlatara pred suznim očima ljubomorne svjetine koja, podijeljenih mišljenja, kod jednih s divljenjem, a kod drugih s mržnjom, gleda na onoga koga je priroda natprirodno obdarila onom stvari. Takva, primitivna muškost, u životu, osim u noćnim satima i zatamnjenim spavaćim sobama, nije presudna. Dobro dođe, da se razumijemo, ali s njom se, isto kao i bez nje, može preživjeti.
Kažu neka istraživanja da već s 15 centimetara muškarac može ženi pružiti sva zadovoljstva. Većina, dakle, može odahnuti. E sad, u pametnih, mudrih ljudi i lidera bolje je imati moćna muda i snažnu muškost na figurativnoj, nego na doslovnoj razini. Koga, recimo, briga kakav je i koliki predsjednikov. Bitno je da on ima muda. Evo i primjera: naš je predsjednik Zoran Milanović donedavno bio mudonja. U brk bi svakome sasuo što ga ide, bio u pravu ili krivu. Nije uzmicao, svjetskim moćnicima je baš pokazivao da ima muda. Politička. U sebi bi ih poslao u inu stvar. Ne bi to eksplicitno izgovorio, ali je suprotna strana mogla osjetiti njegovu poruku. Iskreno, on vlada s mudima i po principu - "ko vas jebe!"
No njegove recentne, iznad svega prizemne i malodušne reakcije oko Ukrajine, koju je notorni Putin odlučio sravniti sa zemljom, a ljude što pobiti, što raseliti, pokazuju svu slabost i kukavičluk hrvatskog predsjednika. Izgubio je muda! Nešto se u tom drčnom Purgeru dalmatinskih korijena opasno prelomilo. Nestala je hrabrost, ali još više i tim bolnije osjećaj za pravednost i smisao za slobodu. Kad ostane bez toga, čovjek je izgubio dušu. Nije bez vraga južnoafrički aktivist i nadbiskup Desmond Tutu rekao da se čovjek ili država inzistiranjem na neutralnoj poziciji u nepravednoj situaciji svrstavaju na stranu agresora. Naprosto postoje situacije kad mali moraju imati veća muda od velikih.
Naravno, postoje vremena kad je šutnja zlato, u što vjeruje Milanović oko Ukrajine, ali postoje i vremena kad se šutnja smatra izdajom, kako bi Milanovićev odnos prema ruskoj agresiji na Ukrajinu kvalificirali svi misleći ljudi. Predsjednik je izdao ideju jednakosti i ravnopravnosti u svjetskoj politici. Predsjednik je otvorio mogućnost da moćniji veličinom i silom mogu i smiju nadvladavati manje i slabije. Predsjednik u 21. stoljeću, ako u njega i ne vjeruje, podrazumijeva potlačivanje. Predsjednik je politički eunuh.
Otpočetka invazije na Ukrajinu i svega što je tome politički prethodilo, zauzeo je čudan stav, više inatljiv i u njegovom stilu anti-protivan, nego argumentiran, obranjiv, pošten i usklađen s europskim civilizacijskim normama. Jednu pak njegovu izjavu, vezanu uz recentna zbivanja u trokutu „Rusija-Ukrajina-ostatak svijeta“ moglo bi se protumačiti kao kompleks manje vrijednosti koji donedavni mudonja Milanović nameće državi i ljudima koje vodi.
„Kad se veliki tuku, mali idu pod stol. To ne, posebno ne Hrvati. Ali ni tancati na stolu. Dakle, stat sa strane i gledati. Pozorno kibicirati, al' se ne direktno uplitati u igru“. Što je pisac htio reći, a Milanović ovime poručiti, nego ono što je toliko jasno da je jako bolno. Predsjednik poručuje – cito! Mi šutimo dok veliki kroje sudbinu! Čekamo rasplet! Opredijeliti ćemo se u zadnji trenutak! OK, da tako razmišlja predsjednik neke države kojoj je neutralnost u ratovima u genima njene formule opstanka, da takvo razmišljanje dolazi iz Švicarske, koja sukobe izbjegava ili je zaobilaze u širokom luku zbog više ili manje opravdanih razloga, još bi čovjek rekao – 'ajde, ima smisla. To su hladni, uvijek distancirani Švicarci, koji su pronašli svoj model antiratnog funkcioniranja.
No, kako je moguće da predsjednik Republike Hrvatske i vođa naroda koji je u Domovinskom ratu prošao isto ono što Ukrajina sada prolazi, krajnje neprikladno reagira na razaranja koja Rusi 2022. provode u Ukrajini kad je to isti obrazac kojim su Srbi djelovali 1991.u Hrvatskoj? Obje su se države, evo još jedne hrvatsko-ukrajinske signifikantne podudarnosti, suočile s hegemonističkom politikom vojno dominantnijeg neprijatelja, inače dojučerašnjeg susjeda, prijatelja i partnera. Toliko je, dakle, sličnosti u srpskoj i ruskoj agresiji prema Hrvatskoj i Ukrajini da sama logika nalaže da bi Hrvatska a priori, bez zrna preispitivanja svoje odluke i onoga što se zbiva, morala biti na strani žrtve, što je i sama bila prije 31 godinu.
Žalosno, no kao što je Zapad tada prepustio Hrvatsku krvniku iz Beograda, tako bi Milanović sada ostavio Ukrajinu na milost i nemilost ruskom satrapu Putinu. Ako misli da štiti Hrvatsku od Rusije tako što je gura van priče o podršci Ukrajini, jer će nas Putin zato poštedjeti kazne ili sankcija, grdno se vara. Neće.
A naša izdaja demokracije će se, s druge strane, itekako zapamtiti. Zbog čestitosti, moralne čistoće i humanosti Hrvatskoj ne treba krvavi ruski plin kao nagrada za nesvrstavanje u situaciji u kojoj se neizostavno zauzimaju strane. Izostankom prave reakcije, za razliku od Plenkovića koji se postavio i ljudski i politički ispravno, Zoran Milanović svoju Hrvatsku pozicionira u pseudosigurnu, ali još više i iritantnu zavjetrinu sukoba koji prijeti nuklearnim Armagedonom. Ako je ovom svijetu suđeno da Anno Domini Nostri Jesu Christi 2022. otiđe u prah i pepeo, neka pozitivci odu kao moralni pobjednici, a negativci kao moralni pokojnici. Budimo na pravoj strani, unatoč riziku. Dotad, tko se nije skrio, magarac (Zoran) je bio.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
