NOVI ZAKON O ELEKTRONIČKIM MEDIJIMA: Milijuni kuna na grbači urednika

(Pixabay)

Ovako će to otprilike funkcionirati u bliskoj budućnosti, ukoliko bude izglasan novi Zakon o medijima: Ivan Horvat prijavljuje se na svoj lažni Facebook profil, neko vrijeme luta bespućima plavičaste mreže i pronalazi vijest koju je na društvenoj mreži objavio neki portal. Ta vijest nije u skladu s njegovim pogledima na svijet pa Ivan Horvat, odnosno lažni profil pod kojim se predstavlja, iskaljuje svoj bijes pišući komentar kojim, recimo, otvoreno poziva na nasilje. U novoformiranom državnom uredu internetskog revizora pale se crvena svijetla, sviraju alarmi, kreće se u akciju. Čovjek bi pomislio da će novi revizor obrisati taj komentar, no to nipošto nije tako. On čeka, prati hoće li urednici spomenutog portala sami to učiniti, jer po novom su zakonu oni zaduženi za to. On je tu samo da ih kazni ukoliko to ne učine.

Prolazi vrijeme, urednici uređuju svoje tekstove, komentar im promiče i prolazi ispod radara. Revizor vadi blok i piše kaznu. Naravno, ne Ivanu Horvatu, jer zašto bi on morao odgovarati za riječi koje je sam napisao, već portalu.

Ako ništa, barem je iznos kazne zanemariv: kreće se od pišljivih 100.000 kuna do najvećeg iznosa kojeg čovjek može osvojiti na Milijunašu. Čovjek bi se zapitao kako je to moguće, no u ovoj su se državi ljudi odavno prestali pitati neke stvari.

Prijedlog novog Zakona o elektroničkim medijima, za koji ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek smatra da bi kroz dva tjedna trebao biti predstavljen na Vladinoj sjednici, prepun je nejasnoća, ambivalentnosti, pa čak i besmislica. Po novom se zakonu propisuje da objavljeni materijali ne smiju vrijeđati dostojanstvo čovjeka. Toksična je riječ to "dostojanstvo", imenica na čiju se grbaču može nakalemiti itekako puno argumenata. Sasvim dovoljno da se pronicljivi odvjetnici raznih Bandića, Todorića i Mamića ulove za nju kao buldog teniske loptice i na osnovu nje tuže sve medije koji su, pišući recimo o kakvoj multimilijunskoj krađi, posljedično i narušili dostojanstvo spomenute gospode.

U članku broj 15., između ostalog, piše da elektroničke publikacije moraju "pridonositi slobodnom oblikovanju mišljenja, svestranom i objektivnom informiranju slušatelja i gledatelja, kao i njihovoj izobrazbi i zabavi". Naprosto divno, poezija, "svestrano informiranje". Zaboravlja se samo da je to članak iz zakona u kojem se itekako mora znati što je pjesnik htio reći. To samozatajno "slobodno oblikovanje mišljenja" vrijedi i za vijesti, koje moraju "istinito i korektno predočiti činjenice i događaje, moraju biti nepristrane i profesionalno korektne te moraju", pogodili ste, "poticati slobodno oblikovanje mišljenja". To valjda znači da mediji moraju napisati kako se 28. rujna desio sudar na istarskom Ipsilonu, no ne prostim iznošenjem činjenicama, već na način da se ljude potakne na slobodno oblikovanje mišljenja. Kako god.

Danas su komentari, hoćeš-nećeš, postali sastavni dio svakog internetskog teksta, toliko da se često tekst uopće ne čita, već samo reakcije na njega. Novim bi se Zakonom medije prisililo na promjenu takvog stanja, budući da će oni biti odgovorni za sav sadržaj na njihovoj stranici, uključujući i tuđe komentare. Čisto sumnjam da će neki portal zaposliti ljude koji bi bili zaduženi za pomno promatranje svih komentara i brisanje onih koji spadaju u govor mržnje. Puno je lakše jednostavno onemogućiti komentiranje tekstova.

Premda se neke kolege neće složiti sa mnom, osobno se ne zalažem za takvo što; mislim da bi ljudi, pod određenim uvjetima, trebali imati mogućnost komentirati tuđe tekstove, stupiti u neku vrstu komunikacije s autorom. Prvi je uvjet da se, baš kao i autor, svojih riječi drže imenom i prezimenom, a ne imenom lika iz animiranog filma. Da, često komentare pišu frustrirani ljudi koji vape za lajkom ili tipkovničarski aktivisti koji svijet mijenjaju iz udobnosti svoje gejmerske stolice. No ipak. Drugi je uvjet, razumije se, da u komentarima nema mjesta govoru mržnje, što je često slučaj. Neupitno je, dakle, da problem s komentarima itekako postoji i da ga treba regulirati, no ne na ovakav način. Važno je najprije iskristalizirati sam pojam, definirati što je sve govor mržnje. Zvuči jednostavno, no i nije baš tako. Zanima me što bi se dogodilo da uzmete deset ljudi i date im na čitanje tisuću komentara, s ciljem da zaokruže one koje smatraju govorom mržnje. Sumnjam da bi svatko od njih imao i približno isti broj zaokruženih komentara.

Treba dakle, umjesto zanesenog i poetskog pisanja prijedloga o zakonu, najprije točno definirati što je što, a zatim pronaći nekog tko će se time baviti.

Jer staviti sve na grbaču urednika znači ignorirati problem i očekivati da će ga netko drugi riješiti. Drugim riječima, držati se modusa operandi lijepe naše. E pa, draga ministrice Obuljen Koržinek, dragi pjesnici koji ste pisali prijedlog zakona, draga Vlado, ukoliko želite počistiti komentarski izmet sa društvenih mreža, sami za to pronađite smetlare.