Bilo je to strašno zagrebačko jutro, u nedjelju 22. ožujka. Točno u 6.24 snažan potres, snage 5,5 stupnjeva po Richteru, probudio je Zagrepčane, a svaka sekunda od tih deset, koliko se u prvom navratu treslo, činila se kao vječnost. U centru grada, u Bauerovoj ulici gdje stanujem, par minuta nakon što je namještaj padao, pucali stropovi i zidovi, ljudi su izjurili na cestu, u hladno jutro. U jednom je trenutku počela padati susnježica. Neki su bili u pidžamama, a neki ogrnuti dekama, djeca u papučama, odrasli s vrećicama u ruci. Kada sam silazio s četvrtog kata zgrade stare devedesetak godina, vidio sam popucale zidove. Iz stana smo supruga, sin i ja otišli nekoliko minuta nakon prvog udara, a ulica je već bila puna ljudi.
U Bauerovoj, preko puta zgrade u kojoj stanujem, živi Vladimir Šeks, a kraj njegove zgrade je i ona u kojoj stanuje Kolinda Grabar-Kitarović. U tom kvartu žive mnogi hrvatski političari, od Vesne Pusić do Mire Kovača i Tonina Picule, tu su i brojni kafići, u neposrednoj blizini je Ministarstvo obrane. Većina onih koji su se našli na cesti imali su zaštitne maske, mnogi i nisu jer ih naprosto nisu imali gdje kupiti. Ljudi su bili uplašeni, ali nije vladala panika. Mnogi su krenuli prema automobilima prekrivenima šutom koja je padala sa zgrada.
Urušio se dobar dio stare fasade zgrade u kojoj stanujem, ali niti jedan automobil nije bio ozbiljnije oštećen. Tek tada, kada smo se svi našli na cesti, pomalo mi je kroz glavu prošlo što se dogodilo. Naš sin, 12-godišnjak, po običaju je došao u krevet roditelja, njegov je krevet u sobi bio prepun šute. U dnevnom boravku vidjele su se pukotine, a cijeli je stan bio u neredu, posvuda predmeti koji su padali. Otvarale su se ladice, knjige su padale s polica, čaše i boce su bile razbijene. Posvuda krš.
Možda je to čudno, ali profesija ipak određuje čovjeka, a kako smo i ja i supruga novinari, jedino što sam uzeo sa sobom bio je novčanik s karticama i iPad pro, s tipkovnicom, koji uz iPhone čini moćni stroj za pisanje. Tek u autu sam pogledao portale, ali u tom trenutku, oko 6.45, nije bilo detalja, osim informacije da je potres pogodio Zagreb. Prisjetio sam se na trenutak i potresa koji je zatresao Zagreb 1990. godine, kada je također bilo neugodno, ali nimalo nalik na ovo sada. Tih desetak sekundi stan se doslovno ljuljao, tijelom sam prekrio sina i suprugu, čuo se strašan zvuk škripe i padanja svih mogućih predmeta. Osjećate se krajnje nemoćno, misli lete nevjerojatnom brzinom. Što učiniti? Odjednom samo jedna misao, što prije iz kuće, u auto, na neko veliko parkiralište.
Čim smo automobilom krenuli prema Maksimiru vidjeli smo razmjere nesreće koja je pogodila Zagreb, 140 godina nakon velikog potresa koji je bio nešto snažniji od ovoga. Ceste su bile zakrčene ciglom i šutom, policijski automobili su stajali na nekoliko mjesta u gradu, a i sami policajci nisu znali što učiniti. U početku nije bilo mnogo automobila na cesti, ali kasnije su neke od najfrekventnijih zagrebačkih ulica bile zakrčene. Na zeleni val, koji povezuje istočni i zapadni dio grada, nije se moglo, jer se tamo doslovno srušila gotovo cijela kuća. Mnogo oštećenja je bilo i na Džamiji, a najgore su prošle ulice u samom srcu grada, Đorđićeva, Gajeva, Teslina.
Na parkiralištu preko puta bolnice u Dubravi, koja se sprema primiti oboljele od koronavirusa, nije bilo doslovno nikoga kada smo došli. Uskoro su stizali automobili, ljudi najčešće nisu izlazili, nisu ni pričali međusobno zbog tog nesretnog virusa. Jedna obitelj, mama, tata i sin, igrali su nogomet, a kraj nas je bio parkiran automobil splitske registracije koji se u nesretno vrijeme našao u Zagrebu.
Komercijalne radio stanice puštale su glazbu, ali je Hrvatski radio na vrijeme reagirao i počeo s vijestima. Tek sada se vidi korist javnog medija, koji je u takvim situacijama nezamjenjiv. Nažalost, mali broj građana je krajnje neozbiljan, pa su na društvenim mrežama krenule vijesti da nas tek čeka veliki potres. Oko sedam sati zatreslo se i parkiralište, bio je to drugi jači potres, snage pet stupnjeva po Richteru. Trajao je puno kraće, ali je nakon njega krenuo i stampedo po gradu. Automobili su jurili kroz crveno, ljudi su bježali u neki zaklon. Na sreću, u to su vrijeme ozbiljni mediji već donosili prave informacije, prije svega onu da se potresi ne mogu predvidjeti i da nikako ne stoji informacija da Zagreb tek čeka veliki potres. Svi su se redali dati informacije, od Davora Božinovića do Milana Bandića, djelovali su mirno i staloženo. "Gore ipak ne može", komentirali su oni malobrojni na parkiralištu koji su izašli iz automobila.
Prisjetio sam se bivših novinarskih zadataka kada sam bio u Italiji koju je pogodio potres. Bio je gotovo iste snage kao ovaj sadašnji zagrebački. Strah se osjeti tek kada se sve smiri. Tako je bilo i ovaj put, sve vrijeme nisam osjećao nikakav strah, ali sam osjetio nelagodu tek na tom parkiralištu, kilometar, dva udaljenom od zgrade u kojoj stanujem. Tada su već počele stizati vijesti da je oštećen jedan od vrhova zagrebačke Katedrale, da su mnogobrojne zgrade u samom centru jako oštećene. Stigla je isprva tužna vijest da je preminuo petnaestogodišnjak u Đorđićevoj ulici, kasnije se ispostavilo da je riječ o djevojčici i da su je liječnici uspjeli reanimirati, da se bore za njen život. Stigla je i vijest da su rodilje u Petrovoj bolnici u panici izletjele iz stare zgrade rodilišta, da se evakuiraju tek rođene bebe i one koje su prijevremeno rođene.
Oštećena je i Markova crkva, koja se nalazi između sjedišta Vlade i Sabora, oštećene su i neke prostorije u parlamentu. Grad je izgledao kao poslije apokalipse, ruševine, ljudi s maskama na licima. Predsjednik je bio odmah evakuiran iz zgrade u Krajiškoj ulici gdje stanuje, već oko 9 sati cijeli državni vrh bio je u zgradi Nacionalne i sveučilišne biblioteke. Od hrvatskog predsjedanja EU, nažalost, ostalo je malo ili ništa, sada je Ursula von der Leyen poslala hitnu poruku da će Hrvatska dobiti pomoć. I veliki papa Franjo reagirao je odmah.
Bilo je u početku svega i svačega, neki su jurili i sto kilometara na sat da što prije napuste centar grada, neki su zaglavili u liftu, nekima se u starim zgradama urušio strop i trebalo je što prije spasiti ljude. Ovaj novi hrvatski superman, Vili Beroš, jurio je od bolnice do bolnice i saznali smo da je teško ozlijeđena jedna žena, kasnije se broj ozlijeđenih popeo na oko dvadeset. Na sreću, mnogi su imali lakše ozljede, dok se nastavila dramatična borba za život djevojčice. Premijer Andrej Plenković obilazio je grad i pozivao da se ne širi panika.
Redali su se manji udari, što je uobičajeno kod takvih potresa, u trenutku svi su zaboravili na koronavirus. Ali Zagrepčani su i ovom prilikom pokazali da su odgovorni, nitko se nije grupirao, iako nije bilo moguće izbjeći da se na jednom mjestu nađe više ljudi. Nakon dva sata čekanja na parkiralištu i pisanja svega onoga što novinar u takvim trenucima treba izvijestiti, vratili smo se u stan. Slika je bila tužna. Sve zatrpano, po krevetima šuta, ali struje i plina ima. Odmah sam isključio plin i donio odluku da ću obitelj odvesti u Grižane, rodno mjesto Julija Klovića, gdje imamo kuću. Javljali su se prijatelji iz cijeloga svijeta, svi sa istim pitanjem: "Jeste li dobro?". Neki naši prijatelji nisu dobro prošli. Jedna ugledna obitelj, koja ima u vlasništvu elegantnu kuću na Ribnjaku, pretrpjela je strašnu štetu, krov se urušio, zidovi popucali, statika je sumnjiva.
U to vrijeme Damir Krstičević već je izdao naredbu da vojska izađe na ulice. Naši vojnici, kao uvijek kada treba, hrabro, ali zaista hrabro, dok se nije znalo što će biti dalje, počeli su raščišćavati grad. Neke su ulice u centru izgledale nevjerojatno, zakrčene, automobili razbijeni. Čak tisuću ljudi ostalo je na neki način bez doma, tražili su informacije gdje će privremeno biti smješteni.
A uz sve, koronavirus. Što će nas još pogoditi? Ali za te crne misli naprosto nije bilo vremena. Uzeli smo sve stvari koje su nam nužne i oko 10.30 sati, kada su zagrebačke ulice ponovo bile puste, krenuli kroz grad promatrajući razmjere nesreće. Prelijepe zgrade u centru, koje imaju dugu povijest, jako su oštećene, ljudi su bili zabrinuti. Prepričavalo se kako su prošli bolesnici u bolnicama koje su također pretrpjele oštećenja, a tek rođene bebe smještene su u objektima koji su bili sigurni.
Više od tri tisuće pripadnika civilne zaštite dobilo je zadatke, liječnici su se sami javljali, a dobra je vijest bila da su se odmah nakon potresa rodile dvije bebe. Sve službe, od vatrogasaca nadalje, djelovale su brzo, kvalitetno.
Bila je to bitka protiv dva zla, korone i potresa. Prvog neprijatelja se ne vidi, drugi je nepredvidiv. Redali su se manji potresi, ubrzo ih je bilo tridesetak. Dobra je vijest bila i što nije zabilježen veliki porast zaraženih i oboljelih od koronavirusa pa je brojka nakon podneva stala na 254. Zagrebački potres već je u to vrijeme bio vijest i za svjetske medije. Milanović je jasno poručio: "Komandira Vlada."
Koliko je stanje ozbiljno moglo se vidjeti nekoliko sati kasnije kada se, usprkos potresu, iz Stožera civilne zaštite najviše govorilo o koroni. Očito se pripremaju još drastičnije mjere.
I dok se autoputom do Rijeke došlo bez problema, ulaz u Rijeku bio je blokiran na izlazu s naplatnih kućica. Nažalost, sve što se događalo bilo je neorganizirano, policija je ljude upućivala da ostave podatke kod nadležnih službenika, koji očito nisu bili spremni da brzo i efikasno obave taj posao. Tako su se stvorile gužve, čekalo se 45 minuta na hladnoj buri, pa ako netko ne dobije koronu, prehlada ne gine. A cijela je procedura, kada biste došli na red za ulazak u Rijeku, u konačnici trajala doslovno dvije minute. Mnogi Zagrepčani su krenuli prema moru, što je razumljivo, jer nitko ne zna što čeka glavni grad u ovom trenutku.
Obitelj ostaje, ja se vraćam u Zagreb. I tada slijedi ono što nije nimalo ugodno - vidjeti razmjere štete, početi sa sanacijom, konzultirati statičare. Vrijeme u doba korone pretvorilo se u užas nesagledivih razmjera.