Nekadašnji zapovjednik šibenske vatrogasne postrojbe Dražen Slavica nažalost je prva asocijacija na kornatsku tragediju, kad je 30. kolovoza 2007. godine, u zadnjim danima ljetne sezone, na tvrdom otočkom kamenjaru prošaranom raslinjem naživo izgorjelo ili naknadno od posljedica vatre preminulo 12 vatrogasaca iz Tisnog i Vodica. Vatrogasna intervencija raspametila je Hrvatsku. Tragedija je podsjetila na ratna vremena. Kad ih je slao na Kornate, Dražen Slavica je, ispast će tako nakon 14 godina suđenja, samo radio svoj posao.

„U kratkom vremenu, sa šturim informacijama, vatrogasni zapovjednik mora donijeti odluku. Nijedna odluka nije prava, svaka je diskutabilna. I svaka je kriva ako situacija krivo završi. Ili je dobra ako završi dobro“. Kazao mi je to Slavica na kraju razgovora.

Nedjelja je ujutro, čekam ga u pomoćnoj, skladišnoj prostoriji jednog šibenskog hotela. Fali minuta do 8 sati. Evo ga, ulazi naoružan dobrim raspoloženjem i pristojnim smiješkom. Odjeven je krajnje jednostavno, u sportsku trenirku. Komentiramo kako je vani gusta magla. Spustila se do mora, kao da dodiruje njegovu mirnu površinu i staklenasti odsjaj. Takve magle nije bilo punu godinu, kaže konobar.

Sjedamo za improvizirani stolić. Nasuprot mene je čovjek čija je uloga u kornatskoj tragediji podijelila javnost. Koplja su se lomila i diskusije vodile oko toga je li kriv ili nedužan. Nespretnom i nepotrebnom izjavom predložak optužnice protiv njega napisao je ondašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Olako difamirajući, što je ponekad bio stil čovjeka koji će ipak ostati upamćen po puno više dobrih nego loših stvari, Mesić je izjavom da je za kornatsku tragediju kriv onaj tko je vatrogasce tamo poslao, Dražena Slavicu proglasio metom. Lov na tog čovjeka je otvoren. Pokrenut je medijski linč. Tražila se krv, žrtva. Mesić je označio Slavicu onako kao što su nacisti u Varšavi 1939. označavali Židove. Potjerali su ih u geta i osudili na smrt. Srećom, nije Slavica ni getoiziran ni likvidiran, ali je izoliran, stigmatiziran, (polu)nasilno optužen i uništen. No Dražen Slavica neće puno o tome, pristojan je, uljudan, nije osvetoljubiv, u njemu nema ni trunke bahatosti ili prepotencije. Čvrst tip čovjeka, ne toliko građom koliko stavom, uvjerenošću u ispravnost postupanja. Misli su mu povezane, u razgovoru slijedi nit. Dojam je da zna svaku stranicu golemog spisa koji onako sugestivno posložen na sudski stol svjedoči valjda o tome koliko ozbiljno druga strana pristupa poslu. No često je to samo varka, glupa manipulacija.

Nakon 14 godina suđenja Dražen Slavica konačno je pravomoćno i zauvijek oslobođen. Nije kriv za smrt svojih kolega, poznanika i prijatelja. Na simboličnoj razini ponovno rođen započinje život bez pritiska optužnice, s vremenom će valjda nestati i krivi pogledi koji su godinama dolazili kao rezultat stereotipa da je on naprosto - kriv. Unatoč tome i takvima, Dražen Slavica je oslobođen optužbe da je odgovoran za najveću tragediju hrvatskog vatrogastva.

Da je kobnog dana ili dan prije ostao u Zagrebu, na što su ga nagovarali ženini roditelji, Dražen Slavica nikada ne bi sjeo na optuženičku klupu šibenskog suda. Slučaj Kornati zaobišao bi ga u širokom luku. Javnosti je, dakle, uglavnom nepoznato da je sin Dražena Slavice, tada malo dijete, samo dan prije tragedije vatrogasaca na Kornatu završio četverogodišnju borbu s leukemijom. Slavica je tog dana s obitelji bio u Zagrebu. Umjesto da ostane, pohitao je u Šibenik. Bio je kraj kolovoza kad su požari snažni i opasni, zvalo je orkansko jugo, a on je, kaže, znao da će „doli bit' tarapana“. Donio je, ispostavit će se, krivu, lošu, za sebe katastrofalnu odluku.

„Pune četiri godine kao obitelj smo živjeli odvojeno: kćer i ja bili smo u Šibeniku, a supruga u Zagrebu gdje se sin liječio u bolnici. Predzadnji dan kolovoza 2007. svi skupa se vraćamo iz Zagreba u Šibenik sa zdravim djetetom. Konačno zajedno! I sretni! Forsirao sam povratak zbog posla. Samo dan kasnije, nakon povratka u Šibenik, dogodila se kornatska tragedija. Takav mi je valjda križ, samo sam iz jedne bačen u drugu tragediju. Obitelj je teško podnijela ono što se događalo. Nisam im o detaljima previše pričao. Nisam ih htio dodatno opterećivati. Djeca su prošla najteže. Ja sam, recimo, pritvoren na dan kad mi je kći krenula u prvi razred osnovne škole. Nažalost, djecu nismo mogli do kraja zaštititi od društvenih mreža, bilo je dobacivanja, sms-ova, teških riječi poput: ćaća ti je ubojica, kako živiš s njim. Kćer se nikada nije žalila, ispričala bi nam neke poruke, ali je to sve pohranila. Nakon prve oslobađajuće presude, krenulo je novo suđenje. Djeca logično pitaju: Ćaća, zašto opet ideš na sud ako nisi kriv? Ne možeš djetetu objasniti da pravo nije pravda. U svemu tome imao sam sreću u odvjetniku Čedi Prodanoviću. Kad je vidio optužnicu, odmah mi je kazao: 'Ovo nisam nikome u životu rekao, no tebi hoću: ako te ja budem branio, 110 posto ćemo te osloboditi, to što piše u optužnici su idiotarije!'"

Rijetko koji dan prođe a da Slavica ne pomisli na tragediju. Događaj je dijelom potisnuo i racionalizirao, no emocije su ponekad prejake. Prisjeti se dana tragedije, bolnice u kojoj je bio i dio Vlade RH na čelu s premijerom Ivom Sanaderom.

„Bili smo na intenzivnom odjelu. Tamo je bio danas jedini preživjeli vatrogasac Frane Lučić. Stajali smo iznad njegovog kreveta. Ministri su ga pitali kako je. Između njih je vidio i mene, prepoznao me. Dotad smo se znali površno, viđao sam ga na požarnim intervencijama. No odmah mi se obratio: 'Zapovjedniče, evo me, preživio sam!' Izmijenili smo par rečenica. Zanimalo me što se dogodilo. Rekao mi je: 'Zapovjedniče, upali smo u nekakvo grmlje, visoko negdje do ramena!'"

Dražen Slavica se posebno sjeti dana nakon tragedije, kad je u okviru brzo formiranog povjerenstva došao na otok, na samo mjesto događaja.

„Kolega vatrogasac i ja smo došli tamo… Strašno... To mi je najteži dan u životu. Sjeo sam među mrtve kolege, nekih 15 minuta. Isplakao sam se, izmolio za njih. Bio sam potresen kao nikada prije ili poslije tog događaja. To mi je obilježilo dušu“, kaže Slavica. S obiteljima poginulih u početku je i imao nekakav kontakt, ako bi se negdje s nekim vidio, pružio bi ruku. Imali su i isti cilj – da se dozna što se ustvari dogodilo, a ne da slučaj ostane misterij.

„No kad je počeo sudski postupak, pa i nešto prije toga, obitelji poginulih su se na neki način priklonile državnom odvjetništvu koje ih je okrenulo protiv mene s tvrdnjom da sam ja kriv. Žao mi je tih ljudi, ni za što ih ne krivim. Možda bih bio gori od njih da je meni dijete tamo stradalo. Iako, nikada mi nitko od njih u lice nije rekao ništa ružno. Nešto drugo je važno - sve ove godine se nagađalo hoću li otići odavde, u Zagreb vjerojatno. Zarekao sam se samom sebi - iz Šibenika neću otići do trenutka mog oslobađanja i dok ne dokažem svoju nevinost! Sada, kad sam to ostvario, mogu razmišljati o odlasku. Da sam prije otišao, priznao bih krivnju, barem moralnu. I zato sam ostao. Ja sam nedužan.“

Protjeran, izgnan, izoliran, udaljen, distanciran, nepotreban, stigmatiziran, označen – sve je to gotovo pa punih 5.000 dana bio Dražen Slavica, nešto kao Karlo Steiner i njegovih „7.000 dana u Sibiru“. Kroz sudski postupak tužiteljstvo je provuklo 176 svjedoka, dok su ih on i njegov odvjetnik Čedo Prodanović, kroz prvi i drugi postupak, predložili samo četiri. Kaže da ni sucu nije bilo lako, da je zbog presinga svjedoka, javnosti i tužiteljstva trebalo imati i snage i znanja i razuma pravilno izvagati cijelu situaciju.

„No spasilo me jednim dobrim dijelom to što smo godinu dana prije tragedije u vatrogasni operativni centar instalirali tehnologiju snimanja poziva. To mi je naknadno išlo jako u prilog jer se čulo tko je koga zvao, kada i što se komuniciralo“, kaže Slavica. Sada kad je oslobođen bilo kakve kaznene odgovornosti za kornatsku tragediju više nije vijest. Vijest bi bila da je osuđen. Takvo smo društvo - razgovaramo - u kojem je samo loša vijest dobra vijest. Slaže se s tom konstatacijom, osjetio je to na svojoj koži.

„Kad se na Kornatima dogodilo to zlo, mediji su izvršili strašan linč prema meni i dijelu vatrogastva koje je u prvom trenutku stalo iza mene. Cijeli život sam se bavio humanitarnim radom, živio sam poziv vatrogasca. Ne mogu onda odjednom biti monstrum kakvim su me prikazivali u samom početku tragedije. I danas bih dao svoj život kad bismo tako vratili onih 12 momaka. Ja sam u konačnici ispao nevin i nitko nije kriv. Da je istraga bila objektivnija, možda bi iznjedrila krivce, barem neizravne. I tada i danas u Hrvatskoj je percepcija takva da zanimanje vatrogasca i nije baš neko opasno zanimanje. No mi odrađujemo brojne intervencije od kojih se za mnoge glava nosi u torbi. Na ovo što se dogodilo na Kornatima nitko nije bio pripremljen. Za jednu malu državu to je bilo prestrašno. Društvo se s time nije ni moglo ni znalo nositi. Znate, ja u potpunosti razumijem obitelji stradalih, njihovu tugu, ljutnju i bijes. Pitam se kakav bih ja bio na njihovom mjestu. Linč medija je bio golem, agresivno se i po svaku cijenu tražilo krivca. No ne mora i ne može uvijek postojati krivac. Možda je ovo što se dogodilo bio negativan splet okolnosti. Mislim da je ovo, i to je nažalost najbliže istini, klasična radna nesreća: ljudi su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Ta je tragedija treći ovakav događaj u Europi. Fenomen takvog požara ni danas se ne izučava. Ipak, da se željelo, indirektni bi se krivac vjerojatno našao. Nikada se dosad, naprimjer, nije pričalo tko je zapalio i izazvao požar na Kornatima. Taj netko je nekakav krivac za tragediju. Radi se o ljudskom faktoru, jer sigurno nije bilo samozapaljenja u prirodi. Otok gdje se to dogodilo je dio Nacionalnog parka još od 1998. godine. Na njemu je nekoliko privatnih objekata u koje ljeti dolaze turisti. Požar je izbio prilikom izvođenja radova na jednom objektu u vlasništvu NP-a. Nacionalni park je za taj otok morao imati plan zaštite od požara, no ništa od tih propisanih aktivnosti sve do stradavanja vatrogasaca nije provedeno. Trebala je postojati služba NP-a za gašenje požara tijekom sezone, uspostavljen komunikacijski sustav i rezervoari s vodom - sve je to trebalo biti na otoku, a nije bilo ničega. Njihovim nečinjenjem i neprovođenjem aktivnosti požar je došao u razmjere u kojima su naši vatrogasci morali doći i intervenirati. Dakle, dvije su moguće razine odgovornosti: vrh NP-a koji nije provodio obvezne mjere zaštite od požara i netko nepoznat tko je radom na jednom objektu zapalio vatru. No očito je bilo najjednostavnije krenuti na mene. Znate, prvih pet, šest dana nakon nesreće vodila se nekakva istraga. Bio sam u povjerenstvu za istragu nesreće s tadašnjim ministrom obrane, glavnim ravnateljem policije, glavnim vatrogasnim zapovjednikom… Uhićen sam sedmi dan od nesreće. Krug oko mene se počeo zatvarati, prvenstveno, nakon Mesićeve izjave. Ona je dala prostor za manipulaciju. Ne može predsjednik države, a to nije primjereno jer je on potpuni laik, reći da je za smrt vatrogasaca kriv onaj tko ih je poslao da izginu za šačicu trave! Moje kolege nitko nije poslao da poginu za šačicu trave! Naša obveza kao vatrogasaca je da po zakonu moramo intervenirati na svaki poziv. Zamislite da sam ja osuđen i proglašen krivim jer sam svoje vatrogasce poslao na radni zadatak temeljem zakona! Kakva bi praksa nakon toga nastala? Hoće li se za svako stradavanje vatrogasaca, jer ih je zapovjednik temeljem zakona poslao na intervenciju, podizati optužnice? Hoće li zapovjednici postati osuđenici? Za našu službu to bi bilo strašno! I danas bih poslao vatrogasce na tu intervenciju! Mi moramo intervenirati, takav je naš posao, tako propisuje Zakon o zaštiti od požara i Zakon o vatrogastvu. Ja bih, s druge strane, odgovarao da nismo išli intervenirati! Razumijete li te apsurde?! Nažalost, i danas postoji percepcija da je to bio goli otok na kojem se nije trebalo gasiti. Gledajte, Vlada RH svake godine donosi program aktivnosti za protupožarnu sezonu. To su posebne, dodatne mjere koje nisu utvrđene zakonom, a među ostalim se odnose i na nacionalne parkove u Hrvatskoj koji imaju prioritet u gašenju požara na otvorenom prostoru. Mislim da je tako i u drugim zemljama Europe pa i u SAD-u."

Objašnjava da postoje tri razine kod interveniranja u slučaju požara. "Lokalna, županijska i državna koja nam daje potporu u zračnim snagama. Mi smo taj kobni dan, 30. kolovoza 2007. godine, iako to onda ni nisam znao, na raspolaganju imali tek jedan kanader. Dva su bila neispravna, a jedan je bio na humanitarnoj akciji i ispomoći u Grčkoj. Njega je tamo uputila Vlada RH, a mi smo u srcu sezone, kad nam se događaju najstrašniji požari, ostali na jednom kanaderu. Tih dana smo imali prognostičke najave da će biti juga. Tada je u požaru na Hvaru u vatrogasnoj intervenciji smrtno stradao jedan vatrogasac, o čemu se nikada ništa nije pričalo ni pisalo. U prvom momentu, kad je tražena intervencija na Kornatima, javljeno je da imamo samo jedan kanader, da je on na Hvaru i da će kasniti. Odmah, istog momenta, u podne je tražen helikopter za gašenje. Taj, za razliku od onoga koji je poletio s vatrogasnom posadom, nikada nije poletio! Unatoč izdanoj zapovjedi u Ministarstvu obrane! To se nikada nije istraživalo, iako sporni helikopter nikada nije došao na otok. Na kraju je sve išlo meni na teret. Tužiteljstvo je tako, služeći se svime i svačime, kompenziralo nedostatak pravih dokaza."

Kaže da je kao vatrogasac bio u životno opasnim situacijama. "Apsolutno. Nama je to bilo normalno. Nismo te situacije ni posebno analizirali ni prepričavali. Drugi dan nakon nesreće bio sam na otoku. Bilo je nas sedam županijskih vatrogasnih zapovjednika. Trebali smo dati mišljenje što se tamo dogodilo. Kad smo pogledali teren i konstatirali, otprilike, pravac kretanja vatrogasaca od mjesta iskrcaja do mjesta pogibije, pitali smo se što bi mi napravili da smo bili u toj situaciji. Uzimajući u obzir konfiguraciju terena i ogromnu strminu, s velikim nagibom, te razmišljajući kako ih je vatra mogla zahvatiti, kroz sve naredne godine meni se počeo vraćati taj film, razmišljaš o tome, vrtiš priču, činjenice, procjene. Imao sam jednom požar sličan ovome koji sam izravno vodio. Bilo je to iznad Knina. Desantirali smo grupu vatrogasaca u borovu šumu. Kad je to krenulo, odozdo…. Ogromni huk, buka, buktinja, nesnosan zvuk, borovina je strašno gorila, cvrčalo je i pucalo na sve strane. No u pravom trenutku bio sam na pravom mjestu. Srećom sam primijetio što se događa i pravovremeno, vjerojatno u zadnji čas, izvukli smo tu grupu iz kritične situacije! To je trajalo oko 15-ak minuta. Dobra je okolnost bila u tome da visoko raslinje gori puno sporije nego nisko. Ima manju brzinu kretanja. Problem je kad ljudi koji ne znaju ništa o tome otvoreno i opasno nagađaju te se stvara kriva percepcija. Situacija u Kninu je dobro prošla jer smo imali vremena za reakciju, među ostalim i zato što sam prepoznao opasnost, a visoko raslinje je srećom sporo gorilo i dalo nam priliku za izvlačenje. Prije te situacije tako nešto nismo analizirali. U vatrogastvu se može svašta dogoditi. Najgora je ta nesretna okolnost da u krivom trenutku budete na krivom mjestu. Kad bi kod vatrogasaca postojao strah, isto kao i kod zapovjednika kod donošenja odluka, na terenu bi nastao problem. A opet, ne ide svatko na teren i na intervenciju. Na određeni način se kadrira, vatrogasci se prate, procjenjuju se njihove sposobnosti i reakcije. Postoje ljudi koji uđu u sustav i onda se shvati da ne mogu odraditi određene vrste vatrogasnih intervencija. Očito ih preuzme strah, dovode se u psihičko stanje da im na intervenciji kolege moraju pomagati jer se sami ne mogu kontrolirati. Nema tu ljutnje, no takve se eliminira iz većine intervencija pa ostaju na nekom drugom mjestu u sustavu."

Ističe da su u postupku protiv njega aktivnosti tužitelja bile ispod pojasa. "U završnoj riječi na prvom suđenju govorio je osam sati. Oko 90 posto vremena je atakirao na moju osobnost, na mene kao osobu, na moje sposobnosti. To je porazno, ali i logično kad se zna da protiv mene nisu imali materijalne dokaze. Nažalost, ni u jednom od oba slučaja u tom tužiteljevom sudskom igrokazu nikad nismo osjetili da bi država zbog nedostatka dokaza mogla odustati od kaznenog progona. Poanta je priče da je tadašnji Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić došao u Šibenik i potpisao optužnicu protiv mene. Odmah su me pritvorili, na 56 ili 58 dana, zaboravio sam to točno, potisnuo sam… Samo par dana nakon toga tadašnji načelnik ovdašnje policije je javno izjavio: 'Krivac je pritvoren, a slučaj Kornati riješen!' No tada počinje golgota koja je trajala do pred par dana kad sam saznao da sam konačno oslobođen. Sada sam, eto, u pozitivnom stresu. Vrtim film unatrag. Iako živimo i radimo u maloj sredini, nikada nisam imao nekih većih problema. Postoje, naravno, ljudi koji su me razočarali. Prijatelji su se profilirali, sve se svelo na par njih, ali pravih. Odbjegli prijatelji sada se vraćaju, ali izgubljeni odnos je teško vratiti na stare pozicije. Kroz ove godine jedan od antistresnih programa bio mi je rad u masliniku. Kad sam se već morao maknuti od aktivnog vatrogastva, u što ne uračunavam onih osam sati koje sam svakodnevno odsjedio u kancelariji u Javnoj vatrogasnoj postrojbi grada Šibenika, posvetio sam se selu i poljoprivrednim radovima. Moji su se nekad u Bilicama, tri kilometara od Šibenika, bavili maslinarstvom, a ja sam to naslijedio. Rad u masliniku me opuštao, rekao bih čak i doslovno spasio. Sad sam u Bilicama i u dobrovoljnom vatrogasnom društvu. Na poslu sam se, naravno, s vremenom počeo osjećati stranim tijelom. Generacijski sam preskočen, došli su neki novi, mladi ljudi, a ja sam stigmatiziran, obilježen Kornatima. Osjetiš krivo gledanje kolega od kojih jedan dio misli da ne zaslužujem plaću jer samo sjedim. Kao da je to bio moj izbor. Propustio sam najbolje profesionalne godine u kojima sam mogao puno dati jer se skupilo i znanja i iskustva."

Kaže da nikada nije imao teških, suicidalnih misli. "Netko, recimo, počini samoubojstvo i pitaš se - što mu se moralo poremetiti u glavi da to učini? Iako u teškom stanju, nikada, zahvaljujući jakoj glavi i uvjerenosti u nevinost, nisam na to pomislio. No koristio sam usluge psihologinje iz šibenske bolnice na što sam kao pritvorenik imao pravo. Kod doktorice Novak poslije sam 14 mjeseci išao na tretmane. Uspostavili smo vrhunsku komunikaciju. Ta me doktorica u najtežem trenutku spasila. Imao sam kod nje ispušni ventil, odušak, pomogla mi je na profesionalnoj razini. Trebalo je sve ovo preživjeti, izgurati. Kad mi se to sve počelo događati, bio sam u 40-oj godini života. I glava i tijelo bili su u naponu snage. Zato sam vjerojatno lakše podnio tih 5.000 dana. Sada sam stariji, razlika se osjeti. Da mi se to sve počinje sada događati, u ovim godinama, odnos glave i tijela više ne bi bio tako povoljan. Vjerojatno bih umro od pritiska."

Povezane vijesti

• Proslavljena 20. obljetnica kampa vatrogasne mladeži
• Sve je spremno za protupožarnu sezonu: Porečkim vatrogascima stiže PET NOVIH VOZILA
• Darko Vitasović, dugogodišnji zapovjednik labinskih vatrogasaca, u službi je proveo 40 godina. "Tko odluči biti vatrogasac, mora uvijek biti SPREMAN POMOĆI DRUGOME U NEVOLJI"