Što su više na društvenoj ljestvici, odnosno što im je veća pozicija moći, ponašanje i stavovi političara se mijenjaju. Postaju sve više samouvjereni, misle da sve znaju i da sve mogu, u pristupu su sve više arogantni,  David Owen smatra da je u posljednjih sto godina čak sedam američkih predsjednika bilo duševno bolesno 

Prof.dr.sc. Hazim Mulić završio je Medicinski fakultet i specijalizaciju iz neuropsihijatrije u Zagrebu. Bio je profesor na Medicinskom fakultetu u Tuzli, a do preseljenja u Pulu 1987., obavljao je dužnost predstojnika Katedre za neuropsihijatriju.

U okviru stručnog usavršavanja, boravio je na klinikama u Kanadi, USA, Velikoj Britaniji i Austriji. Početkom '90-ih otvorio je privatnu neuropsihijatrijsku ordinaciju u Puli. Povremeno je objavljivao članke i u Glasu Istre. U par njih se dotaknuo i politike. Tu je zaintrigirao novinarsku maštu pa smo odlučili svratiti do njegove ordinacije i porazgovarati o - političkoj psihijatriji. 

- Čuo sam za socijalnu psihijatriju, forenzičku. Do susreta s vama nisam znao da postoji politička psihijatrija. Samo ime puno govori, no o čemu je zapravo riječ? 

- Politička psihijatrija je znanstvena disciplina koja se bavi istraživanjima i spoznajama o tome kako mentalni poremećaji i politička događanja utječu jedni na druge, ali i kako političari koriste psihijatriju i psihologiju u svrhu utjecaja na ponašanje ljudi ne bi li postigli svoje političke ciljeve. Politička psihijatrija uključuje i primjenu psihijatrijskog znanja u upravljanju državom i razvoju određene društvene zajednice. To bi bila definicija. 

Posebno stanje 

- Bavi li se ona isključivo sistemom ili i pojedincem? 

- Ona se ustvari bavi pojedincem, odnosno njegovim mentalnim i psihičkim stanjem. Pogotovo se to odnosi na one političare koji obavljaju visoke dužnosti o čijim odlukama ovisi sudbina pojedinih naroda pa i situacija u svijetu. Dakle, psihijatrija nastoji vidjeti koliko mentalno stanje političara utječe na njihove odluke, a one posljedično na kasnije događaje. Politička psihijatrija počela je značajno napredovati s pojavom neuropsihijatra Davida Owena, kojeg mnogi znaju kao britanskog ministra vanjskih poslova i koautora mirovnog plana Vance-Owen za područje bivše Jugoslavije. On se tijekom svoje karijere susretao s brojnim političarima, predsjednicima država, vlada, ministrima i onda je kao neuropsihijatar, htio - ne htio, primijetio da u njihovom ponašanju tijekom godina ima određenih promjena. 

- Što su duže na određenoj poziciji, to im moć više udara u glavu? 

- Što su više na društvenoj ljestvici, odnosno što im je veća pozicija moći, njihovo se ponašanje i stavovi mijenjaju. Postaju sve više samouvjereni, misle da sve znaju i da sve mogu, u pristupu su sve više arogantni, oholi. 

- Kako bi se takvi ljudi mogli psihijatrijski okarakterizirati? 

- Owen je svoja opažanja objavio u jednom znanstvenom radu u kojem je takve promjene u ponašanju određenih političara nazvao sindromom oholosti. To je posebno stanje koje odudara od uobičajenog. U istom je članku naveo da je taj sindrom povezan s dužinom staža na nekoj visokoj funkciji, odnosno s količinom moći i njenim trajanjem. 

- Nakon koliko se vremena na nekoj visokoj poziciji javlja takav sindrom? 

- Da se razumijemo, neće svi ljudi koji dođu na vlast iskazati taj sindrom, vjerojatno jedan dio hoće. Zato i postoji ona izreka: Vlast je slast. Kad čovjek jednom sjedne na visoku stolicu, teško ga je odande maknuti. Uglavnom, u rezimeu Owenovog članka navodi se i lijek. On, naime, smatra da se taj sindrom oholosti može spriječiti tako da se ograniče mandati na visoke državničke funkcije na najviše dva u trajanju od po četiri godine. Iz tog je svog istraživanja zaključio da se ljudi u tih osam godina još mogu kontrolirati, a nakon toga se sindrom razvija sve više i jače. 

Nisu isti ljudi 

- Slažete li se s time? 

- Da. Owen je naveo da su od sindroma oholosti patili Margaret Tchatcher, George W. Bush i Tony Blair. Po mom mišljenju, aktualni lideri koji pokazuju znakove sindroma su Recep Tayyip Erdogan, Vladimir Putin, Viktor Orb?n, Boris Johnson i Kim Jong-un. U njihovom se ponašanju, govoru mogu prepoznati znaci oholosti. Stručno oko može vidjeti da to nisu isti ljudi kao kad su stupili na vlast. Putin se u prvoj godini mandata sigurno nije ponašao kao danas. 

- Mislite da ih je vlast promijenila? 

- Sigurno. Pogotovo Erdogana koji je u početku bio neupadljiv. Promatrajući njegovo ponašanje, on sve više pokazuje jako izražen simptom oholosti. 

- Vjerojatno ima još pregršt političara koji pate od tog sindroma. 

- Da, spominjem samo ove poznatije. 

- Zbog čega ste izostavili američkog predsjednika Donalda Trumpa na čije su neuobičajeno ponašanje upozoravali ugledni američki psihijatri? 

- Dosad sam govorio o sindromu oholosti koji se ne smatra duševnim poremećajem i oboljenjem. On se javlja kod zdravih ljudi i to samo kad su na vlasti. Oni su izabrani kao zdravi ljudi, ali ih je boravak na vlasti, mogućnost da imaju moć, da manipuliraju, vremenom promijenio, srasli su s tim položajem, osjećaju se moćnima pa se ponašaju kao da su iznad svih drugih.

Psihijatrija je ovdje važna jer na predsjedničke i premijerske položaje dolaze i duševno poremećeni, bolesni ljudi. Owen je napravio povijesnu studiju psihičkog stanja političara od 1906. do 2006. On smatra da je u tih sto godina sedam američkih predsjednika bilo duševno bolesno. Bili su to Theodore Roosevelt, William Howard Taft, Thomas Woodrow Wilson, John Calvin Coolidge, Lyndon Baines Johnson i Richard Milhous Nixon. Mnogi diktatori kao Adolf Hitler, Josif Visarionovič Staljin, Idi Amin, Saddam Hussein su također patili od mentalnih poremećaja, međutim to se uvijek skrivalo. 

- Kakva duševna oboljenja je Owen naveo kod američkih predsjednika? 

- Recimo, Roosevelt je imao bipolarni poremećaj, Wilson je patio od depresije, dok je Nixon bio alkoholičar. 

Prestaje rasprava

 - No, nisu činili nikakvo masovno zlo. 

- Nisu, ali su mogli. Vjerojatno se to nije ispoljilo jer su bili na vlasti u mirnijim vremenima. Vratimo se na Trumpa. On je jedan tipičan primjer gdje bi psihijatrija htjela dokazati i pokazati da nije svejedno koga biramo da nas vodi. Psihološki se testovi za provjeru nečijih mentalnih sposobnosti ili crta osobnosti već uvelike provode. To je rutinska praksa u američkim korporacijama pri izboru nižih menadžera. Pri prijemu u državne službe sve se češće angažira psihologe da provedu testiranja kandidata za mjesta tajnika/tajnica i slične pozicije. No, kad se postavi pitanje psihološkog potencijala i zdravlja ljudi koji obavljaju visoke državne funkcije, tu odmah prestaje bilo kakva rasprava. I onda dolazimo do apsurda da se za državne službenike, zaposlenike nekih kompanija traži provjera psihičkog stanja, dok se za ministre to ne traži. 

- Koliko shvaćam, vi biste htjeli da takvo što postoji, da se političare psihološki testira? 

- Politička psihijatrija je zaključila da bi trebalo uvesti psihološko testiranje baš zbog puno uočenih primjera neprimjerenog ponašanja političara, što očito nije slučajno već ima korijene u prirođenim poremećajima osobnosti, za što je dobar primjer Trump. Danas se najviše ističe narcizam koji može biti prirođen, ali je češći onaj stečeni koji je posljedica odgoja. To vrijedi pogotovo za zapadne zemlje gdje se dječacima stalno govori da je najvažnije u životu da brinu o sebi. To je taj individualizam koji se stvara već kroz odrastanje, jer naš se mentalni sklop stvara od djetinjstva. Ako se nekom djetetu stalno govori da je ono važno, da mora brinuti prvenstveno o sebi, kad izraste, ta osoba gledat će samo svoje interese i postat će sebična. E sad, ako takva osoba dođe na vlast, ona će se u najmanju ruku ponašati egoistično ili će otići u krajnji narcizam, poput Trumpa.

Još su za vrijeme njegove kampanje psihijatri primijetili odstupanja od uobičajenog ponašanja te su New York Timesu poslali otvoreno pismo o svojim sumnjama u mentalno zdravlje Trumpa, konkretnije da se radi o narcisoidnom poremećaju osobnosti u izraženom obliku. 

- Je li moguće da su takvo što zaključili jer se ne slažu s politikom koju zastupa Trump? 

- To nema veza s njihovim političkim opredjeljenjem, a i ja sam to isto primijetio promatrajući Trumpa tijekom njegovih nastupa na predizbornim skupovima. Njihova zapažanja sežu u povijest. Naime, svojedobno je senator Barry Goldwater pokazivao znakove nekakvog duševnog poremećaja. Tada je američko udruženje psihijatara tražilo da se nad njim obavi pregled. Međutim, pravnicima se nije svidjela takva ideja pa je sve palo u vodu. Tako da od tada vrijedi pravilo da se ne obavljaju psihijatrijski pregledi kandidata za predsjednika.  

Zloupotreba psihijatrije 

- Može se dogoditi i zloupotreba psihijatrije u političke svrhe. U bivšem su SSSR-u politički oponenti završavali u psihijatrijskim ustanovama. 

- To nema nikakve veze s političkom psihijatrijom, to je zloupotreba psihijatrije u političke svrhe te se stoga te dvije stvari ne mogu uspoređivati. 

- Hoćete reći da u demokratskim društvima ne može doći do zloupotrebe, da psihijatri, bez obzira na svoje političke preferencije, mogu profesionalno procijeniti kandidate? 

- U našem svakodnevnom poslu pregledavamo ljude procjenjujući njihovo mentalno zdravlje i ne praveći razlike među njima. Isti pristup psihijatar će imati ako je njegov ispitanik političar - nastojat će korektno obaviti psihijatrijski pregled kao što to čini i u svim drugim slučajevima. No, koliko znam još nigdje u svijetu nije zakonski regulirana obveza kandidata za visoke državne funkcije, kao što su predsjednik države, premijer, eventualni ministri, da se podvrgnu psihijatrijskoj evaluaciji njihovog mentalnog stanja i sposobnosti. 

- Imam jedan primjer iz Hrvatske gdje je bila upitna profesionalnost psihijatra, ali i medija koji je tako nešto objavio. Naime, jedan je splitski psihijatar, a vezano uz situaciju sa šatorašima, javno procijenio da se kod bivšeg ministra branitelja Freda Matića PTSP manifestira time što je svadljiv, dok je neformalnog vođu prosvjednika Đuru Glogoškog pohvalio za mirnoću. Je li to profesionalno? 

- Mislim da nema smisla davati ocjenu nekoga koga niste ni pregledali. Može netko, poput ovoga što sam do sada iznosio, dati neko svoje mišljenje, ali to nije službeni nalaz. Nikada ne bih u tom kontekstu davao dijagnozu, već eventualno mišljenje, odnosno određene sumnje da bi se moglo raditi o nekom poremećaju. To treba razlikovati. 

- Dakle, ovo što ste spominjali za Trumpa je samo mišljenje, nikako dijagnoza? 

- Da, jer ga američki psihijatri nisu osobno pregledali, već su iznijeli svoje mišljenje da u njegovom ponašanju ima dosta elemenata koji ukazuju na mogućnost postojanja narcisoidnog poremećaja osobnosti.  

- Kad bismo obavljali psihotestove na hrvatskim političarima, bismo li uopće imali kandidata?

- Vjerujem da da. No, ne bih ovdje o imenima. 

Glupost nije bolest 

- U jednom ste članku u Glasu Istre napisali da Zoran Milanović iskazuje simptome arogantne oholosti, Milan Bandić da je tipičan primjer osobe s dobro razvijenim sindromom oholosti. 

- Da, to su moja mišljenja, ali nisu dijagnoze. Kao građanin mogu imati svoje mišljenje, ali se ono ne može shvaćati kao postavljanje dijagnoze. Napisao sam da imaju neke crte narcisoidnosti, što svatko vidi, ali možda ne tumače svi kao ja. 

- Kada bi ova vaša ideja o psihotestiranju političara zaživjela, bi li ovaj svijet bio bolji? 

- Za pretpostaviti je da bi bio bolji. Jer zašto bismo nešto radili ako ne očekujemo da će bitibolj e? Točnost određenih psihometrijskih testova danas je dostigla visoku razinu pouzdanosti od 80 do 90  posto. Kad imate metodu s točnošću višom od 80 posto, onda je primjenjujete. Postoje, primjerice, testovi osobnosti kojima se mogu otkriti crte osobnosti koje se bez njih ne bi primijetile. 

- Postoji li psihijatrijska dijagnoza gluposti u kontekstu politike? 

- Ne, jer glupost nije bolest. Ne znam kako definirati glupost jer nisam naišao na neku službenu definiciju. Ljudi uglavnom prepoznaju glupost. Ako je netko glup, onda to znači da svojim ponašanjem, a naročito svojim razmišljanjem i odlukama može nanijeti neku štetu. Ako je neki ministar ili pročelnik doista glup, onda je za očekivati da će neke njegove odluke biti glupe. Glupost je univerzalna. 

Einstein je rekao: "Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran." 

- Najveći zločinci 20. stoljeća na globalnoj razini Hitler, Staljin i Mussolini su vjerojatno patili od nekakvog poremećaja ličnosti? 

- Neki su psiholozi retrogradno procjenjivali ličnosti i izrađivali njihove psihičke profile. Benito Mussolini je patio od depresije, a moguće da je to bio bipolarni poremećaj u kojem se izmjenjuju depresija i manija. Hitler je bio infantilac. Danas je kod ljudi izražena upravo ta infantilnost, sve je više djetinjastih političara. 

Djetinjasti su 

- To zvuči prilično benigno. 

- No, djetinjasto ponašanje kod odraslih ljudi i nijetako  benigno. Dobar primjer političke infantilnosti je Silvio Berlusconi. U njegovom ponašanju ima puno toga nezreloga. Pod time se podrazumijeva da je nečiji mentalni i psihološki razvoj zaostao na nekom nivouadol escenta. A za adolescente je karakteristično da nemaju razvijen osjećaj odgovornosti, nepredvidljivi su, brzo mijenjaju raspoloženje i zabava im je u prvom planu. 

- Rekli ste da nećete o imenima, ali možete li mi dati općenitu ocjenu kandidata za poziciju hrvatskog predsjednika? Riječ o dosta šarolikoj skupini ljudi. 

- Slažem se. Ali n e bih tu davao nikakvo stručno mišljenje. Te ljude doista ne poznajem. Čovjek o njima može zaključiti samo putem onoga što pročita u novinama ili čuje njihove izjave na televiziji. A to je ipak premalo podataka za iznošenje mišljenja o njihovom psihičkom profilu. U svakom slučaju, nijedan kandidat ne pokazuje nikakve znakove koji bi izazivali sumnju u njihovu psihofizičku normalnost. Uostalom, to potvrđuje i činjenica da su svi oni do sada bili uspješni u svojoj profesiji i društvenom okruženju. Neke izjave i postupci mogu biti rezultat njihovog odgoja, kulture sredine u kojoj su odrasli.