jer osamdesete, su bile godine..
Povratak u budućnost: Deset razloga zbog kojih bi se činilo da smo opet u 80-ima
Vinil opet u modi (Snimila Angela Maksimović)
U filmu »Povratak u budućnost 2« Marty McFly kojeg glumi Michael J. Fox iz osamdesetih dolazi u 2015., i vidi sve razlike koje su se dogodile u međuvremenu. No da je doskočio još koju godinu unaprijed i da je cijela priča ispala malo drukčija, malo preciznija, neki Marty McFly koji bi jednostavno prespavao ovih 40 godina i onda se probudio u 2024. mogao bi pomisliti da je i dalje u osamdesetima, pogotovo ako bi živio u Hrvatskoj.
Nemoguće - ili moguće?
Tako nešto je, naravno, nemoguće; osim, nagađam onako bez veze, u ekstremnim medicinskim uvjetima, ali doista na trenutke bi se nekome tko je proživio predzadnje desetljeće 20. vijeka ili se o njemu dobro informirao, moglo činiti kao da smo se vratili u osamdesete.
Za to postoji nekoliko razloga, ali prije svega, kao što je cijela trilogija »Povratak u budućnost« zabavna fikcija tako niti ovo što slijedi ne treba uzeti previše doslovno ili preozbiljno, jer stvarnost je drukčija.
Prvi razlog je što – opet – trgovine ne rade nedjeljom. Tako je bilo u osamdesetima, samo što je tada vladao drukčiji sistem baziran na društvenom vlasništvu i snažnom stisku države koji je krajem desetljeća ipak počeo popuštati i davati prostora privatnoj inicijativi. Jedna od prvih, ako ne i prva, trgovina u Puli u kojoj ste u nedjelju navečer mogli kupiti osnovne namirnice nalazila se na Stoji i ako se ne varam, još uvijek radi, makar pod drugim imenom.
Dalje, razmišlja se u uvođenju vojnog roka, makar nešto u blažoj varijanti, ali opet s nekim predmetom koji bi se predavao već u školi, kao neka priprema za vojsku. I vojni rok brojao je krajem osamdesetih zadnje dane iako je početak devedesetih donio na na ove prostore rat za koji su se mnogi nadali da se nikad neće dogoditi. No, što se tiče vojnog roka i priča o učenju baratanju oružjem, kao da sam to već negdje čuo... I doživio.
Treće, i četvrto – živimo u zajedničkoj državi, koja je doduše potpuno drukčije uređena i nastala nego ona prethodna zajednička država, ali jedna stvar koju dijelimo s njom je i valuta, uvedena prije godinu dana i nešto sitno. Ne znam kako vi, ali ja se i dalje nisam naviknuo na nju, samo se ponekad sjetim da je to već šesta ili sedma valuta koju koristim za vrijeme mog kratkog ili dugog života – od onih novih i starih dinara, preko onih Markovićevih dinara kojima je rezao nule, preko hrvatskih dinara pa do, za sada najduže živuće, kune.
Kazete, vinilke i rakete
Kada smo kod valute, još jedna stvar je očita, a to je inflacija koja je poskočila poput zeca u šumi nakon uvođenja eura. Ne, nisam nikakav financijski ekspert, samo vidim koliko su me iste stvari u istoj trgovini koštale prije, a koliko koštaju sada. Inflacija je bila jedna od glavnih tema osamdesetih i dežurni bad guy, svojevrsni vještac kojeg su za nju voljeli optuživati bio je tadašnji savezni premijer (to se tada zvalo predsjednik Saveznog izvršnog vijeća) Branko Mikulić. Kao klincu to mi se ime urezalo u sjećanje, pogotovo nakon one fore u »Audiciji«...
Još jedna stvar za koju nisam nikad vjerovao da će tada tako dugo preživjeti je i muzika. Taj zvuk osamdesetih do danas se povukao, bolje rečeno potisnut je logikom stvari i slijedom vremena na pričuvne položaje, ali je i dalje tu i ne mogu malo prosurfati YouTubeom ili popričati s nekim starijim koji se ne žali da muzika danas ne valja ništa i onda se kao primjer uzima muzika osamdesetih čiji su akteri uglavnom živi i zdravi, a neki od njih i koncertno aktivni. Bonus tome, Eurosong je i dalje jedno od glavnih izvansportskih zabava.
S tim u vezi, audiofili se opet vraćaju vinilkama, sigurno u puno manjem broju, ali sva sila novih medija nije uspjela potpuno eliminirati nekad popularne longplejke i gramofone, a i dalje ima ljudi koji muziku slušaju na kazetama.
Osmo, a tiče se globalne politike, svijet je opet podijeljen u blokove i ta se linija razgraničenja opet kreira negdje između istoka i zapada. Stara žarišta opet su buknula, stara neprijateljstva su se baš poput starih prijateljstava opet obnovila i svijet opet strahuje od eskalacije i nekog moćnog luđaka, ili više njih, koji će, umjesto na broj telefona za psihološku pomoć, prst staviti na dugme za lansiranje projektila s nuklearnim naoružanjem. Jedna je ipak bitna razlika, što se unatoč sjeni mračnih oblaka ipak u jednom trenutku počeo osjećati optimizam nakon što su Reagan i Gorbačov našli zajednički jezik, a i Mandela je pušten iz zatvora.
Povijest se voli reprizirati
Deveto, u Hrvatskoj je na vlasti uglavnom jedna stranka uz par malih. Od 34 godine od prelaska na demokratski sustav jedna je stranka glavni prijelazni pehar drži 28 godina. Još joj 17 godina fali do izjednačavanja rekorda s onom prethodnom, iako se sada igra u drukčijim uvjetima, ali u ovom kontekstu, za sada se čini da nema ozbiljnijeg suparnika. Tako je nekako i u hrvatskom nogometu, zar ne?
Da zaokružim priču na desetoj točki – Istarsko narodno kazalište se opet preuređuje iako ovo sada, svedeno na Malu scenu, svejedno funkcionira.
Naravno, pored svega nabrojanog, puno toga je bilo drukčije, drukčiji je bio kontekst u kojem su se stvari događale i o nekim stvarima se još nije brinulo. Ne znam zapravo koliko povijest voli reprizirati samu sebe, ali itekako voli raditi nove verzije, remakeove i rebootove, nadograđivati nešto što je već napravljeno iako se poslije čini originalno. Poput starog gosta sa starom majicom i frizurom i karakterističnim parfemom, i prošlost se povremeno vrati, ali put kojim se svi vozimo ide u jednom smjeru. Svejedno, možemo se ponekad našaliti na račun toga.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
